Dvije tragedije u samo nekoliko dana potresle su Prijedor – dva mlada života prekinuta su samoubistvom. Šok, nevjerica i bezbroj pitanja bez odgovora ponovo su otvorili bolnu temu o mentalnom zdravlju mladih i koliko kao društvo uistinu shvatamo njihove krize. Koliko djece i adolescenata svakodnevno traži pomoć, šta ih najviše opterećuje i kako im možemo biti prava podrška prije nego što bude kasno? O tome razgovaramo sa Majom Kovačević, psihologom i savjetnicom na Plavom telefonu, jednom od rijetkih sigurnih mjesta za djecu i mlade u emocionalnoj krizi.
Komentarišući situaciju u Prijedioru Konvačević za BUKU ističe: „Samoubistvo među mladima predstavlja bolan gubitak za porodicu, školu, vršnjake i cijelu zajednicu. Kada se dogodi suicid, posebno kada se dvije tragedije dese u kratkom vremenskom razmaku, prirodno je da se jave osjećaji zabrinutosti, tuge i šoka, ali i brojna pitanja. Ipak, izuzetno je važno da izbjegnemo nagađanja, osuđivanja ili traženje krivca – uzroci samoubistva su složeni i najčešće nastaju kao posljedica više isprepletenih faktora. U ovakvim trenucima najvažnije je pružiti podršku onima koji tuguju, stvoriti prostor za iskren razgovor i omogućiti dostupnost stručne pomoći, uz poštovanje privatnosti svih uključenih.“
Prije dvije godine, u razgovoru povodom tragedije u osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar”, naveli ste da se broj poziva mladih udvostručio – najčešće zbog straha, depresije, samopovređivanja i suicidalnih misli. Šta se, prema Vašem iskustvu, promijenilo od tada? Da li su problemi isti, dublji, učestaliji? Šta kaže vaša statistika?
U poslednjih godinu i po savjetnici “Plavog telefona” su odgovorili na skoro 10 000 poziva i upita putem čet savjetovanja, dok je nadležnim institucijama proslijeđeno 75 prijava sumnje na nasilje i suicid.
Prema statistikama “Plavog telefona”, tema mentalnog zdravlja i dalje zauzima najveći dio u ukupnom broju razgovora – čak 35% od ukupnog broja svih savjetodavnih razgovora odnosi se upravo na ovu oblast. Djeca i mladi i dalje najčešće traže pomoć i podršku zbog straha, anksioznosti, depresije, suicidalnih misli i ideja te samopovređivanja.
U poređenju s 2021. i 2022. godinom, broj poziva vezanih za mentalno zdravlje je duplo veći, dok je u odnosu na prošlu godinu ostao približno isti. Međutim, primjetno je da je u određenim periodima godine dođe do porasta broja razgovora u kojima osobe izražavaju suicidalne misli – na primjer, početkom ili krajem godine, broj poziva na ovu temu bude i do tri puta veći u odnosu na druge mjesece. U tom periodu, u prosjeku se svakodnevno javljaju jedna do dve osobe tokom radnog vremena Plavog telefona želeći razgovarati o suicidalnim idejama. Savjetnici u tim periodima imaju i do četiri-pet razgovora sedmično na ovu temu.
Ovi podaci ukazuju da se izazovi mentalnog zdravlja među mladima ne samo nastavljaju, već se u određenim periodima mogu i intenzivirati, što naglašava važnost stalne dostupnosti emocionalne podrške i otvorenog razgovora o psihološkoj dobrobiti.
Koji su najčešći razlozi zbog kojih osoba počne razmišljati o samoubistvu?
Osoba obično počinje razmišljati o samoubistvu kada doživi duboku emocionalnu bol i ne vidi izlaz iz te situacije. Suicid se najčešće ne javlja iz jednog razloga, već kao rezultat više različitih faktora – emocionalnih, psiholoških, socijalnih. Ljudi koji se suočavaju s mislima o suicidu često osjećaju duboko beznađe, bespomoćnost, tugu, sram ili krivicu. Kada ti osjećaji traju duže i kad osoba izgubi vjeru da će se stvari promijeniti, suicid može početi izgledati kao jedini način da se zaustavi patnja.
Vrlo često se suicidalne misli javljaju kod osoba koje imaju mentalne poremećaje, najčešće depresivni ili bipolarni poremećaj. Ipak, važno je naglasiti da ne razmišlja o suicidu svaka osoba koja se bori s depresijom, niti svaka osoba koja počini suicid mora biti klinički depresivna. Psihičko stanje osobe može biti dodatno opterećeno osjećajem da nema nikoga kome bi se mogla povjeriti ili da je drugima teret. Socijalna izolacija i duboka usamljenost, takođe, u velikoj mjeri povećavaju rizik. Osobe koje se osjećaju odbačeno, neshvaćeno ili kao da ne pripadaju nigdje, sklonije su razmišljanju o samoubistvu.
Traumatska iskustva, naročito emocionalno, fizičko ili seksualno zlostavljanje, posebno u djetinjstvu, često ostavljaju duboke rane koje kasnije mogu voditi u suicidalne misli. Uz to, gubici bilo koje vrste – gubitak voljene osobe, razvod, gubitak posla, identiteta, statusa ili sigurnosti – mogu izazvati krizu i osjećaj da je život izgubio smisao. Osobe koje se teško nose s neuspjehom, posebno one koje imaju izražen perfekcionizam, mogu doživjeti svaki neuspjeh kao potpuni poraz i izgubiti vjeru u sebe i svoj život. U takvim trenucima, sram i osjećaj vlastite bezvrijednosti mogu postati nepodnošljivi.
Neki ljudi, osobito mlađi, mogu impulsivno reagovati na snažnu emocionalnu bol. Osobe koje teško kontrolišu porive i slabije razmišljaju o posljedicama svojih postupaka, skloniji su impulsivnim pokušajima suicida, naročito u trenucima stresa ili krize. Ipak, važno je napomenuti da nisu svi pokušaji suicida impulsivni – neki su promišljeni i planirani, bez ikakvih vidljivih znakova okruženju.
Upotreba alkohola i droga dodatno pogoršava emocionalno stanje, ali i smanjuje inhibicije, pa osobe u takvom stanju lakše posegnu za opasnim ponašanjima, uključujući pokušaje samoubistva.
Iako ovi razlozi mogu voditi ka suicidalnim mislima i pokušajima, važno je napomenuti da postojanje zaštitnih faktora – poput podrške okoline, razvijenih vještina suočavanja, optimizma, samopoštovanja, i uključenosti u liječenje – može značajno smanjiti rizik. Pravovremeno prepoznavanje znakova, iskrena briga i poticanje na stručnu pomoć može pomoći osobe. Suicid nije slabost, već često posljednji pokušaj osobe da smanji bol za koju vjeruje da je nepodnošljiva i trajna. Zato je ključno da društvo razvija razumijevanje, empatiju i pristupe koji pružaju nadu i podršku tamo gdje ona najviše nedostaje.
Koji su to znakovi upozorenja koje porodica i prijatelji mogu prepoznati kod osobe u psihičkoj krizi?
Osobe koje se nalaze u psihičkoj krizi često šalju signale okruženju, iako ti znakovi ponekad mogu biti suptilni ili teško prepoznatljivi. Važno je da porodica, prijatelji i bliski ljudi obrate pažnju na promjene u ponašanju, raspoloženju i svakodnevnim navikama koje mogu ukazivati da se osoba teško nosi sa svojim emocionalnim stanjem.
Među najčešćim znakovima upozorenja nalaze se povlačenje iz društvenog života, gubitak interesa za školu, posao ili omiljene aktivnosti, promjene u snu i apetitu, izraženi osjećaji beznađa, besmisla ili niske vrijednosti, kao i pojačana razdražljivost ili impulsivnost. Osoba može početi izgovarati rečenice poput „Ionako ništa nije važno“, „Više se nećemo vidjeti“ ili „Ja sam teret“, što su ozbiljni pokazatelji unutrašnje patnje.
Neki znakovi su direktniji i uključuju razgovor o smrti ili samoubistvu, pisanje opraštajnih poruka, poklanjanje ličnih stvari, prikupljanje sredstava za samopovređivanje ili penjanje na visoka mjesta.
Takođe, pojačana konzumacija alkohola ili droga, pad u školskom ili radnom učinku i izražene poteškoće u pažnji mogu biti pokazatelji da se osoba nalazi u emocionalnoj krizi. Raniji pokušaj samoubistva spada u najsnažnije rizične faktore koji zahtijevaju ozbiljno shvatanje i stalno praćenje.
Kako najbliži mogu konkretno pomoći – a da ne ugroze odnos ili pogoršaju stanje?
Najbliži mogu značajno pomoći osobi koja razmišlja o samoubistvu, ali je važno da to čine pažljivo i s razumijevanjem, kako ne bi dodatno pogoršali stanje niti narušili odnos. Prvi i najvažniji korak je slušanje – iskreno, strpljivo i bez prekidanja. Važno je da osoba zna da ima pravo na svoje osjećaje i da je neko želi želi čuti, bez osuđivanja, savjeta ili umanjivanja onoga što proživljava. U takvim trenucima, izbjegavanje klišeja poput “biće sve u redu” ili “nije to ništa strašno” veoma je bitno, jer takve rečenice mogu izazvati osjećaj nerazumijevanja i dodatne izolacije.
Važno je ne govoriti osobi kako treba da se osjeća, niti je uvjeravati da ne bi smjela osjećati ono što osjeća. Svaki osjećaj je stvaran i dio je njenog doživljaja svijeta. Umjesto osuđivanja ili rasprave o tome da li su njene misli opravdane, mnogo je korisnije pokazati iskrenu brigu rečenicama poput: “Zvuči kao da ti je jako teško. Tu sam za tebe i važno mi je kako se osjećaš.” Takođe, ako razgovor ukazuje na ozbiljan rizik, ne treba obećavati apsolutnu tajnost. Umjesto toga, važno je objasniti da u kriznim situacijama može biti potrebno potražiti stručnu pomoć, čak i ako osoba nije u potpunosti saglasna s njom. U tom trenutku je najvažniji najbolji interes i sigurnost osobe.
Jedan od čestih mitova je da se pitanjem o suicidu osoba može podstaći da razmišlja o samoubistvu. Međutim, to nije istina. Razgovor i postavljanje pitanja o suicidalnim mislima ne potiču samoubistvo, niti povećavaju vjerovatnoću. Naprotiv, otvoren razgovor najčešće donosi olakšanje, a ne nametanje. Mladi ljudi koji se osjećaju depresivno i koje se otvoreno pita o njihovim mislima i ponašanju, osjećaju se manje uznemireno i više viđeno nego oni koje niko ništa ne pita. Postavljanjem pitanja pokazujemo brigu i spremnost da slušamo bez osude.
Osoba koja prolazi kroz krizu osjetljiva je na ton, izraz lica i ponašanje. Zato je važno ostati smiren i ne pokazivati paniku, šok ili strah, jer to može dodatno destabilizirati situaciju. Najbliži bi trebalo da izbjegavaju naređivanje, kritikovanje ili govorenje osobi da pretjeruje. Umjesto toga, treba pokazati spremnost da se bude prisutan, da se razgovoru posveti vrijeme i da se osoba ohrabri da potraži stručnu pomoć. Psiholozi, psihijatri i drugi stručnjaci uz odgovarajuću terapiju mogu pomoći u prevazilaženju poteškoća.
Ponekad nije potrebno reći mnogo – dovoljno je pokazati osobi da nije sama, da postoji neko ko je tu, ko ne osuđuje i ko vjeruje da postoji izlaz, čak i kada ga ona trenutno ne vidi. Takav pristup može pomoći da se ponovo uspostavi osjećaj povjerenja, sigurnosti i nade.
Da li su mladi danas psihološki ranjiviji nego ranije? Koliko na to utiču društvene mreže, digitalna izolacija i pritisci koje donosi savremeni način života?
Mladi danas odrastaju u svijetu koji je prilično drugačiji od onog u kojem su živjele prethodne generacije. To ne znači da su slabiji ili osjetljiviji, već da se suočavaju s izazovima koji su specifični za današnje vrijeme. Tehnologija, društvene mreže i brz način života oblikuju njihovu svakodnevicu i način na koji doživljavaju sebe i svijet oko sebe.
Društvene mreže mogu biti korisne za povezivanje i izražavanje, ali mogu donijeti i osjećaj pritiska. Mladi se često upoređuju s drugima, brinu o tome kako izgledaju u očima svojih vršnjaka ili koliko pažnje dobijaju online. To može stvoriti nesigurnost i usamljenost, čak i kad su okruženi drugima.
Osim toga, mladi se suočavaju i s pritiscima vezanim za akademska i društvena postignuća, ekonomsku neizvjesnost i složene društvene promjene, što dodatno može uticati na osjećaj sigurnosti i psihološku otpornost.
Važno je znati da se ne treba gledati na mlade kao na „problem“ ili ih uspoređivati s nekim ranijim vremenima. Svaka generacija ima svoje izazove, i ono što njima danas stvara stres, možda starije generacije nisu ni doživjele. Umjesto toga, odrasli bi trebalo da pokušaju razumjeti svijet u kojem mladi žive – ne kroz kritiku, već kroz iskren razgovor, podršku i bliskost.
Ono što djeca i mladi treba da dobiju jeste osjećaj da ih neko vidi, čuje i da im je stalo. Ponekad i samo prisustvo i spremnost da ih saslušamo, bez osuđivanja, može napraviti veliku razliku. U tom odnosu povjerenja grade se temelji otpornosti i snage da se nose sa životnim poteškoćama.
Koliko su škole i obrazovni sistem uopšte osposobljeni da prepoznaju i reaguju na mentalne poteškoće kod djece i adolescenata?
Škole i obrazovni sistem sve više daju značaj mentalnom zdravlju djece i adolescenata. U mnogim školama postoje stručni saradnici – psiholozi, pedagozi i socijalni radnici – koji imaju važnu ulogu u prepoznavanju i pružanju podrške učenicima s emocionalnim poteškoćama. Takođe, posljednjih godina vidljiv je i porast edukacija i projekata usmjerenih na razvoj emocionalne pismenosti, osnaživanje nastavnika i jačanje međusektorske saradnje.
Međutim, u praksi se i dalje javljaju izazovi. Škole su, u većini slučajeva, nedovoljno kadrovski opremljene – broj stručnih saradnika često nije u skladu s brojem učenika. U nekim sredinama, posebno u manjim zajednicama, dešava se da jedan stručnjak radi u više škola paralelno. To dodatno otežava pravovremeno prepoznavanje i sistemsku podršku djeci i mladima kojima je potrebna pomoć.
Izvještaj “Glas djevojčica i djevojaka o mentalnom zdravlju u Bosni i Hercegovini”, koji je rezultat konsultacija sa adolescentkinjama iz devet opština, a koji je sprovela naša organizacija – Udruženje “Nova generacija” u partnerstvu s Unicef BiH ukazuje na dodatne izazove u pristupu mentalnom zdravlju u obrazovnom kontekstu. Učesnice su istakle da često osjećaju da njihovi problemi nisu shvaćeni ozbiljno od strane odraslih, te da se njihova osjećanja ponekad odbacuju kao nevažna ili prolazna. Takođe, naglašena je potreba za većom dostupnošću i pristupačnošću stručne pomoći unutar škola, kao i za stvaranjem sigurnog okruženja u kojem se učenici mogu obratiti bez straha od stigmatizacije.
Zato je važno nastaviti jačati kapacitete obrazovnih ustanova i graditi sistemsku podršku koja omogućava školama da budu siguran prostor u kojem se učenici mogu obratiti, i dobiti pomoć na vrijeme.
Šta biste poručili osobi koja se trenutno osjeća psihički loše i razmišlja o samoubistvu?
Ako trenutno prolaziš kroz težak period i razmišljaš o samoubistvu, važno je da znaš da nisi sam/-a i da postoji pomoć. Vjerujemo da ti nije nimalo lako i da je emocionalna bol koju osjećaš velika.
Osobe koje razmišljaju o samoubistvu najčešće žele da upravo prestane bol koji osjećaju – ne nužno i da prestane njihov život. Tvoja patnja je stvarna, ali ono što sada osjećaš ne mora da traje zauvijek. Samoubistvo je konačno, a osjećanja i misli koje ga prate najčešće su privremeni ili povremeni – i mogu da se promijene.
Život svakog od nas sačinjen je i od prijatnih i od neprijatnih osjećanja, a potpuno je u redu da ponekad ne znamo kako da se nosimo s mislima, emocijama ili problemima. Ipak, to što trenutno ne vidiš izlaz ne znači da ga nema. Postoje drugi načini da se oslobodiš tog bola, a prvi korak je da potražiš pomoć i podršku.
Razgovaraj s nekim kome vjeruješ – prijateljem, članom porodice, nastavnikom, školskim psihologom ili se obrati stručnoj osobi – psihijatru, psihologu ili psihoterapeutu. Takođe, tu je i “Plavi telefon”, Savjetodavna linija za djecu i mlade putem koje možeš beplatno i anonimno da dobiješ psihološku pomoć i podršku. Možeš nas pozvati na besplatan broj 080 05 03 05 ili nam pisati putem četa na sajtu, plavitelefon.ba. Tu smo da te saslušamo, bez osuđivanja, s razumijevanjem i podrškom. Vjerujemo da tvoj život vrijedi i da zaslužuješ da živiš. Tu smo za tebe.
Za kraj možete li nam reći da li postoji statistika samoubistava među mladima u BiH u posljednjih nekoliko godina?
Ne bih mogla da Vam dam konkretne informacije za mlade osobe, mogu samo da pričam uopšteno i na osnovu podatak koje su objavila nadležna Ministarstva unutrašnjih poslova te Agencije za statistiku. U periodu od 2020. do 2023. godine, ukupno je zabilježeno 1.431 samoubistvo, pri čemu su gotovo 80% počinili muškarci. Takođe, starije osobe i dalje su najzastupljenije u ukupnom broju samoubistava.
U 2024. godini, prema podacima Federalne uprave policije, Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske i Policije Brčko distrikta BiH, ukupno su zabilježena 299 samoubistva: 152 u Federaciji BiH, 140 u Republici Srpskoj i 7 u Brčko distriktu.