Predsjedavajuća Vijeća ministara Bosne i Hercegovine Borjana Krišto najavila je uspostavljanje trgovine štetnim gasovima u našoj zemlji. To se odnosi i na trgovinu karbonom koja je osmišljena kako bi se smanjilo zagađivanje životne sredine.
Pojednostavljeno objašnjenje koncepta trgovine karbonom
Kompanije se vode profitom. Zbog toga je određivanje cijene za emisije karbona trebalo podstaći firme da prestanu zagađivati životnu sredinu. Upravo je s tom namjerom osmišljeno je trgovanje karbonom. Ideja je da se smanje emisije karbona time što će se zagađivačima naplaćivati određena nadoknada za količine štetnih gasova koje emituju. Međutim, taj cilj još uvijek nije postignut, piše The Economist.
Krajem 80-ih, Amerika je imala problem. Godinama su njihove elektrane emitovale velike količine sumpor dioksida koji se vraćao na Zemlju kao kisele kiše, nanoseći štetu biljkama, životinjama koje žive u vodi i infrastrukturi. Međutim, nije bilo podsticaja elektranama da prestanu sa emitovanjem sumpor dioksida. Devedestih godina američka vlada započela je eksperiment uvodeći zakon kojim se zagađivači primoravaju da plate za emisije štetnih gasova. Uspostavljena je nova vrsta tržišta koje funkcioniše na principu “cap-and-trade”. To znači da država određuje ukupnu maksimalnu količinu šteštnih gasova koje privreda smije da emituje. Svaka firma ima pravo da određenu količinu za koju dobija ili otkupljuje dozvolu od države. Ako proizvedu manje od dozvoljenog, ostatak mogu prodati drugim kompanijama. Ili, ako prekorače dozvoljenu količinu mogu otkupiti dozvolu od kompanije koja je proizvela manje zagađenja. Osam godina kasnije, nivoi kiselih kiša u velikim oblastima u istočnoj Americi smanjeni su za 20% i rođen je novi način smanjenja emisija.
Cap-and-trade
Godine 1997. međunarodna povelja o klimatskim promjenama poznata kao Kjoto protokol predlaže primjenu konepta “cap-and-trade” na karbon. U narednim godinama različite zemlje i regije uspostavile su vlastita tržišta karbona. Mnogi od njih koriste “cap-and-trade” sistem, a evo kako on funkcioniše:
Vlada odredi maksimalnu količinu CO2 koju industrija te države može emitovati. Ta maksimalna količina se podijeli na dozvole koje vlada dodjeljuje ili prodaje firmama. Ako kompanija ne iskoristi dozvoljene količine, mogu prodati ono što im nije potrebno. Ako joj je potrebno više dozvola, može ih kupiti od onih koji imaju viška. Svake godine, maksimalna količina se smanjuje, a dozvole postaju skuplje. Ono što je genijalno kada je u pitanju ovaj sistem je da kada se on uradi ispravno, on sadrži i “štap” i “mrkvu”. To im daje motivaciju da budu inovativni i da koriste sve čistije i čistije tehnologije.To je dakle mrkva za inovaciju. A taj mehanizam trgovine, magija tržišta, raspiri te animalne nagone u korist dekarbonizacije. Propisi mogu uvesti nove industrijske standarde i to daje podstrek firmama da smanje emisije ispod određenog nivoa, ali tržište karbona stvara trku u kojoj su kompanije motivisane da smanjuju emisije što brže mogu. Što više smanjuju emisije, treba im manje dozvola koje se kupuju. Ako im je potrebno manje dozvola, to znači da mogu da prodaju višak. U teoriji, na tržištu “cap and trade”, emisije karbon dioksida trebalo bi da se smanje, ali u realnosti su nastavile da rastu. Jer podsticaji su uspješni samo ako su dovoljno veliki. Tržišta karbona su odlična u teoriji, ali u praksi nailazimo na problem. Cijene karbona su bile previše niske da bi motivisale promjenu koja je potrebna da bi se svjetska privreda dekarbonisala .
Da bi se ispunili ciljevi Pariškog sporazuma o ograničavanju globalnog zatopljavanja na 2 stepena iznad predindustrijskog nivoa, cijena karbona mora biti 50-100 dolara po toni do 2030. godine. Međutim, većinom su te cijene još uvijek daleko niže. Međutim, čak i kad bi cijena karbona bila odgovarajuća, novčane kazne za prekoračivanje dozvoljenih količina su suviše niske. U EU je ta cijena nekad 100 eura po prekoračenoj toni. Obzirom da je otprilike tolika i cijena dozvole, novčana kazna nije nikakav demotivator. A i to važi samo u slučaju da uhvatite krivca.
Curenje karbona
U praksi se javlja problem mjerenja, indirektnih emisija nasuprot direktnim, dolazi do prevara, provođenje zakona nije uspješno, kazne su nedovoljne… Pa čak i ako na jednom tržištu uvedu red, na drugom to možda nije slučaj…Gledajući globalno, imamo mješavinu pravila i sistema, tako da kompanije koje posluju u više zemalja, naići će na niz različitih propisa. Još gore, između tih tržišta dolazi do “curenja”. To znači da se kompanija ili cijela industrija seli iz zemlje sa strogim zakonima o zaštiti životne sredine u zemlje gdje su propisi blaži. Na taj način mogu izbjeći plaćanje zbog zagađivanja karbonom.
Ali i tu postoji rješenje. Države jednostavno moraju da uspostave tržište, pravila, propise, kazne, maksimalnu količinu koju kompanije ili određena industrija smiju emitovatii i treba jasno da daju do znanja da neće tolerisati varanje, curenje karbona, prikrivanje podataka… U Evropskoj uniji ovo tržište je prilično funkcionalno, što se ne može reći za ostatak svijeta. Cilj je integracija tržišta karbona na globalnom nivou, kako bi se postigla harmonizacija propisa i uspostavljanje globalne cijene karbona. Pošto je mala vjerovatnoća da će se to desiti u skorijem roku, jedno rješenje koje je EU nedavno predložila da bi se spriječilo curenja karbona jeste uvođenje takse na proizvode pri čijoj izradi se emituje karbon a koji se uvoze u EU iz zemalja izvan evropskog karbonskog tržišta. To znači da proizvođačima ne bi bilo jeftinije da proizvode robu u zemljama u kojima nije regulisana emisija karbona.
Od 2019. godine. u Evropskoj uniji se ulažu veliki napori da se smanji broj dozvola i poveća ciijena karbona, koja je 1. decembra ove godine iznosila 85,22 eura. Rekordna cijena postignuta je u avgustu ove godine, iznosila je 98,01 eura.