„Mladić koji boluje od rijetke bolesti (staklene kosti) želi da pročitate njegovo pismo, pa vas molim da odvojite par minuta vremena za to. Hvala ❤️“, poručila je poslanica Zagorka Grahovac, dijeleći apel koji nikoga ne bi smio ostaviti ravnodušnim.
U nastavku prenosimo potresno pismo Dragana Radočaja iz Banjaluke, koji se od rođenja bori s rijetkom i brutalnom bolešću, dok se sada suočava s još jednom životnom preprekom – zakonom koji mu, na trideseti rođendan, oduzima osnovnu podršku za život.
Poštovani,
Obraćam vam se ovim pismom iz srca, sa iskrenom nadom da ćete imati razumijevanja za tešku životnu situaciju u kojoj se nalazim. Zovem se Dragan Radočaj, rođen sam 10. jula 1995. godine. Osoba sam sa poteškoćama u razvoju – 100% invalid od rođenja. Moja dijagnoza nosi ime Osteogenesis Imperfecta tip 3, poznatija kao „bolest staklenih kostiju“. Koliko mi je poznato, jedini sam u našoj Republici sa ovom vrstom bolesti.
Ova bolest znači da moje kosti pucaju same od sebe – bez razloga, bez upozorenja. U svom životu imao sam preko 100 fraktura. Lomile su mi se ruke, noge… nekada u snu, nekada kada se samo pomjerim. Često su ti lomovi namještani bez ikakve anestezije. Teško je riječima opisati taj bol, ali još teže je živjeti s konstantnim strahom – da li će naredni pokret, pa čak i samo disanje, donijeti novi lom. Život mi je prošao u borbi sa sopstvenim tijelom.
Završio sam pet razreda osnovne škole. Više od toga, nažalost, nije bilo moguće – ne zbog nedostatka želje ili volje, već zbog nedostatka uslova. U invalidskim kolicima sam od djetinjstva, a danas koristim elektromotorna kolica koja su mi kupljena uz pomoć ljudi dobre volje – ta kolica su moje noge, moja sloboda, moj prozor u svijet.
Do vremena pandemije živio sam sa oba roditelja. Moj otac, stub naše kuće, preminuo je od srčanog udara prije pet godina. Od tada, majka i ja živimo sami. Ona mi je sve – ruka koja me pomjera, glas koji govori kad ja ne mogu, snaga koja me nosi kroz život. Međutim, pred nama je još jedan udarac: za dva mjeseca, moja majka gubi pravo na status roditelja-njegovatelja, jer ja punim 30 godina. Tako kaže zakon.
Pitam se – kako ćemo dalje? Naša mjesečna primanja čine moja lična invalidnina, tuđa njega i pomoć, te dio očeve penzije koju sam naslijedio. Dovoljno za preživljavanje, ali nedovoljno za život dostojan čovjeka.
Ne tražimo luksuz. Ne tražimo vile ni bogatstvo. Sve što želimo je dostojanstven život – priliku da bez molbi kupimo ono što nam je potrebno, da možemo planirati zamjenu ortopedskog pomagala bez osjećaja stida i nemoći.
Zato se ovim putem obraćam javnosti, medijima, institucijama i svakome ko ima moć da čuje i razumije. Mi, ljudi sa invaliditetom, ne tražimo sažaljenje – tražimo jednakost, razumijevanje i ljudskost. Želimo priliku da živimo, ne samo da preživljavamo.
Hvala vam što ste odvojili vrijeme da pročitate moje riječi. Hvala ako budete uz nas – ne samo zbog mene, već zbog svih koji žive slične borbe, a čiji se glasovi rijetko čuju.
S poštovanjem,
Dragan Radočaj
10.07.1995.