To je, nedavno, sva izobličena u grimasu mržnje, rekla Brnabić – i slagala. Možemo da ih pobedimo, naravno. I da, ne možemo da ih ubijemo, na šta je ona i računala kada je izgovarala tu gnusnu laž. A laž je gnusna zato što je izgovara prevarni i ovejani kalkulant. Brnabić dakle računa najmanje na dve bitne stvari: prvo, ubojita sila, ono što može da ubija, i dalje je na strani Brnabić, pod kontrolom tekućeg režima s Vučićem na čelu. Na našoj strani nema ni te ni njoj približne sile.
Mi, pobunjeni žitelji Srbije jesmo doslovno goloruki narod. Ne više ni seljaci s vilama, kao nekada davno neke druge generacije na ovoj istoj teritoriji pre nas, nego baš tako kako sam rekao – goloruki narod. Drugo, mi, pobunjeni žitelji Srbije nismo ubice. Tačka. Na šta Brnabić iz sve snage računa – na našu pristojnost, civilizovanost, humanost dakle – i to bezočno zloupotrebljava da nas ponizi i od nas napravi tobože potencijalne ubice.
Samo što ovo nije tekst o Brnabić, ni o njenom šefu, uopšte nije o njima. Elaborirati sad ponovo o kome je reč, porediti ih sa sličnim pokretom u jednoj drugoj evropskoj državi iz prve polovine 20. veka suvišan je posao. Kome do sad nije postalo jasno ne bi mu pomogle ni knjige, recimo Bálinta Magyara ili Franza Neumanna. Magyar nam opisuje korak po korak kako je Orban zagospodario Mađarskom, koju inače otvoreno naziva mafijaškom državom.
Nelagodu čitanja Magyarove studije ne pojačavaju samo sličnosti sa srpskim mafijaškim slučajem. Više od toga, obeshrabrujuće deluju sličnosti i u načinu analize i u sadržaju sa jednom drugom studijom, čuvenom knjigom Franza Neumanna „Behemot“ o nacističkom osvajanju nemačke države i društva.
Ta sličnost u pristupu vlasti, državi i društvu između nacističke Nemačke, Orbanove Mađarske i (ne, neću reći Vučićeve jer nije njegova, nego je naša) Srbije trebalo je da bude otrežnjujuća pre par godina. Sada smo tu gde smo.
Videli smo, Brnabić izbacuje borbeni poklič i nijednoj jedinoj reči u tom njenom pokliču ne sme se verovati. Samo što nije to na stvari, da li joj verujemo ili ne, valjda smo do sad naučili da ne verujemo lažovima. Pitanje za nas glasi: da li smo spremni da izgovorimo istu stvar – ne možete nas pobediti, možete samo da nas ubijete? To je na stvari.
Koliko daleko smo spremni da idemo u borbi za (samo)oslobođenje nas, žitelja Srbije – možemo se i tako pitati, da bude manje dramatično, jer mi smo ipak drugačiji od njih.
Kada Vučić junacima naziva muškarce koji su palicama pretukli devojčicu i slomili joj vilicu i traži, preti protestima i blokadama sudu, da se oni puste na slobodu, on ne radi ništa drugo nego – postrojava svoje jurišne jedinice, popunjava im redove i podiže borbenu gotovost. Što je sve zajedno jasna pretnja i poruka, odnosno pitanje za nas, pobunjene žitelje Srbije – da li ste spremni da idete tako daleko, izaziva nas i ujedno vređa i potcenjuje taj navodni predsednik. Šta mi kažemo na to?
Svako od nas ponaosob, svaka od naših primarnih grupa za sebe i svi mi u ujedinjenom frontu pobunjenog društva zajedno – šta odgovaramo?
Ne znam šta misli čitalac i koliko su mu veliki kapaciteti i želje za pobunu. Za grupe bismo već mogli da nagađamo. Redom, od univerziteta, studenata, opozicionih stranaka, lokalnih političkih pokreta, nevladinih organizacija, udruženja… A za jednu grupu smo već videli – mislim na nastavnike. Oni su, pošto smo ih svi ostavili na cedilu, zaključili da ne treba da se iscrpljuju do krajnjih granica, povukli su se da sačuvaju ionako oskudne rezerve, za novu priliku kada bude potrebno da opet ustanemo svi zajedno.
Pametna odluka u teškoj iznudici. Odluka koja se vodila jednim jedinim prioritetom – da se ne pokida zajedništvo stvoreno u protestu i obustavama. Kada je većina nastavnika u barem polovini škola u Srbiji bila za obustavu, solidarno su u obustavu ušle i njihove kolege koje nisu bile za to. Kada je većina bila za povratak na nastavu, i ljuti pobornici obustave prihvatili su tu odluku. Kao više dobro tada su procenili međusobno poverenje i oslanjanje jednih na druge. Dali su dobar primer svima kako se postavljaju prioriteti i na osnovu njih odlučuje.
Može li se povući analogija između situacije nastavnika iz druge polovine marta, kada je pala odluka o povratku na časove i situacije u kojoj se upravo nalaze univerziteti u Srbiji? I da i ne. Pre nego što nastavimo, jedna ozbiljna, ogromna ograda: mi univerzitete više nemamo. Ukinula ih je vlast svojom noćnom uredbom od pre više nedelja. Nije metafora, nije hiperbola, doslovno ih nemamo. Da se iko drži pravila, domaći univerziteti već bi bili isključeni sa svih međunarodnih projekata na kojima se i dalje nalaze. Ako sad i nisu isključeni, sigurno neće moći ponovo da se prijavljuju, dok god je uredba na snazi. Uredba je od nauke na univerzitetu napravila hobi.
Tako, kada pričamo o univerzitetima, samo se pravimo da ih još imamo. Pošto smo se ogradili, nabrojmo sličnosti sa situacijom nastavnika od pre par meseci, a nema ih mnogo: univerziteti stoje sami, kao što su nastavnici bili sami. Režim se ostrvio na univerzitet kao što je bio pritiskao i nastavnike – uglavnom finansijski i progonom u takozvanim medijima.
Razlika je više: nastavnici su se manje-više jedini pitali o obustavama. Roditelji i učenici bili su podrška, ali odluka je bila samo na nastavnicima. Na univerzitetima imamo dva podjednako važna aktera: studente i profesore. I jedni i drugi se pitaju.
Dok su nastavnici imali jaku, iako samo deklarativnu podršku svih drugih grupa, univerziteti stoje sami i bez te, makar i samo na rečima podrške. Ostatak društva, pa čak i pobunjenog društva upadljivo je ravnodušan prema sudbini visokog obrazovanja u Srbiji. Da ne dužimo o tome, recimo samo – to nije ni normalno, ni pametno, ni dalekovido. Društvo tako pokazuje krajnju nebrigu za svoju budućnost, što se kosi s osnovinim razlozima pobune, u čijem je središtu briga za život i budućnost.
Nastavnici su između sebe postigli zajedništvo i mogli su da računaju na njega. Ne samo što zajedništva još nema između studenata i profesora, nego ga nema ni između samih profesora niti između fakulteta. O studentima ne znamo dovoljno.
Da li onda univerziteti mogu kao nastavnici? Teško. Da bi to bilo moguće, potrebno je međusobno poverenje, to jest tek je potrebno uspostaviti zajednicu u punom smislu te reči. A jedna od ključnih stvari za formiranje te zajednice bio bi i pošten razgovor o tome koliko je daleko svako od njih ponaosob i kao član jedne od grupa spreman da ide u pobuni protiv tekućeg režima. Taj razgovor na univerzitetima nije još ni počeo, iako svaka strana (profesori, studenti, fakulteti…) implicitno već vuče svoje crvene linije.
Nema razloga da dalje elaboriramo situaciju na univerzitetima, to moraju uraditi oni kojih se ona najviše tiče – profesori i studenti. Što ne znači da ne treba da nas bude briga za njih. Ne bi trebalo da se obrukamo pred njima kao što smo se obrukali pred nastavnicima. Šta čitalac misli, hoćemo li se obrukati – ne znam.
Sledeće bi mogle biti opozicione stranke – šta su one spremne da daju i u kojoj meri? Jer, to je pitanje i za njih. Studenti su im to jasno stavili do znanja – da li ste spremni da se privremeno odreknete svog stranačkog… pa, čega god, nazovimo to ponašanjem, i podredite se zajedničkom cilju: oslobođenje od tekućeg režima jeste stvar opšteg dobra. Videćemo šta kažu stranke.
Redom tako možemo dalje. Ali, nećemo. Jer je do sad valjda jasno o čemu je reč. Dakle, koliko smo daleko spremni da idemo u pobuni, šta smo spremni da damo? Možemo to predstaviti i jednim kontinuumom između – ništa i sve. Ako nećemo ništa da damo, jasno je da nemamo čemu da se nadamo. Da li to znači da treba da budemo spremni da damo sve, kako se pravi da je spremna Brnabić? Zapravo ne, to je pogrešno postavljeno pitanje. Preformulišimo ga: šta nismo spremni da damo režimu, gde su naše crvene linije – to je pravo pitanje.
Kada zajedno budemo povukli te crvene linije, neće biti teško povući se s jednog dela fronta, kako su to onomad uradili nastavnici, da bi se ojačale linije odbrane na njegovim drugim delovima. A kad se dođe do crvene linije, onda je branimo po svaku cenu. (Odmah ću reći, za mene je ta linija – litijum, neće kopati. Otkud sad litijum niotkuda? Ne treba biti naivan, to je prva sledeća bitka koja nas čeka.) Kada na to budemo spremni, pobedili smo ih.
Ako je čitalac sad shvatio da ja mislim da se ključna borba vodi među nama i u nama, a ne protiv režima, koji je odavno već na kolenima – dobro je razumeo.