Mlado se drvo savija, veli narodna poslovica.
Nije to slučajno. Neki vas događaji odrede, formiraju, rekao bih formatiraju. Ko se sjeća flopi diska i početnih računara devedesetih znaće da se disk u nekom trenutku morao formatirati.
To bi onda bilo to. Nesmetano nastavi dalje.
***
Marija
Ime snažno i usamljeno. Toplo i bogorodično. Čvrsto, pomalo ogrubjelo od čestog govorenja odsječnim naglaskom i ravnim tonom, kao da se iza njega čeka sledeća naredba ili sluti neka iznenadna nesreća i strah. Sve je u opticaju dok se izgovara, a dah putuje neznanim predjelima.
Marija
Žena sitne građe i odlučnog, dobrog držanja. Povremenog osmijeha i oštrih, hitrih očiju što simultano pjevaju sa korakom. Samo bi se osvrnula preko ramena da vidi ko se to tamo meškolji ili zavitlava. Dalje nije bilo problema u učionici. Sini munjo.
Marija
Profesor vrlog znanja i neupitne vjere u muziku i njenu moć – zajedništva, molitve, iscjeljenja, umjetnosti. Moć dobrote i zajedničke igre djece svih uzrasta, boje kose, religije, nivoa musavosti, pažnje, prevelike garderobe. Muzikalna ravan i spajanje nespojivog u bilo kojim drugim okvirima. Muzika kao divni integrator različitosti i katalizator pozitivne energije u društvu.
- Djeca mire selo – što bi često kazao vremešni i mudri tast.
***
U početku nisam volio atmosferu hora, odnosno osjećao sam nelagodu, dok mi je nastava iz solfeđa išla dobro. Na solfeđu ili đolfezu kako smo ga kasnije kobajagi po italijanskom zvali, nema prevare – ili si muzikalan i kidaš ili otpadaš u drugi ešalon muzičkih potencijala djetinjstva.
U stvari, moj najveći problem je bio stidljivost. Na vjenčanju rođaka S. i V. koje i danas dobro pamtim, imam četiri ili pet godina i ne odvajam se od majčinog skuta. Bijele dokoljenice i sandale, potuljena faca zabijena u pod, glava nagurana između nabora mamine suknje. Stid, sram i ostale nelagode u meni. Najradije bih da ne postojim tu. Da me nema. Pogotovo što znam da su bacali novčiće ispred matičnog ureda i zvali da učestvujem u skupljanju istih. Jarko sam želio biti taj koji brzim pokretima ruku i refleksima samo grca novčiće u džepove, ruke i majicu, ali nisam smio. Previše stidan za boj.
Takvog mene, na jednoj od prvih proba hora, kao nekog ko besprekorno intonira na solfeđu nastavnica Marija bira kao oglednog kunića. Treba pokazati horistima kako se pravilno diše.
- Primjetila sam da neki ne znaju pravilno da dišu tokom pjevanja. Ništa strašno djeco. Danas ćemo naučiti kako se to pravilno radi.
Treba nam dobrovoljac. U međuvremenu, pomozite da pomjerim ove klupe. –
Dok je učionica škripala od metalnih nogu školskih stolova i mali se ljudi sudarali ne znajući tačno kako sve to da postave, davala je koncizne instrukcije
– Tako, stavi tamo. Gurni do kraja. Bravo. –
Sad kad je prostor raščišćen trebalo je još jednu klupu pomjeriti na sredinu. U par poteza i to se udesilo.
- E sad – podiže glavu i poče šarati pogledom. Bio sam u poslednjim redovima sa namjerom da tu i ostanem. Pognuo sam glavu i ramena, praveći se da ne postojim. Kornjača fazon.
- Hajde ti dečko, recimo. –
Progurala se bočno kroz tri reda dječice. Ona su se otvarala kao Crveno more ispred Mojsija i njegovog štapa.
Došla je do mene dok sam netremice zurio u vrhove njenih malih bež cipela niskih potpetica.
- Ti, kako se zoveš? –
- Ognjen – procijedih kroz stisnuto grlo.
- Dođi ovamo, molim te – reče, pa me blago rukom povuče ka centralnom stolu.
- Vidi, popni se na sto, lezi na leđa i opusti se. Vjeruješ li mi? – zaškilji joj oko.
Zaigraše vile u stomaku. Ne mogu zucnuti. Samo klimnuh glavom i počeh se namještati. Drugare više nisam vidio. Samo male, načičkane siluete što ćute i dišu. Sitno komešanje, bez riječi.
- E tako. A sad počni da dišeš duboko, kaza pa položi desni dlan ruke na moj stomak. –
- Djeco. Ramena ne smiju da pomjerati dok dišete i pjevate. Samo stomak. –
Oni onda ćutke pogledaše u pravcu mog ritmičnog stomaka i njene ruke. Neki otvoriše očne duplje više, neki potvrdiše klimanjem glava.
- U stomaku ima jedan mišić koji pokreće vazdušni stub koji izdišemo. Zove se dijafragma i on je glavni. Jasno? –
Kome ne bi bilo jasno kad ovako javno i otvoreno pita. Nema tog junaka, kume.
- Potiskujući vazduh dijafragmom nazad ka grlu i ustima kao rezonatoru, pravimo i oblikujemo zvuk. Kasnije ćemo to više obrađivati, ali najvažnije je da znate pravilno disati. –
U tom reče – voljno i vratsimo se na početne pozicije. Uz blagi smiješak me pogleda i reče – vidiš da nije bilo strašno. –
Ne dodirujući pod stopalima, odoh da sjesti. Kao da je neki teret, đule sišao sa mojih pleća. Neko čudo, magija od koje zategneš ramena i držanje, pa se čini da si nekako važniji, zreliji, a lakši.
Koraci k'o laki oblaci ..
***
Poslije me jednom srela ispred ulaza škole i samo ćutke pomilovala po oštroj kosi, pogleda zacijepljenog u daljinu kao da je tu, a nije. Zabrinuta, sjetna, osmijehnula se na trenutak i oradostila oči. Kakva energija, aura!
Osnažio me taj susret, ohrabrio. Položen prijemni kod visokog muzičkog božanstva. Zaslužen ulazak u hram muzike kao ravnopravan član. Niko mi to nije kupio, poklonio već sam članstvo zaradio, izburgijao. Neprocjenjivo.
***
Hvala Mariji, hvala znanim i neznanim pregaocima prijedorske muzičke škole koji su decenijama pleli muzičke petlje nadajući se da će probuditi i produbiti ljubav, ljudskost u djeci. Vjerujem da su uspjele, te da bolji, normalniji ljudi nastaju u malom prostoru tik pored zgrade prijedorskog Pozorišta.
Meni su pomogli da se suočim i prebrodim urođenu stidljivost i tremu. Trebale su godine, ali bez Marije, Miroslave, Bobe i drugih dragih prosvjetnih radnika to nikako ne bih uspio.
Mali korak za muzičku školu. Veliki za mene.
Hvala Marija.
Nisam stigao da vam zahvalim i vratim dio ljubavi i energije kojom ste nas pogonili.
Sada jesam. I tačka.
Tačnije, dvotačka ispred Bas ključa ..