Kako je Jugoslavija bila na korak do nuklearnog oružja
U jeku Hladnog rata, dok su se svjetske sile nadmetale u razvoju nuklearnog oružja, jedna socijalistička zemlja s Balkana – Jugoslavija – tiho je gradila vlastiti put ka atomskoj bombi. Nova knjiga Titova atomska bomba: Jugoslavenski nuklearni program 1948–1970, autora Marka Miljkovića, otkriva zapanjujuće detalje o jugoslovenskom pokušaju da postane član kluba nuklearnih sila.
Nuklearne ambicije nesvrstanog lidera
Sve je počelo 1948. godine, odmah nakon Titovog raskola sa Staljinom. Suočen s mogućom sovjetskom invazijom, Tito je pokrenuo tajni program razvoja nuklearnog oružja. „Za širu javnost nije jednostavno razumjeti koliko je razvoj nuklearne bombe kompleksan i skup proces,“ objašnjava Miljković. „Potrebno je izgraditi čitavu industrijsku i naučnu granu koja može služiti i vojnim i civilnim potrebama, poput nuklearnih elektrana.“
U Jugoslaviji su tada postojala samo tri naučnika i tri prazna prostora – instituti u Zagrebu, Ljubljani i Beogradu – odakle je krenuo razvoj. Institut u Vinči, koji postoji i danas, nastao je kao dio sovjetskog projekta s ciljem uvlačenja Jugoslavije u sovjetsku sferu. Međutim, zbog političkih razmimoilaženja, Tito i jugoslovenski naučnici, među kojima je bio i Pavle Savić, pokušali su da program izvuču iz sovjetske kontrole i razviju kao nacionalni projekat.
Špijunaža, reaktori i međunarodni manevri
Miljković detaljno opisuje tajne kontakte jugoslovenskih obavještajaca sa Zapadom, industrijsku špijunažu i pregovore sa SAD i Sovjetskim Savezom. Iako je Jugoslavija formalno promovisala „miroljubivu upotrebu atomske energije“, jasno je da je vojni cilj bio razvoj nuklearnog oružja.
U rudnicima širom zemlje kopao se uranijum, a reaktori u Vinči su izgrađeni uz pomoć i SAD i Sovjeta. „Jugoslavija je vješto balansirala između velikih sila, koristeći svoj nesvrstani status da dobije znanje i tehnologiju s obje strane,“ kaže autor.
On ističe da je jugoslovenski nuklearni program interesantan i zbog toga što je malo zemalja bez značajnih naučnih i industrijskih potencijala uspjelo da u relativno kratkom roku razvije značajne kapacitete u ovoj oblasti. „Samo tri naučnika i gotovo nijedan resurs – a ipak su uspeli da dostignu nivo tehnologije koja je inače vrlo teško dostupna,“ kaže Miljković.
Planovi postojali, ali nisu realizovani
Program je podijeljen na civilni, vojni i istraživački segment. „’Program A’, kako se u vojnom dijelu nazivalo razvijanje bombe, bio je ozbiljno razmatran, ali unutrašnje dileme i geopolitičke promjene dovele su do postupnog zamrzavanja vojnih aktivnosti početkom šezdesetih, a potpuno zaustavljanje uslijedilo je do 1970. godine,“ objašnjava Miljković.
Zašto je Tito odustao?
Iako su tehnički uslovi napredovali, politički rizici, troškovi, te nesreća u Institutu Vinča 1958. godine predstavljala je prelomni trenutak u razvoju jugoslovenskog nuklearnog programa. Kako navodi Marko Miljković u svojoj knjizi, incident je direktno uticao na usporavanje istraživanja, posebno u vojnom segmentu, ali i na preispitivanje bezbjednosti nuklearnih eksperimenata. Nakon nesreće, došlo je do pojačanog nadzora nad radom instituta, kao i do promjene u političkom tonu podrške programu. Iako nesreća nije bila javno eksponirana, njen uticaj bio je dalekosežan – od tehničkih procedura do političkih odluka o daljoj sudbini programa. Miljković ovaj događaj ne dramatizuje, ali ga detaljno dokumentuje oslanjajući se na dostupne izvore i svjedočenja, jasno ukazujući na njegovu ulogu u preusmjeravanju kursa jugoslovenskih nuklearnih ambicija.
Nadalje, nuklearno oružje bi udaljilo Jugoslaviju od nesvrstanih saveznika i unijelo dodatne tenzije u region. „Odluka o prekidu programa nije bila javna, ali jasno je da je uticala na dalji razvoj zemlje,“ kaže autor.
Naslijeđe i otvorena pitanja
Iza programa ostali su jaki istraživački instituti i naučni kadrovi, čiji su kapaciteti kasnije preusmjereni u civilnu nuklearnu energiju. Miljković naglašava da je tema dugo bila tabu, ali da sada, zahvaljujući otvorenim arhivama i njegovom istraživanju, javnost može sagledati jedan od najskrivenijih dijelova jugoslovenske istorije.