Antonije Pušić alias Rambo Amadeus 18. juna nastupiće na Jelen OK Festu, koji se već jedanaesti put održava na Tjentištu – NP Sutjeska. Rambo Amadeus je dugo na ovdašnjoj muzičkoj sceni, davne 1988. godine objavio je svoj prvi album “O tugo jesenja”, i o njemu kao umjetniku i muzičaru se manje-više zna sve. Njegova harizma, pjesme nadahnute humorom i satirom, filozofični i ironični stihovi, i produhovljeni sarkazam nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Odavno je kao kantautor na samom vrhu ex-Yu muzičke scene, mada je na početku karijere (pojam koji Rambo ne voli da koristi) neozbiljno shvaćen, ali je vremenom dokazao da je on i te kako ozbiljan muzičar i vrhunski umjetnik. Rambo Amadeus je do sada za razne medije dao sijaset intervjua, a u zadnje vrijeme čest je gost i u podcastima koji u regionu niču kao gljive poslije kiše. Ipak, on u posljednje vrijeme pažljivo bira za koji medij će dati izjavu ili intervju, a u razgovoru sa novinarom BUKA magazina otkrio je šta ga najviše smara kada je riječ o njegovoj muzičkoj profesiji, modernim medijima i svakodnevnim životnim situacijama.
Na konkretno pitanje – “Kako je?” i “Da li ga je smorila dogogodišnja karijera?”, Rambo Amadeus nam je odgovorio u svom stilu.
“Dobro sam. Odlično, takoreći. Srećom, nisam neki karijerista, pa onda karijera ne može mnogo ni da me smori. Radim samo onoliko koliko mi treba, a malo mi treba. Sviranje je divan zanat, ali odavno bi mi dosadilo kad bih nastupao više od dva puta mjesečno u prosjeku. E sad, da bi to bilo održivo, ne smijete bit’ mnogo ambiciozni. A naravno da ima stvari koje smaraju, možda će vašim čitaocima biti zanimljivo da vide kako to izgleda sa ove strane reflektora”, rekao je Rambo na početku razgovora, a onda nabrojao šta ga sve smara.
“Prvo, smara to što sam opšte poznat kao javna ličnost, a moja muzika nije. Svi me znaju, a mnogo manji broj ljudi ima pojma o čemu ja to pjevam i sviram. Što Mića kaže: ‘Nema hita’. Sudeći po tome koliko dobijem od autorskih prava, moja muzika se premalo emituje u rodnoj Crnoj Gori. Tamo se događa da od emitovanja dobijem po dvadeset eura za čitavi godinu. To u prevodu znači – da niko ođe ni ne emituje moju muziku na radiju, televiziji, javnim mjestima. U BIH – takođe, apsolutna nula. Dakle, ni ođe me ili nikad niko ne emituje, ili pak postoji neki drugi problem, ne znam stvarno”, otkrio je kantautor.
Rambo je naglasio i da ga naročito smara što svi živimo u nekrofilskoj kulturi.
“Uglavnom se čeka da neki autor rikne, da bi mu pokazali zasluženo poštovanje. Onda mu se dižu spomenici i kenjaju hvalospjevi, muzičarima besomučno emituju pjesme na radiju, a dok je živ više manje ga ignorišu, plašeći se kvaliteta koji ne razumiju. Smara i što mladi prate samo podcaste, slušaju i gledaju šta sam rekao, a pojma nemaju šta sam uradio. Ne zanima ih djelo, nego samo hoće onaj najlakše razumljiv, bazični nivo, da čuju kako nešto kenjam u podcastima. Čast izuzecima, ima klinaca koji temeljno prate moj rad, ali oni su stvarno rijetki, uglavnom sam za njih – onaj čudni čiča iz podcasta. Smara i žuta štampa, koja čačka po mom privatnom životu ne bi li bacila neku kosku pred svoju lakovjernu klijentelu. Srećom, moj život je za njihove aršine sasvim dosadan, pa me ne drkaju često. Možete li da zamislite naslov ‘Ekskluzivno! Šokantno! Rambo čit'o Branka Ćopića cijelo popodne’. Ili ‘Rambo proveo dan popravljajući stalažu u kuhinji’, pojasnio je Rambo.
Dodao je i da ga smara kad ljudi traže da se slikaju sa njim, prekidaju ga u pola razgovora s prijateljima, u pola misli, u pola jela, jer su uvrebali priliku da se slikaju sa nekim “selebrijem”, zaboravljajući na elementarnu pristojnost.
“A vidi im se iz aviona da nisu moja publika, nego neki padobranci, koji samo vide popularnu facu, svejedno im je koja je, samo da podijele fotku sa “skalpom” nekog selebrije i dobiju što više lajkova. Kad zbog užasnog navaljivanja pokleknem, i pristanem da se slikam, čim se namjeste i kliknu telefonom, odmah gube interesovanje, odmah krenu da bleje u telefon da vide je l’ dobro ispala slika okrećući glavu, a ja stojim sa strane k'o posrana kokoš. Srećom, izlazim samo na “anti – fensi” mjesta, jer tamo moja ‘popularnost’ ne izaziva nikakvo ‘teranje’ kod ljudi. Dobri Stari underground je uvijek imao pristojnosti i stila”, rekao je muzičar.
Rambo je dodao da ga smara i kada se u toku svirke u prve redove naguraju oni koji ne uživaju u muzici, ne vesele se, nego kao neki digitalni hagiografi snimaju sve, upere telefon u njega i tako stoje mirno, misleći da rade nešto jako važno.
“Umjesto da uživaju u trenutku, oni ga propuštaju, da bi kasnije pokazivali snimak, koji sam po sebi više ne znači nikome ništa. Smara me i kad organizatori, jer ih mrzi da izmontiraju neku reklamu od kul fragmenata sa svirki traže da samog sebe snimim kako najavljujem svirku, kao oni carevi na buvljaku što oštre noževe i popravljaju kišobrane i sami sebe reklamiraju. To stvarno nevoljno radim, dovijam se kako znam da ne djelujem krajnje tupavo u tim trenucima”, objasnio je Rambo.
“Zaskaču me i da šaljem video čestitke za svadbe, rođendane, krštenja, slave, sunet, useljenja, izlivanje ploče na hotelu ili apartmanu, to sam napravio možda dva tri puta otkad se pojavio smartfon sa svojim čarolijama, i vrlo brzo otkačio. Ili dođete za svoje pare da jedete negdje, a onda vas gazda kafane smara da se slikate s njim, zlouotrebljavajući svoj položaj domaćina. Smorilo me čekanje po granicama, beskrajne kolone kad treba u špicu sezone negdje da sviramo. Smorili su me premeki madraci i pretvrdi jastuci po hotelima. Smorili su me novinari amateri, koji se nisu spremili, ne znaju šta bi pitali, samo žele da ja budem originalan i duhovit, pa se čude onda što serem bez veze, gdje nestade moja duhovitost. A razgovor se ipak vodi na nivou glupljega, što kaže Mark Twain, ili Vojo Stanić, svejedno. Smorile su me regionalne organizacije za naplatu autorskih prava, koje su vrlo agilne kad treba da vam uzmu procenat od vaše rođene svirke, na kojoj svirate svoju rođenu muziku, da bi vaše djelo “zaštitili”, a onda samo ako kukumavčite non stop, podsjećate ih i mašete ličnom evidencijom, dobijete to tek za dve godine, valjda dok pare ne sazru i osuše se, izgube na težini i volumenu, kao da su pršuti u pitanju. Smorilo me puno stvari, kao što vidiš, ali sviranje s bendom me uopšte nije smorilo. To volim da radim. Cijenim priliku da sviram pred ljudima, da ložim gitaru uz dobar groove bend, kerebečim se i izmotavam na sceni, pa me još na kraju i plate. Bio bih prilično obijestan kad bih se, kad saberem ovaj suštinski ogroman plus i sve ove prateće minuse, žalio na svoj položaj. Sve to smaranje je – ništa u odnosu na ekstazu koju donosi dobar koncert, pa vjerujem da ću svirati dok god me publika bude htjela”, pojasnio je Rambo govoreći o smaranju.
Pitali smo Ramba i da li je spremio za nastup na Jelen OK Festu neke proleterske pjesme, s obzirom da se isti po jedanaesti put održava na Tjentištu, mjestu gdje se desila jedna od najvećih partizanskih pogibija u Drugom svjetskom ratu.
“Sve moje pjesme su proleterske. A danas su programeri udarna radnička klasa. Među njima ima puno proletera, imaju samo lep top od imovine, a od njih zavisi sva moderna industrija. Samo još nisu napravili internacionalni sindikat, što me čudi”, odgovorio je Rambo.
Rambo Amadeus je, mornarski rečeno, stara kuka ovdašnje estrade, pa smo ga pitali – “Da li je zaradio štogod od muzike, osim išijasa i grudobolje?”
“Nemam ni išijas, ni grudobolju. Ponekad me stegne lumbago, ali to je od jedrenja. Što se love tiče, šta zaradim trošim, nekako me plaši da štedim za starost, čim pokušam, automatski se osjetim starim. Čini mi se da je glupo biti bogati starac, onda ti je vjerovatno, kad ti dođe vrijeme, mnogo više žao da umreš bogat, nego kad živiš samo od penzije. A i na šta realno stari čovjek da troši lovu? Na jelo? Piće? Izlaske? Modu? Žene? Planinarenje? Hot line? Putovanja kamilom kroz pustinju? Kad ne budem mogao sam do klozeta, tu bogatstvo ne pomaže. Onda bi jedino realno bilo da me vozaju na turneju sanitetskim kolima po staračkim domovima, tamo će ipak biti moji vršnjaci, pa malo da uveče zabavljam klijentelu i dežurno osoblje. Kad bih imao debeli štek u madracu, onda vjerovatno ne bih pomišljao na taj pankerski korak, nego bih se odlučio za luksuzniju, ali morbidniju varijantu, u kojoj živiš sam, jer te zapravo ne jebe niko dva posto, okružen dobro plaćenim patronažnim sestrama koje jedine, zbog dobre plate, navijaju da živiš što duže”, izjavio je muzičar.
Rambo je već odavno ustoličeni Mega Car, pa nam je kazao i par riječi vezano za nasljednika tog prijestola.
“Ja sam abdicirao prije koju godinu, dosadilo mi je da budem Car. Presto je upražnjen za mlade. Sad nastupam kao “Tribute samom sebi”, ražalovo sam se namjerno, manje počasti, ali i manje odgovornosti, a više pjesničke slobode. Samo sam titulu zadržao za ukras i uspomenu”, pojasnio je Rambo.
Pred kraj razgovora upitali smo Ramba da nam odgovori na jedno filozofsko-egzistencijalističko pitanje, a ono je glasilo – “Da li se boji starosti?”
“Ne. Bojim se samo poniženja koje u primitivnim društvima starost donosi. U primitivnom društvu vlast se drži tako što se stari preziru, a njeguje kult mladosti”, odgovorio je naš sagovornik.
Na pitanje da li se boji mladosti, Rambo je odgovorio šaljivo.
“Ja sam kao drug Tito, uvijek rado okružen omladinom. Ne bih imao ništa protiv da mi se uručuje štafeta za rođendan.”
Pitali smo ga i da li je zadovoljan sobom i svojom dosadašnjom karijerom?
“Riječ karijera mi je malo nekako više za štrebere, nikad tu riječ nisam upotrebio. Možda zato što nikad nisam osjećao nikakvu vrstu samozadovoljstva u vezi toga. Ne držim po zidovima plakete, diplome, nagrade, nemam čak ni svoje ploče i CD-ove. Šta će mi, svoju muziku ne slušam nikad, radije sviram nešto. Kad snimim nešto da valja, onda sam kratko zadovoljan, odmah idem dalje, minuli rad tu ništa ne pomaže”, kazao je Rambo.
Poznatog umjetnika smo upitali i da li postoji neka stvar koje se najviše stidi, a koja je vezana za njegovu muzičku profesiju.
“Svak’ normalan se stidi nekih stvari koje je uradio u životu i privatno i profesionalno. Svi griješimo, samo je pitanje imamo li snage to da priznamo. Bilo bi loše kada čovjek ne bi izvukao pouke iz svojih grešaka. Dobro je kad čovjeka peče savjest, onda ta vrelina ubija mnoge zle bakterije koje se, ako nema tog pečenja, kote. Opširnije o mojim grijesima u memoarima”, objasnio je Rambo.
Na kraju razgovora Rambo nam je rekao i ko mu je najviše pomogao, a ko odmogao u karijeri.
“Pomogao je prije svega rođeni burazer Andrija Pušić, koji se krije iza pseudonima DIgital Mandrak, Zatim Darko Vlaović, slikar, muzičar i animator iz Herceg Novog. A onda Saša Habić, koji se baš zaintačio da mi izda prvu ploču, vjerovao je u mene više nego ja sam. Hvala, Saša! Svakako i Peca Popović, novinar i urednik, on je baš navijao za mene, čitao je moj humor nepogrešivo. Pa, pokojni Bora se baš zalagao da me PGP shvati ozbiljnije. Odmagao sam jedino ja samom sebi, pogrešnim procjenama, lošim tajmingom i beskrajnom mladalačkom arogancijom koja me je dugo držala”, rekao je Rambo na kraju razgovora.