Kad vam neko s 44 godine staža kaže da bi, da može ponovo birati, opet izabrao isti poziv – znate da ispred sebe imate rijetku, istinsku posvećenost.
Radosava Pištinjat, medicinska sestra iz trebinjske bolnice, jedna je od tih tihih heroina našeg društva. Skromna, odlučna, empatična.
Na Međunarodni dan medicinskih sestara i tehničara razgovarali smo s njom – ne da slavimo isprazno “njihovu ulogu”, već da jasno i glasno upozorimo koliko je taj stub zdravstva danas ugrožen.
“Pacijenata s početka osamdesetih se i danas sjećam. Nisam ih zaboravila. Znate, nije tačno da oguglamo. Samo kada voliš ovaj posao, onda ga i radiš. I to s ljubavlju, humanošću i empatijom. Jednostavno je, zar ne?”, kaže Pištinjat za BUKU.
Radila je čitav život u Trebinju, osim kratkog ratnog perioda u Bileći. Najviše smjena provela je na internom odjeljenju, u bijelom mantilu, gdje se svakog dana vodi tiha bitka između bolesti i nade svakog pacijenta.
Aki nikada, kaže, nije bilo teže biti medicinska sestra nego što je danas.
“Zato što nas ne cijene. Niti nas dovoljno plaćaju“, kaže nam Radosava i pojašnjava:”Sestre su dobile po 100 maraka od januarske plate, a 10 posto koje trebamo dobiti od aprilske plate dobićemo tek u junu kada primamo platu za četvrti mjesec“.
Zbog niskih plata, loših uslova rada i boljih prilika u inostranstvu, broj sestara u bolnicama sve je manji. Samo iz trebinjske bolnice, kaže Radosava, otišlo ih je sedam. A odlazak drugih već se najavljuje. “Mi sada prelazimo i u novu bolnicu, a niko ne zna kako će to tačno ići”, iskreno govori.
Otkriva nam i da su medicinske sestre danas suočene i sa sve većim opterećenjem – jer ih nedostaje – ali i sa administrativnim obavezama koje im oduzimaju vrijeme koje bi trebale provesti uz pacijente.
“Sve manje vremena imamo za ljude, a sve više radimo za papire. Umjesto da budemo uz pacijenta, zatrpani smo administracijom, izvještajima, formularima…”, kaže Radosava, opisujući svakodnevne izazove. Uz sve opterećenje, plate ostaju iste.
U moru riječi koje teško sjedaju, tu je još jedna nepravda. Posebno za one koje su se same školovale dok su radile. Završile su visoku medicinsku školu, imaju decenije iskustva – a sistem ih nikada nije prepoznao.
Nema koeficijenta. Nema bodova. Nema uvažavanja.
“A neko s diplomom turizma, hotelijerstva, menadžmenta – ima platu i koeficijent i status. A mnoge koje su čitav radni vijek provele u zdravstvu nemaju ništa od toga. To je velika nepravda”, ističe naša sagovornica, dodajući da mnoge koleginice, uprkos svemu, ostaju u profesiji iz ljubavi prema njoj.
Da ima priliku, Radosava bi uvela ozbiljan sistem edukacije, bolje plate i – što je najvažnije – poštovanje za medicinske sestre.
U njenom glasu nema gnjeva – ima razočaranja. I tuge što se poziv koji je s toliko ljubavi birala i nosila – danas sve više prazni.
“Ako želimo da imamo kvalitetne medicinske sestre u budućnosti, ovo društvo ih mora prepoznati. Mora ih zadržati. Mora ih poštovati. Jer ako to ne uradimo – ode sve”, poruka je Radosave Pištinjat na kraju razgovora za BUKU.