Pobuna studenata protiv vlasti u Srbiji nakon pada nadstrešnice u Novom Sadu, u kojem je smrtno stradalo 16 ljudi, ušla je u sedmi mjesec. Nakon blokiranja ključnih dijelova Beograda, masovnih protestnih skupova u Nišu, Kragujevcu, Novom Sadu, akcije “Marš na Drinu”, blokade državne televizije RTS, studenti su lopticu prebacili u europsko političko dvorište.
Spar logoInterspar logo
Maratonom do Bruxellesa, čije su etape prolazile i kroz Hrvatsku, te bicikliranjem do Strasbourga pokušali su skrenuti pažnju europske javnosti na situaciju u njihovoj zemlji. No unatoč svim poduhvatima, njihova višemjesečna mobilizacija došla je u pat-poziciju – na jednoj strani oni, a na drugoj srpski predsjednik Aleksandar Vučić.
Da situacija nije idilična, primijetio je i dugogodišnji beogradski dopisnik uglednog njemačkog lista Frankfurter Allgemeine Zeitung Michael Martens, koji prati zbivanja na Zapadnom Balkanu. U svojem tekstu za FAZ ustvrdio je da studentskom protestnom pokretu prijeti neuspjeh, navodeći da bez konkretnog vodstva studenti ne mogu postići svoje ciljeve.
‘Vučić oklijeva’
O tome smo popričali s Martensom, koji je na početku razgovora prokomentirao posljednji studentski zahtjev da se raspusti Narodna skupština i da Srbija izađe na izvanredne izbore. Kaže kako to pokazuje da studenti žele pobjeći iz spomenute pat-pozicije.
“Aleksandar Vučić je u svojoj ranijoj karijeri toliko puta posegnuo za izvanrednim izborima, ali ovog puta se čini da oklijeva to učiniti. Izgleda da još nije odlučio kako reagirati. Znamo da Vučić pozorno prati javno mnijenje i ankete. Znači li to oklijevanje da postoje neke interne ankete koje pokazuju da bi lista, koju bi poduprli studenti, mogla ozbiljno naštetiti njegovoj moći?
Ako je tome tako, možemo očekivati da će Vučić napraviti nešto što inače ne radi: čekati do zadnjeg trenutka i održati izbore na posljednji mogući zakonski datum, koji je u prosincu 2027. ako se ne varam. Ili on samo razmatra koja je prava strategija? To još ne znamo, ali je odluka studenata unijela jednu novu dinamiku u čitav proces”, tvrdi Martens.
Izdaja principa
Ističe kako neki ljudi optužuju studente da su zahtjevom za izborima izdali vlastite principe, među kojima je i onaj da Vučić nije nadležan za ispunjenje njihovih zahtjeva. A sad, tumači njemački novinar, imaju zahtjev koji ovisi direktno o srpskom predsjedniku.
“Osobno vjerujem da dugoročno nije krucijalno pitanje jesu li studenti izdali svoje principe ili nisu. Za pet godina nitko neće pričati o tome, nego tko je na vlasti u Srbiji. Drugo je pitanje kvaliteta liste koju bi poduprli studenti. Profesori i stručnjaci nisu nužno dobri političari”, podsjeća.
Gdje nastaje problem oko otpora studenata formalnom političkom organiziranju: je li mu uzrok loša reputacija politike u Srbiji (i na Balkanu) ili lijevo-utopijski otpor liberalnoj demokraciji? Martens smatra da oba faktora igraju ulogu. No, dodaje, da se u posljednjih nekoliko dana može vidjeti promjena.
Važna politička pitanja
“Studenti su objavili svoj plan o formiranju neke vrste civilne inicijative, šireg društvenog pokreta koji bi trebao spojiti sve ljude koji ih podržavaju. To se, na neki način, može vidjeti kao kontrapotez ‘narodnom pokretu za državu’ o kojem govori Vučić. Neki ljudi smatraju da bi ta civilna inicijativa mogla biti jezgra nekoliko političkih stranaka.
Ako pokret ili lista koju podupiru studenti uđe u političku arenu, prije ili kasnije morat će odgovoriti na politička pitanja: jesu li za ili protiv Europske unije? Jesu li za ili protiv neovisnosti Kosova? Hoće li ‘studentska stranka’ prihvatiti neovisnost Kosova, ili će ići nacionalističkim stopama svojih roditelja, time i SNS-a? Što sa sankcijama protiv Rusije? Koji će biti društveni smjer: liberalizam, socijaldemokracija ili nešto treće? Lista sastavljena od stručnjaka neće morati odgovarati odmah na ta pitanja, ali će i ona s vremenom doći na red. Što znači da će dosadašnji monolitni blok studenata neizbježno postati raznolikiji”, očekuje Martens.
Drugo pitanje je, kaže, što najnoviji razvoj događaja znači za postojeće oporbene stranke u Srbiji. “Čini se kako studenti očekuju da stranke neće izaći na predstojeće izbore i da će umjesto toga podržati njihovu političku listu. Hoće li ih stranke poslušati? Što će biti s onim strankama koje se ipak odluče kandidirati?”, pita se.
Taktički sklopljeni kompromisi
Njemačkog novinara pitamo koja je onda alternativa Vučiću i kako bi na promjenu lidera Srbije gledala Europska unija. Srpski predsjednik ipak djeluje kao državnik spreman pristati na sve što se od njega traži. No, Martens se ne slaže s tom tvrdnjom.
“Ako vidite Vučića kao nekog tko je spreman pristati na sve što se od njega traži da bi ušao u EU, imamo drugačiji pogled. Ja vidim predsjednika Vučića kao osobu koja prvenstveno gleda na vlastiti interes i sklapa kompromise. Tvrdnja da Vučić pristaje na sve što Zapad od njega traži je narativ desnog, a možda i lijevog opozicijskog krila u Srbiji i on nema uporište u realnosti.
Europska unija tražila je od Vučića da uvede sankcije Rusiji, on to nije učinio. EU je tražio da izbaci Aleksandra Vulina iz političke arene, nije to učinio. EU je tražio da pronađe konačno rješenje za Kosovo, pa nije to učinio. EU je tražio da mu odobri iskapanje litija, ali sam siguran da Vučić neće na to pristati jer bi to bilo političko samoubojstvo i najsigurniji način za dovođenje oporbe na vlast. Tako da ne vidim da Vučić ispunjava bilo što što se od njega traži. Ono što on radi je da s vremena na vrijeme sklapa taktičke kompromise, ali to je nešto drugo”, govori.
Imidž respektiranog lidera
Temu prebacujemo na Vučićev odlazak u Moskvu. List Danas tvrdi da je srpski predsjednik time prekinuo put prema europskim integracijama, a njegovi tabloidi spinali su pak da ga unatoč “lavovskim naporima” svi žele spriječiti da dođe do Rusije. Njegov potez tumači se i kao pokušaj da vrati dio biračkog tijela koje se osipa.
“Ne znam koja je Vučićeva motivacija, osim očite želje da pokaže vlastitom biračkom tijelu da je on lider koji je respektiran diljem svijeta, od Moskve preko Pekinga do Washingtona – unatoč tome što je njegovo posljednje putovanje američkom caru Donaldu završilo katastrofalno. No, ne bih se složio s tvrdnjom da Vučić odlaskom u Moskvu napušta put prema europskim integracijama. Ili da budem točniji: on je taj put napustio odavno, i ne mogu ga kriviti zbog toga. Takozvani ‘put prema europskim integracijama’, barem kako ga se shvaća kao put koji vodi prema članstvu u EU, je laž. On ne postoji. Neće biti članstva nijedne države Zapadnog Balkana u EU”, tvrdi Martens.
Govoreći o izvještaju hrvatskog europarlamentarca Tonina Picule u kojem Vučića proziva za udaljavanje od europskih integracija, derogaciju pravosuđa i neprovođenje reformi, njemački novinar ocjenjuje ga korektnim. No, smatra da se Srbija ne bi mogla pridružiti EU čak da je savršeno uređena država s pravosuđem poput Švicarske.
Europa bez Zapadnog Balkana
“Pariz i Berlin ne žele nove članice EU koje bi mogle uložiti veto na odluke, i ne mogu ni njih kriviti zbog toga. Ono za što ih krivim jest što nisu ponudili prihvatljiva i kredibilna alternativna rješenja za regiju, poput članstva u jedinstvenom tržištu”, pojašnjava.
Može li hrvatski premijer Andrej Plenković, koji se u bruxelleskom i domaćem miljeu predstavlja kao netko tko bi mogao uvesti Zapadni Balkan u Europu, zaista to i napraviti, pitamo Martensa, a on odgovara da nitko to ne može učiniti. “Ono što Plenković može jest da postane lider grupe koja promiče realnu alternativu prema punopravnom članstvu”, ističe.
Zeleni cijene Plenkovića
Zanimalo nas je kako Plenković kotira u Njemačkoj, a on kaže da većina ljudi za njega nije ni čula. “Kao što većina Nijemaca ili Hrvata nije čula za, recimo, premijera Finske ili Švicarske. U političkim krugovima, naročito u CDU, on je dobro povezan. Također znam da ga neki iz redova Zelenih iznimno cijene iz perioda kad je bio u Bruxellesu. Kažu da je tad bio prilično aktivan u davanju podrške Ukrajini”, tvrdi.
Doživljava li se u njegovoj zemlji predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića rusofilom zbog njegovih izjava o ratu u Ukrajini, pitamo njemačkog novinara. On povlači paralelu s Plenkovićem. “Prosječni Nijemac je čuo za Milanovića kao što je čuo za predsjednika Finske ili Grčke – dakle nije”, apostrofira. “U političkim krugovima, koliko znam, na njega gledaju, uključujući i socijaldemokrate, s velikim nepovjerenjem. Ne vidim da on uživa veće povjerenje od, recimo, socijaldemokrata kao što je Liviu Dragnea iz Rumunjske. Ali vjerojatno ima neke veze i pristaše za koje ja ne znam”, govori.
Najupućeniji diplomat u regiji
Kad je riječ o odnosima Njemačke i Hrvatske, Martens kaže kako ne vidi da postoje neki problemi. O toj temi, tvrdi, najbolje bi bilo razgovarati s njemačkim ambasadorom u Hrvatskoj Christianom Hellbachom. “On uskoro napušta Zagreb, ali je jedan od najiskusnijih i najupućenijih diplomata u regiji.
Znam ga od 2002., kad je radio u njemačkom veleposlanstvu u Beogradu, a ja sam tamo počeo kao dopisnik Frankfurter Allgemeine Zeitunga. Hellbach, koji je kasnije bio veleposlanik i u Sarajevu, a potom dugi niz godina zadužen za Odjel za Zapadni Balkan u Ministarstvu vanjskih poslova u Berlinu, zaista dobro poznaje regiju i ima visoke analitičke sposobnosti. On bi trebao puno bolje znati postoje li trenutačno problemi između Zagreba i Berlina”, kazao je.
Bivši Titov general
Martens trenutačno radi na knjizi u kojoj se bavi dokumentacijom iz njemačkih arhiva o raspadu Jugoslavije. “Što se Hrvatske tiče, mogu na primjer ustvrditi da osobni odnosi Franje Tuđmana i Helmuta Kohla nisu bili posebno dobri. Konkretnije: Kohl nije volio Tuđmana na osobnoj razini. Baš nekidan razgovarao sam s Elmarom Brokom, političkim veteranom CDU-a koji je dugogodišnji europarlamentarac.
Brok mi je rekao da je Kohl ispočetka gajio određeno nepovjerenje prema Tuđmanu kao bivšem Titovu generalu. Ali mislim da su postojali drugi, važniji razlozi. Jedan je bila Tuđmanova sklonost da na početku razgovora drži duga, opsežna predavanja o hrvatskoj povijesti, umjesto da prijeđe na stvar. Kohlu se to nije sviđalo iako je i sam bio povjesničar”, kaže Martens.
Izetbegović kritizirao Tuđmana
Govori da postoji dokument o susretu Kohla i Alije Izetbegovića iz studenog 1991. koji nudi zanimljiv uvid u to što je Kohl mislio o Tuđmanu. “Prema zapisniku sa sastanka, Izetbegović je u Bonnu kritizirao Tuđmana te kazao kako hrvatski vođa ‘nije bio dovoljno uglađen da ne učini ozbiljne političke greške’. I, opet po protokolu, Kohl se itekako slagao s Izetbegovićevom negativnom ocjenom Tuđmana.
To je nešto što nisam očekivao prije nego što sam započeo istraživanje za svoju knjigu, jer sam uvijek mislio da su odnosi Kohla i Izetbegovića prilično dobri. Dakako, treba imati na umu da dokumenti nikad u potpunosti ne odražavaju političku stvarnost, ali građa u arhivima njemačkog ministarstva vanjskih poslova pokazuje da ni odnos Tuđmana s ministrom vanjskih poslova Hansom Dietrichom Genscherom nije bio bez poteškoća”, dodaje.
Podjela BiH između Hrvatske i Srbije
Martens veli kako se čini da su se odnosi između dvojice čelnika zaoštrili zbog Tuđmanovih planova o aneksiji dijela Bosne, o čemu je, tvrdi, prvi hrvatski predsjednik otvoreno govorio iza zatvorenih vrata u Bonnu. “Prije susreta Genschera i Tuđmana u Bonnu u srpnju 1991. diplomati ministarstva vanjskih poslova pripremili su svom ministru takozvani ‘prijedlog za razgovor’.
Predložili su da Genscher izravno upita Tuđmana jesu li točni medijski napisi kako se zalaže da Bosnu i Hercegovinu između sebe podijele Hrvatska i Srbija. U slučaju da Tuđman to potvrdi, diplomati su savjetovali Genscheru da izda upozorenje: ako Tuđman dovodi u pitanje granice Bosne i Hercegovine, implicitno bi dovodio u pitanje i granice Hrvatske. Interni transkript razgovora od 18. srpnja 1991. – koji je, kao i obično, 30 godina držan pod oznakom tajnosti – pokazuje da je Tuđman u susretu s Genscherom doista doveo u pitanje teritorijalnu cjelovitost Bosne”, otkrio je Martens.
Kaže da je, prema transkriptu, Tuđman izjavio da su granice BiH nakon Drugog svjetskog rata uspostavili jugoslavenski komunisti “na povijesno i geopolitički apsurdan način”. “Dio Bosne u kojem žive Hrvati, kazao je, već je prije Drugog svjetskog rata bio u sastavu Hrvatske. U konačnici, Tuđman je jasno dao do znanja da ostaje pri svojim idejama o podjeli Bosne između Srbije i Hrvatske. Nažalost, iz dokumenta nije jasno kako je Genscher odgovorio i je li slijedio preporuku svojih diplomata da upozori Tuđmana kako osporavanje granica Bosne također znači implicitno osporavanje granica Hrvatske”, tumači njemački novinar.
Slaba njemačka Vlada
Na kraju razgovora pitamo ga je li neuspjeh Friedricha Merza da bude potvrđen iz prvog pokušaja u startu oslabio njegovu vladu ili je riječ o stranačkom nezadovoljstvu koje nema izravne veze s položajem Njemačke u Europi i svijetu.
“Naravno, Merzova vlada je zbog toga oslabljena. Oni koji nisu glasali za njega u prvom krugu – pretpostavljam da su bili socijaldemokrati, ali ne znamo pouzdano – htjeli su Merzu poslati upozorenje: Ne budi previše siguran u svoju većinu. I to upozorenje je primljeno na znanje”, zaključuje.
Preuzeto sa Telegram.hr.