Za vrijeme tragičnih 90-tih, u doba najmračnijeg posrnuća našeg naroda u njegovoj novijoj istoriji, pojavila se famozna formulacija o “dvije Srbije”. “Prva” je bila ona koju je činio suludi i nemoralni Miloševićev režim, i “druga”, koja je bila kakva-takva demokratska alternativa. Birajući između te dvije Srbije, promašili smo već na samom početku: na izborima u Rakovici 1991. godine, imali smo priliku da se odlučimo između Borislava Pekića, jednog od najvećih srpskih pisaca i intelektualaca, barda evropske književnosti, i Šešelja. Izabrali smo Šešelja. Posljedice takvog izbora svima su nam poznate.
Nažalost, ta greška nije nas naučila, i “prva” Srbija, unatoč katastrofi koju je prouzrokovala za naš narod, ne samo da i dalje postoji, već i vlada Srbijom.
“Prva” Srbija: Miloševićevsko-radikalsko-naprednjački inferno
Prva Srbija danas je ono što se naziva “Vučićeva Srbija.” To je Srbija koju je reuspostavio SNS režim i u mnogo čemu je gora kopija one Miloševićeve. To su uglavnom čak i isti ljudi, samo sa više godina i kila. Od Vučića i Dačića, preko Maje Gojković&Co, pa sve do Šešelja.
Ova Srbija je jednako dezorijentisana, podijeljena i sluđena kao što je bila 90-tih. Počev od međunarodne politike u kojoj nema definisanu poziciju, lebdi ni na nebu ni na zemlji, identitetski rastrzana između starih podjela. To je Srbija koja odbija da se priključi svom prirodnom staništu – Evropskoj uniji i stalno, u manjoj ili većoj mjeri, koketira sa antievropskim snagama i nemogućim putinističkim političkim fantazijama.
Unutar te zemlje uspostavljen je korpucijsko-klijentelistički sistem, čak i gori od onog 90-tih. Svjetska banka je utvrdila da je nivo korupcije u Srbiji nevjerovatnih 30% i na drugom je mjestu u Evropi – odmah iza Bjelorusije. No, i ne treba nam nikakva statistika. Dovoljno je da upalimo TV i vidimo o čemu se radi.
Prva Srbija je zemlja u kojoj je višemandatni ministar finansija plagirao, narodski rečeno “ukrao” doktorat, a ministrica za “porodicu” – nickname “Zavetnica”, na svom službenom profilu laže o svom studiranju.
Zemlja je to u kojoj hrabra policajka Katarina Petrović, nakon što odbije da ćuti o vožnji u pijanom stanju predsjednikovog kuma, doživi višemjesečno šikaniranje i progon.
U kojoj hrabre tužiteljke Bojana Savović i Jasmina Paunović pokrenu istragu režimskog kriminala, a onda ih sistem maltretira, javni mediji čereče, a režimski tužitelj Nenad Stefanović “nagradi” sa 11 prijava.
No, koliko god sve to bilo odvratno, to je, zapravo, benigni dio režima koji vlada u Srbiji. Ruke tog režima su i bukvalno krvave. Jer sadašnja verzija prve Srbije je zemlja u kojoj arkan-tip gangova doslovno melje ljude. U kojoj sin medijskog tajkuna ubije djevojčicu na semaforu i ne odgovara. U kojoj funkcioner vladajuće stranke ubije ženu na naplatnoj rampi i nikom ništa – naprotiv: čitav državni aparat se angažuje u zataškavanju slučaja i prikrivanju dokaza.
Zemlja u kojoj njen Predsjednik u udarnom TV terminu objavi da je on lično naredio banditima u službi režima da ilegalno sruše imovinu građanima te iste zemlje kojoj je Predsjednik. Taj Predsjednik promptno, netom nakon donošenja presude, pomiluje četvoricu batinaša, aktivista SNS-a, osuđenih za nanošenje teških tjelesnih povreda prilikom napada na studente.
Prva Srbija danas je zemlja u kojoj direktorka infrastruktura Željeznica Srbije svjedoči na sudu da je Goran Vesić, jedna od perjanica režima, odgovoran za tragediju u Novom Sadu, i, unatoč tome, dotični nesmetano ode u egzil u vilu u Trstu.
To je petparačka kič-Srbija u kojoj je uspostavljena nova morbidna normalnost u kojoj se npr. Dijana Hrkalović – žena presuđena za ozbiljan kriminal, pojavljuje kao vedeta državnog aparata u “Melanija” stilu i sa bodigardovima. Slika koja možda i najbolje svjedoči dubinu političkog, etičkog, estetskog, i svakog drugog sunovrata zemlje nam Srbije. Niče je jednom prilikom definisao varvarstvo kao odsustvo stila i zapitao se da li se može govoriti o stilizovanom varvarstvu. Može:
Korifeji ove Srbije kao da su iznikli iz neke nušićevske pripovijesti o malograđanštini. To su ljudi čiji nadimci sve govore: Sandra „dvocevka“, Đuka „bizon“ itd. Prva Srbija je zemlja u kojoj Vendi priča o vjeri, Ceca o poštenju, a Jovana Jeremić tumači ustavno pravo. Zemlja u kojoj Jelena Karleuša, pjevaljka stvorena u doba Miloševića, drži predavanja o moralu svima, računajući Teslu i Đokovića, a na svom X nalogu javno poziva na ubistvo. Zemlja je to u kojoj polupismeni đilkoši sa dna kace napadaju rektora i traže zatvaranje Beogradskog univerziteta – jednog od 500 najboljih na svijetu. U kojoj polusvijet sa lažiranim diplomama sjedi u žiriju najprestižnijih književnih nagrada i u direktorskim foteljama ključnih nacionalnih kulturnih institucija.
Prva Srbija je zemlja u kojoj je javni prostor do te mjere zatrovan šundom najniže vrste da je postalo nesnosno upaliti TV. Predsjednik Srbije prednjači u tome: svojim beskonačnim pojavljivanjem na svim medijima, svojim histerično-patetičnim načinom ophođenja, svojim nesuvislim tiradama i kontradiktornim stavovima, on zaista predstavlja kralja političkog i ljudskog neukusa, ludosti i kičeraja. Srbija je zemlja u kojoj je kralj istovremeno i glavna dvorska luda. Edgar Moren je svojevremeno postavio pitanje da li je moguć kič-čovjek, ili je kič ograničen isključivo na izražaj. Prva Srbija dala nam je prima facie odgovor:
Nesnosno. Ta Srbija je zemlja najjeftiniji rijaliti, neka vrsta države-Zadruge, čija vedeta Jovana Jeremić uživo prenosi svoj put u Ameriku bijednicima osiromašenog naroda koji nema ni za Paraliju – ako ih D.M. Palma tamo ne odvede nakon jagodinskih bunga-bunga žurki. Prirodni habitat ovog jadnog svjeta je Pink-Happy-Informer simulakrum.
Šta je svrha ovog dijaboličnog prvosrbijanskog projekta? Neko je jednom rekao: “Najgori oblik očaja koji može zavladati jednim društvom je sumnja da je uzaludno živjeti pošteno”. Prva Srbija je mračna zavjera sa svrhom razaranje svih moralnih, političkih, etičkih, estetskih i ljudskih orjentira našeg naroda. Pokušaj da se potpuno zamagli granica između normalnog i nenormalnog, lijepog i ružnog, istinitog i lažnog, dopuštenog i nedopuštenog. Mita i istorije. Pink-Happy-Informer smeće je samo puko sredstvo. Ideja je mračnija: kreiranje jednog tamnog vilajeta u kome će korumpirani sjecikesa, sa kravatom koju ne zna sam da sveže, u službenom vladinom automobilu kupljenom na namještenom tenderu, biti tretiran kao sposoban mladić koji se “snašao”; a inspektorka i tužiteljke koje se usude raditi svoj posao biti u čudu posmatrane kao donkihotovske budale koje ratuju sa vjetrenjačama.
Prva Srbija je koncept destrukcije kriterija koji treba da omogući najvećim izdajnicima da mašu parolama “Srbija će pobijediti” i sve ostale optužuju za izdaju. Jer “prva” Srbija je i ona koja se odrekla Kosova – iako su joj usta puna odbrane istog. Vučićeva Srbija razgradila je sve elemente srpske državnosti na Kosovu: prepustila je Prištini školstvo, zdravstvo, pozivni broj, opštine, tablice, dokumente, pasoš, itd. U doba prve “Prve Srbije”, neko je vrlo slikovito definisao tu gebelsovsku metodu: “što Slobo više brani Kosovo, Kosova je sve manje.”
Prva Srbija je metafizičko zlo – pojava samog Antihrista unutar naše istorije.
Drugačija Srbija
Prvo što se po pitanju “druge” Srbije treba reći jeste da je pravo čudo da vizija druge i drugačije Srbije uopšte i dalje postoji. Nevjerovatna je činjenica da decenije sluđivanja ovog naroda Pink/Happy/Informer&Co smećem nisu uništile energiju otpora prvosrbijanskim silama mraka i beznađa.
Danas tu Srbiju predstavljaju studenti – potencijalni nobelovci, koji su uspjeli mobilisati građane svoje zemlje da ustanu protiv zla. O čemu se tu radi?
Mnogi tvrde da zahtjevi i koncept studentskog pokreta nisu jasni i predstavljaju kompilaciju svega i svačega. U stvarnosti, studentski zahtjevi su, zapravo, kristalno jasni: traže se odgovorni za korupciju koja je dovela do pada nadstrešnice. Da “institucije rade svoj posao” umjesto da se “nenadležna predmetna institucija” miješa u sve i bude svakom loncu poklopac. Ali to je samo povod. Uzroci su mnogo dublji. Prva Srbija je metafizičko zlo. Ovo što sada gledamo u Srbiji je borba dobra i zla.
To je pokušaj kreiranja najšireg fronta ljudi različitih ideoloških, moralnih i drugih svjetonazora, ali ujedinjenih u borbi protiv jednog otuđenog kancerogenog režima, koji je metastazirao u sve pore srpskog društva. Međutim, to nije samo “negativni” pokret – ustanak “protiv”. Već je i zahtjev “za” nečim.
Mnogi zamjeraju studentima odsustvo jasne političke platforme. Tako im neki spočitavaju anti-Evropske narative, drugi im prigovaraju zbog nacionalističke retorike, treći opet vide problem u pravoslavno-religijskoj ikonografiji na protestima, a četvrti zbog LGBT zastava. Nekome smeta što je Lompar dio priče, neko se pak snebiva zbog sudije Majića ili Sergeja Trifunovića i slično. Ali ove primjedbe promašuju suštinu pokreta: on želi da bude maksimalno inkluzivan. Početni cilj je smjena jednog kancerogenog režima. U tu svrhu potreban je opštedruštveni pokret otpora zlu. Ali to je samo prvi korak: prava ideja je jedna drugačija Srbija, u kojoj će biti moguća stvarna javna rasprava i diskusija između najrazličitijih društvenih grupa i ideologija. Pokret nema jasan politički program, jer ga sada nije moguće ni imati u Srbiji. Da bi se to postiglo, potrebno je ostvariti javni prostor u kome se politike mogu na stvarni način iskomunicirati. Da li je, na primjer, u atmosferi Pink/Happy/Informer svinjca moguće kreirati stvarni promišljeni i prodiskutovani nacionalni stav o bilo čemu? Da li je u uslovima sadašnje Srbije moguća čak i elementarna stvar – iole pristojni (da ne kažemo “pošteni”) izbori? Srbija danas nije ni konzervativna, ni liberalna, ni nacionalistička, ni otvorena – jer Srbija u ovim uslovim niti ne može biti ništa jasno.
Nažalost, SNS Srbija je do te mjere devastirano društvo da su studenti ispravno shvatili da je prvi korak postizanje bar elementarnog nivoa normalnosti u društvu, prije nego se ono počne baviti ozbiljnim političkim temama. Ideja je da se stvore uslovi u kojima ćemo mi kao narod napokon moći početi donositi političke odluke kao što to rade druge normalne nacije. A ne promocija bilo koje konkretne političke odluke. U ovom momentu, Srbija nema osnovne preduslove za donošenje bilo koje političke odluke na bilo koju ozbiljnu temu. Zato je prava zastava sadašnje “Drugačije” Srbije opet neutralni “Ferari” barjak – onaj isti iz doba antimiloševićevske “Druge Srbije”.
Koliko god studentska parola “hoćemo normalnu Srbiju” djelovala apstraktno i nedefinisano, zapravo pokazuje svu dubinu njihovog razmijevanja krize u kojoj se zemlja nalazi. Jer trenutno stanje Srbije nije “normalno”, a Srbija nije “normalna” država, u smislu kako jedna evropska demokratija XXI vijeka treba da izgleda. U Srbiji ne postoji normalan prostor političkog. Tek kada se taj preduslov ostvari, biće moguće raspravljati o politici i politikama. Đavo u Srbiji nije u detaljima, već u opštem okviru.