Pet je sati ujutru, a sunce je odveć ugrijalo. Skoro da prži.
U selu Nezuk, nedaleko od Sapne i nešto dalje od Zvornika, šatori su rašireni ispred svake kuće.
U njima muškarci iz svih dijelova Bosne i Hercegovine, dijaspora iz Njemačke, Švedske, Austrije, stranci iz Turske, i drugih zemalja.
Žene uglavnom spavaju u kućama domaćina koje prvi put vide i koji im udoban krevet ustupaju besplatno.
Svi oni došli su u Nezuk kako bi krenuli na Marš mira dug više od 100 kilometara. Tom trasom, samo iz obrnutog smjera, 1995. krenule su izbjeglice iz Srebrenice.
Mislili su da je to put spasa, ali mnogi taj put nisu preživjeli. Ubijeni su.
Dok pijem prvu jutarnju kafu kod bake koju sam noć ranije prvi put vidio u životu, pita me je li mi bilo vruće, i zašto nisam uključio klimu.
„Sve je bilo super“, govorim dok razmišljam da je sparina unutar zidina kuće ništa naspram jutarnjeg mraza koji je probudio one što su spavali u šatorima.
Odbijam doručak jer mi je ionako neugodno što nana nije htjela uzeti ni marku za smještaj u kući u kojoj, i oko koje, je spavalo bar 30 ljudi.
Prva osoba koju srećem ispred jednog šatora je Visočanin Vedad Hadžimehmedagić.
„Noć je bila lagano hladna, ali ništa pretjerano“, odgovara mi dok ga pitam je li mu bilo hladno.
„Noć je bila prohladna, ali bilo je lijepo, bez kiše. Noć je bila ugodna za spavanje“, odgovara njegov drug Tarik Tokmo.
Vedadu je prvi put na Maršu mira, ali nije mu prvi put da spava u šatoru.
„Atmosfera mi je pomogla da bolje zaspim i odmorim se“, ne žali se zbog spavanja pod vedrim nebom koje nije dalo ni nagovijestiti da će narednog dana u podne 6.500 hiljada učesnika Marša dočekati jak pljusak.
Promjena temperature i vremenskih uslova nije obeshrabrila učesnike. Mnogi su se na to i pripremili.
„Svaki Marš mira postavlja nove uslove, vruće, kišu. Vjerujem da mogu izdržati“, govori Vedad.
Raduje se što će iz prve ruke učiti o nedavnoj krvavoj istoriji i pokušati osjetiti patnju onih koji su kroz nepristupačne terene tražili put spasa.
„Ovo je prilika da mi ono što su naši preživjeli, preživimo na neki drugi način.“
On i Tarik Tokmo jedan su od devet izviđača koji će ove godine učestvovati na Maršu.
„Od Marša mira očekujem da bude zahtjevno, ali kada postavimo cilj, onda ga lako ostvarimo“, uvjerava me Tokmo da mu vremenski uslovi neće biti prevelik izazov.
Kaže da je cilj koji ga void – vidjeti put smrti kojim su se kretale izbjeglice, da bolje upozna istoriju ratnih stradanja i da kasnije očuva sjećanje na žrtve.
Dok hoda razmišlja o tome kako su Srebreničani prije 30 godina bez adekvatne opreme, bosi ili u papučama prešli put dug više od 100 kilometara.
„Jer mi koji imamu svu opremu, sve nam je dostupno, jedva izdržimo“.
Toga se posebno sjeti drugi i treći dan.
„Tada je najteže.“
Ajni Trako iz Travnika nije bilo hladno. Štaviše, spavanje u šatoru joj je bilo zanimljivo iskustvo.
„Za mene Marš mira predstavlja nešto što svi trebaju proći, vidjeti, osjetiti put kojim su prošli oni koji su stradali ili preživjeli genocid“, kaže Trako.
Na čelu kolone mira je Damir Cvrk, Srebreničanin koji je rođen svega pet dana pred pad Srebrenice.
„Otac me je uspio vidjeti i krenuo je putem spasa.“
No, za njegovog oca to je bio put smrti.
„Ubijen je na tom putu. Danas imam 30 godina i danas je 30 godina od njegovog ubistva.“
On i majka su uspjeli preživjeti genocid, a prve dane nakon rođenja proveo je u logoru.
„Kasnije smo autobusima prebačeni za Tuzlu.“
Damirov život, prvih pet godina, bio je obilježen izbjeglištvom, a posljednjih 25 godina živi u Švedskoj.
No, u Nezuk dolazi kako bi očuvao sjećanje na patnje kroz koje je prošla njegova porodica, otac, te svi ubijeni.
„Volio bih da svi mladi prođu ovom trasom, da osjete kako je to bilo.“
Fejzić: Genocid neće biti zaboravljen
Od 6.550 učesnika marša većinom su mladi, njih više od 60%.
„To je i cilj, da se mladi sjećaju“, kaže Hamdija Fejzić predsjednik Organizacionog odbora.
Kaže da je Marš planetarno posjećen jer su učesnici iz svih dijelova svijeta, a da je poruka marša da žrtve neće biti zaboravljene.
“Genocid neće biti zaboravljen, obaveza nas preživjelih je da podsjećamo”, dodaje.
U Nezuku i prvim kilometrima trase nema interneta, pa sam u jednom kafiću u Zvorniku napravio improviziranu kancelariju.
Konačno je ugodno, kiša pada, i odbijajući se od limeni krov pravi umirujuću i ugodnu buku.
“Onima koji šetaju nije ugodno”, pomišljam, dok završavam pisanje teksta nakon kojeg ću i sam pod kišno nebo da nastavim razgovarati sa onima koji će 100 kilometara, bez obzira na vremenske uslove, prepješačiti.