“For the world is full of trickery.
But let this not blind you to what virtue there is;
Many persons strive for high ideals;
And everywhere life is full of heroism.”
(Max Ehrmann, „Desiderata“)
Kako nam 2022. godina prilazi svome kraju, možemo sumirati utiske i podvući crtu. Kao i uvijek, bilo je bezbroj znanih i neznanih heroja i antiheroja i svijet je bio ispunjen velikim djelima i ogavnim padovima nedostojnim ljudstva XXI vijeka. Prisjetimo se nekih ključnih aktera i momentuma 2022. godine:
Heroj godine: Van svake sumnje, godinu su obilježili ukrajinski narod i žene Irana. Kako god njihova borba na kraju da završi, herojski otpor koji su pružili ostaće trajna istorijska baština čovječanstva i uzor generacijama. Ukrajinci su odlučili da plate cijenu slobode i stali pred jačeg okupatora, šta košta da košta;
a žene Irana su, nakon ubistva Mahsa Amini od strane nekakve lude moralne policije, skinule svoje hidžabe i pokrenule pobunu protiv zaostalog anticivilizacijskog režima u Teheranu.
Budala godine: Van svake konkurencije – Putin. Iako država kojoj je predsjednik čini cirka 3% svjetskog GDP (manje od Kalifornije, recimo) poduhvatio se, ni manje ni više, mesijanskog zadatka „promjene svjetskog poretka“, ili pak, u trenucima skromnosti, „obnove carstva Petra Velikog“ i uspostavljanja panslavenske imperije. U tu svrhu, pokrenuo je suludi i besmisleni rat, u kome se zaglibio bez naznaka da može koncipirati bilo kakvu smislenu izlaznu strategiju. Pri tome je izolovao vlastitu zemlju, zatvarajući je ponovo iza Gvozdene zavjese, svodeći je na nivo sirotinje sa atomskom bombom a-la Sjeverna Koreja, kojoj više nije izvjestan čak ni teritorijalni integritet.
Budala godine na domaćem terenu: Unatoč tradicionalno žestoke konkurencije, naš šampion je i ove godine hiperaktivni Boško Obradović. Ovaj čovjek, neopterećen sumnjom, i ranije je imao bezbroj briljantnih dostignuća, ali ovogodišenje hit-budalaštine poput „ideologije homoseksualizma“ i „srpskog genoma“ su prava remek djela novije petparačke produkcije.
Performans godine: Volodimir Zelenski. Čovjek koji je karijeru počeo svirajući klavir dijelom tijela koji nije predviđen za to, pretvorio se u inspirativnog lidera koji neumornim čerčilovskim nastupima obezbjeđuje kontinuiranu podršku borbi svog naroda. Od prve rečenice u prvom danu rata (nakon što su mu Ameri ponudili azil): “The fight is here; I need ammunition, not a ride”, pa do nedavnog briljantnog nastupa u Kongresu SAD – kojim je (unatoč protivljenju mnogih, naročito iz redova republikanaca) izdejstvovao novih 48 mlrd $ podrške od SAD. Ideja da dođe u Kongres u ratnoj odori, i sa zastavom Ukrajine sa potpisima branitelja Bahmuta sa prve linije, dostojna je holivudskih top-scenarista.
Čak je i poslovično hladna gvozdena lady Nancy Palosy sa mjesta speakera odaslala serije poljubaca prema stand up maheru.
Kuma godine: Sajsi MC.
Filozof godine: Fransis Fukujama – doktrina o “Kraju istorije” je izgleda tačna: liberalizam se pokazuje kao superioran moralni i filozofski svjetonazor, kapitalizam kao najracionalnija forma ekonomske reprodukcije društva, a demokratija kao najbolja moguća forma političke organizacije.
Filozof luzer godine: Samjuel Hantington (posthumno) – ništa od sukoba civilizacija.
Last stand godine: Mariupolj. Iako u okruženju i pod stalnim bombardovanjem svim mogućim dozvoljenim i nedozvoljenim sredstvima Azov regimenta i marinci su pružili otpor u stilu Termopila. Azovstal je izrastao u simbol ukrajinskog otpora putinističkoj agresiji, ali još važnije od tog simboličkog efekta je da su, odbijajući predaju, vezali putinističke snage za Azovstal i tako obezbijedili Ukrajincima dva ključna mjeseca da organizuju odbranu. Fotografije koje nam je stvorio Dmytro “Orest” Kozatsky na nivou su kamere iz Apocalypse Now.
Politički last stand godine: Srbija. Unatoč teških pritisaka da se Rusiji uvedu sankcije, SNS vlast u Srbiji je to uporno odbila. Time nas je sve dovela u dilemu – moguće je da su svi ostali ludi, ili pak mi i Bjelorusija negdje griješimo:
Magarac godine: Dmitrij Medvedev.
Blitz krieg godine: Harkivska kontra.
Svijetla tačka godine: Nauka. NASA je pokrenula program “Artemis” kojim će ponovo na Mjesec; i “James Webb Space Teleskop” kojim će gledati 13,7 milijardi godina u prošlost. Ectolife je predstavio projekt umjetne maternice; medicina je pred pobjedom protiv AIDSa; a fizika na pragu ovladavanja nuklearnom fuzijom.
Najseksi politički entitet godine: Evropska unija. Zahvaljujući aktivnim, pametnim i charming damama poput Sane Marin i Kaje Kallas, EU ponovo postaje ideološki i stilski „predmet želje“ mnogih, a ne više tek puki birokratski levijatan koji uvodi kvote i naokolo dijeli pare ponašajući se kao pijani Rokefeler.
Populista godine: Aleksandar Vučić. Pomeo konkurenciju na planetarnom nivou.
Bad loser godine: Stranka demokratske akcije.
Bad winner godine: Savez nezavisnih socijaldemokrata.
Glavni baja godine: Milorad Dodik. I dalje – i glavni, i baja.
Igrač iz sjenke godine: Elvira Nabiulina. Guvernerka Centralne banke Rusije je, uz prvog čovjeka Sberbanke, po mnogima ključni igrač iz ruske tehnokratske elite koji je obezbijedio Putinovom režimu da preživi ekonomski totalni rat koji mu je nametnuo Zapad.
Mnogi su očekivali da se pod teretom sankcija bez presedana u istoriji rublja slomi, ali nekim ingenioznim potezima, koji se (navodno) pripisuju Nabiulinovoj, tipa najave vezivanja rublje uz zlatnu podlogu i prelaska na plaćanje ruske nafte u rubljama, ruska valuta je izdržala, a ruska ekonomija, iako u dramatičnom padu, ipak je po svemu sudeći još daleko od toga da kolabira. Nedavno je na pitanje: „Kako može da podržava zločinački režim Putina“, ova briljantna žena (navodno) odgovorila u stilu: „Organizovati otpor ovakvom ekonomskom supernapadu je intelektualni izazov sa kojim se čovjek susreće once in a lifetime“.
Pedagog godine: Vlada Srbije. Umjesto da po pitanju sadržaja udžbenika slijedi relevantnu naučnu zajednicu, kao što to radi sav normalan svijet, SNS vlast u Srbiji se odlučila da slijedi mišljenje ovozemaljski predstavnika svevišnjeg, te iz udžbenika biologije (!) izbaci sadržaje koje SPC smatra nepodobnim.
Šaman godine: Dugin. Čovjek je objasnio da Rusija ne vodi rat u Ukrajini, već, ni manje ni više, do provodi „geopolitički egzorcizam“ – tj. iz Ukrajine istjeruje samog Lucifera. Ovo je, razumije se, odmah postao zvanični narativ Kremlja kojim se cilj putinističke invazije na Ukrajinu pomjerio od lude „denacifikacije“ – ka još luđoj „desatanizaciji“.
Blefer godine: Kadirov.
Balerina godine: Olga Smirnova: “I'm against this war with every fibre of my soul.”
Teolog godine: Isusovac Marko Ivan Rupnik predložio je originalno rješenje za tumačenje pitanja Trojstva – naime pokušao je „nagovoriti“ dvije časne sestre na seks utroje kojim bi simulirali Sveto Trojstvo tj. „replicirali trostrani odnos Boga, Sina i Duha Svetoga“. Ovaj ingeniozni pokušaj mogao bi predstavljati pravi put za rješavanje teološkog dijela spora Velike Šizme i svakako zavređuje dodatno teološko izučavanje i promišljanje.
Vjernik godine: Seve. Objavila pjesmu koju smo oduvijek čekali da čujemo u njenoj bezgrešnoj izvedbi: „Virujem u boga“.
Zilot godine: Indonezija. Ova ćudoredna država daleko na istoku, a očito preblizu Istočnog Grijeha, odlučila je, ni manje ni više, do da zakonski sankcioniše seks prije braka. Zamjenik ministra pravosuđa i ljudskih prava Indonezije, Edvard Omar Šarif, u ekstazi je prokomentarisao: „Čekali smo na ovo 59 godina“.
Luzer godine: Ni ovdje nema dileme: Putin – planirao je desantom srušiti vladu u Kijevu i poništiti ukrajinsku naciju, no sučio se sa serijom ponižavajućih poraza. A onda se još više zaglibio u poniženje napadajući civile i civilnu infrastrukturu Ukrajine.
Atentat Godine: Pokušaj ubistva Salmana Rušdija. Iako je iranska vlada još 1998. povukla smrtnu presudu za Rušdija, izvjesni revnosni vjernik islama nije oprostio Rušdiju „Satanske stihove“, iako iste nije ni pročitao.
Republika godine: Rusija. Početkom jula Duma je predložila zakon po kome bi se „predsjednik“ zamijenio sa „vladar“. Što bi rekao Nikola Poplašen: pravo treba prilagoditi životu, a ne život pravu.
Razočarenje godine: Sergej Lavrov.
Istoričar godine: Jovanka Jolić.
Ova maštovita žena obznanila je ove godine čitav niz revolucionarnih istorijskih otkrića, tipa da Marsovci nikada nisu oteli niti jednog Srbina ili da se Srbija pre dvije hiljade godina prostirala „od Maja na Zapadu do Vavilona na istoku“ i zvala Serbianus. Imajući u vidu kako je u prethodnim decenijama funkcionisala oficijelna srpska istoriografija, postoji velika vjerovatnoća da ovo postanu temeljni markeri našeg istorijskog samopoimanja.
Istoričarka učiteljica života godine: Vlatka Pokos.
Matematičar godine: Nebojša Đurić.
Ovaj bivši Teslićanin, a sada, srećom po BL, naš sugrađanin, nastavlja sa uspjesima tipa onog kada je, zajedno sa svojim ruskim kolegom Sergejem Buterinom, riješio višedecenijski problem inverzne spektralne teorije za Šturm–Liuvilove operatore sa malim kašnjenjem (šta god to bilo). Prelomna tačka u njegovoj već sada velikoj matematičkoj karijeri desila se kada mu je svojevremeno njegov šahovski trener, izvjesni majstor iz Banjaluke, vizionarskim riječima savjetovao da napusti šah i posveti se nečem drugom: „Nije ovo za tebe. Talentovan si igrač, ali isuviše fin čovjek za ovako surovu stvar kakva je šah.“
Trash godine: Happy TV. Kao i uvijek.
Oligarh godine: Roman Abramovič.
Novinar godine: Jelena Obućina
Lady of the year: Neznana junakinja koja je u sred frke prošetala ulicama Teherana bez hidžaba i obnaženih ramena.
Sportista godine: Selektor fudbalske reprezentacije Japana. Čovjek je nakon poraza došao da se pokloni protivničkoj ekipi. Imajući u vidu ponašanje gotovo svih ostalih u Qataru, a i šire, ovo djeluje kao antropološka bajka.
Zli čovjek godine: Kiril, ruski patrijarh. Klasičan primjer za ono šta je Marks mislio kada je govorio o religiji kao „opijumu za mase“. U sigurnosti svog multimilionerskog statusa, ovaj nesveti čovjek je predano radio na tome da putinistička agresija, koja očito nema nikakvu podršku niti legitimitet kod ruskog naroda, dobije svoje kakvo-takvo opravdanje.
Nije se libio čak ni od takvih gadosti da ubjeđuje ljude da se odazovu mobilizaciji, jer ako poginu na ratištu sigurno će otići u raj, poredeći to sa žrtvom koju je Hrist dao za spas nas smrtnika.
Sud godine: SCOTUS. Vrhovni sud SAD pobrinuo se za najveću svinjariju u novijoj istoriji Ustavnih/Vrhovnih sudova, vraćajući parlamentima država, tj. većini, da odlučuju o ljudskim pravima. A dopustiti paralmentima da odlučuju o ljudskim pravima neminovno znači da će jedna grupa ljudi (većina) nametnuti svoj svjetonazor drugoj grupi ljudi (manjini). Nažalost, generacija 68’, R'N'R i Djece cvijeća je otišla u penziju ili smrt. S njom izgleda odlaze i slobode koje je izborila.
Policija godine: Policija Moskve – uhapsili ženu koja je držala prazan transparent.
Kulturna politika godine: Metropolitan Opera. Ovaj “hram kulutre” je toliko skliznuo u varvarstvo da je početkom aprila podlegao antiruskoj histeriji i suspendovao ugovor sa Annom Netrebko zbog njenih političkih stavova glede Putina.
Tuga godine: Neutješnost „Pravih-Srba-patriota” zbog katastrofalnog performansa putinističke armade, za koju se pokazalo, ne samo da joj je tehnologija decenijama iza NATO, već, što je još i gore, i doktrina ostala negdje na modelima iz prve polovine XX vijeka.
Naučni zakon godine: „Prvi zakon političke istorije“ by Aleksandar Savanović: „Autokrate uvijek ispuše”.
Vjera i Nada godine: Snovi „Pravih-Srba-patriota” da će, unatoč blamaže putinističke Rusije (koja je još jednom prima facie dokazala istinitost “Prvog zakona političke istorije”) neoliberalizam i “dekadentni Zapad” ipak propasti, ovaj put pod naletom nove sile sa Istoka – Kine.
Komedija godine: Tajvanska kanasta Nancy Pelosi.
Tragedija godine: Rat Rusije i Ukrajine je najpogrešnija od svih pogrešnih stvari koje su se dogodile.