Na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Banjaluci u prošli petak održano je veoma posjećeno predavanje pod nazivom „Mračna strana nauke – (ne)povjerenje u autoritete“ profesora Olivera Toškovića sa Filozofskog fakulteta u Beogradu. Tošković je govorio o mračnim stranama nauke i bizarnim idejama za koje su se zalagali poznati naučnici. Međutim, ovaj univerzitetski profesor poznat je i kao kritičar društva, što nam je bio i povod za razgovor.
Sa Toškovićem smo razgovarali o autoritetima, kako se boriti protiv autoriteta, o tome šta je mračna strana nauke, uticaj autoriteta na društvo i drugim temama.
Na početku da Vas pitam šta podrazumijevate pod mračnom stranom nauke?
„Mračna strana nauke“ odnosi se na određene postupke i tvrdnje naučnika koje su u suprotnosti sa naučnom metodologijom. Zamislite naučnike kao likove iz romana Dr Džekil i Mister Hajd – s jedne strane imamo preciznost i strogu metodologiju u pisanju radova, a s druge, tvrdnje koje nisu zasnovane na provjerljivim činjenicama, već na ličnim stavovima i emocijama. To zbunjuje naročito čitaoce koji nisu stručnjaci, jer teško razlikuju šta je zasnovano na dokazima, a šta na mišljenju.“
Možete li nam dati istorijske primjere ovakvih pojava?
Naravno. Kroz istoriju nauke ima mnogo primjera gdje su naučnici iznosili tvrdnje koje danas djeluju apsurdno. U prošlim vijekovima, kada je nauka bila u razvoju, takvih slučajeva je bilo i više. I danas se dešava da ljudi očekuju od nauke savršenstvo, ali naučnici su ipak ljudi, sa svim svojim manama i pristrasnostima. Bitno je razumjeti i razdvojiti ono što je naučno potkovano od onoga što je lični stav.
Kako vjerovanje u autoritete utiče na nauku i društvo?
Ljudi vrlo lako vjeruju autoritetima, pa kad naučnici iznesu neke tvrdnje, smatraju ih istinom bez dodatne provjere. To može biti opasno ako se plasiraju nepotkovane ili netačne informacije. Ako naučnik predstavi lični stav kao činjenicu, a slušalac to ne može prepoznati, može doći do širenja dezinformacija. S druge strane, takve tvrdnje mogu narušiti povjerenje u samu nauku i naučnike kao autoritete. Imamo, recimo, primjer Marka Pola i njegovih „ljudi tigrova“ iz Kine – u pitanju je vjerovatno lokalna legenda koju je on uvrstio u svoja putopisna poglavlja bez kritičkog razjašnjenja. To je ilustracija kako se priče i mitovi mogu predstaviti na isti nivo kao činjenice, što zbunjuje čitaoce.
Još značajniji primjer je Vejkfildov rad koji je povezao MMR vakcinu sa autizmom. Taj je rad urađen na 12 djece, odnosno na njihovim roditeljima, bez ozbiljnih dokaza, a danas postoji na hiljade studija koje tu tvrdnju opovrgavaju. Međutim, mediji su ponekad plasirali taj rad bez adekvatnog konteksta, stvarajući utisak da je situacija 50-50, što nije tačno. To je dovelo do pada stope vakcinacije i ozbiljnih zdravstvenih problema.
Kako u današnjem vremenu, preplavljenom informacijama, možemo razlikovati relevantne izvore od lažnih?
To je ogroman izazov. Ključno je razvijati kritičko razmišljanje, razumjeti metodologiju naučnih istraživanja i znati prepoznati šta je relevantan i pouzdan izvor. Obrazovanje igra ključnu ulogu – djecu i mlade treba učiti kako da prepoznaju validne informacije i razlikuju činjenice od mišljenja ili dezinformacija. Takođe, mediji imaju ogromnu odgovornost. Kada plasiraju istraživanja poput Vejkfildovog, a ne objave i suprotne dokaze, stvaraju lažnu ravnotežu koja vodi ka zbunjenju javnosti. Važno je da mediji jasno istaknu šta je naučno potvrđeno, a šta nije, te da ne dozvole da marginalni stavovi izgledaju kao ravnopravni sa konsenzusom nauke. Potrebna je bolja zdravstvena politika koja će edukovati ljude i pružiti relevantne informacije, uz snažnu podršku stručnjaka iz epidemiologije i socijalne medicine. Takođe, treba osigurati da se medijski prostor ne koristi za širenje antivakcinalnih stavova, koji su u manjini, ali veoma štetni.
Kako kao psiholog komentarišete to da naši ljudi često slijepo vjeruju u autoritet, imali smo period komunizma, kulta vođe, onda nacionalističke države…?
Na početku bih se ogradio i istakao da ću sada govoriti sa ličnog nivoa, odnosno iznosiću svoje mišljenje. Kad govorimo o autoritetima, uvijek se treba vratiti na Milgramov eksperiment koji pokazuje tendenciju ljudi da slušaju autoritete. To je ljudska osobina koja varira od pojedinca do pojedinca, ali kao takva postoji u svim kulturama. Onda imamo dugi period u kojem se njegovao kult vođe. Tito je bio doživotni predsjednik, određeno božanstvo. I danas imamo njegovanje kulta ličnosti u raznim sistemima. Nakon toga nije došlo do mirne tranzicije, došlo je do haosa, rata i raspada države i to je sve izvuklo najgore iz ljudi. Posljedice svega toga jesu da smo dobili korupciju i kriminal na mnogim nivoima. Dobili smo sistem koji ne radi na mnogim nivoima. Zašto sve ovo govorim? Jer ljudi nemaju kome vjerovati, a ispostavlja se da je takvo stanje plodno tlo za političare i njegovanje kulta ličnosti. Imamo izvrtanje svega – u vrijeme korone imamo predsjednika države, pravnika po obrazovanju, koji jednom ljekaru objašnjava kako respiratori rade. Nemamo nezavisno sudstvo, nikad ga nismo ni imali. Ne možemo zamisliti sudiju koji bi blokirao neku odluku predsjednika, kao što se dešava u Americi sa nekim Trampovim odlukama.
Za kraj da se osvrnemo na proteste u Srbiji. Šta nam oni pokazuju, da li su nam protesti dovoljni za društvenu promjenu?
Studentski protesti, kao i podrška građana, pokazali su nam da nisu svi poslušnici autoriteta. Protesti su važni jer su vratili ljudima vjeru u društvo kao takvo. Studentski pokret nema vođu, i oni insistiraju toliko na tome da se u medijima potpisuju samo kao studenti, ne navode ime i prezime. Povjerenje ljudi u studente je ogromno. To nam pokazuje da je važno ljudima ponuditi alternativu, pa neće samo vjerovati autoritetima. Ne postoji vođa, ne postoji kult ličnosti, ali postoji nešto u šta ljudi vjeruju. To samo po sebi nije dovoljno za društvenu promjenu, ali je snažan impuls i podstrek – sad se trebaju uključiti i drugi koji bi bili u političkoj borbi u ime studenata i ideja za koje se oni zalažu.