Photograph: Peter Flude/The Guardian
Emily Bratt
The Guardian, 5. maj 2025.
Godinama sam voljela da pušim, pijem velika vina iz čaša i gutam pileća krilca iz preosvijetljenih fast foodova. Pokušavala sam da budem zdrava: pravila sam ovsenu kašu preko noći, birala najmanji miks sushija iz Wasabija i pila prosecco jer je neko rekao da je „keto-friendly“. Čak sam izdržala i jedan Veganuary, kad je još uvijek bio podvig biti vegan mjesec dana – ljudi bi vas sponzorisali iz čiste nevjerice.
Osjećala sam da imam više zajedničkog s parom starih čarapa nego s ljudima iz teretane. Izrazi poput „ponavljanja“, „dan za noge“ i „snaga corea“ izazivali su mi nelagodu – to je bio tajni jezik ekskluzivnog kluba u koji nisam bila pozvana.
Ipak, vjerovala sam da mogu iz čista mira da pronađem motivaciju da vježbam svaki dan, mnogo i temeljno. Učlanila sam se u Fitness First jer je bio nasuprot mog stana – znala sam da ću „sigurno ići“. (Otišla sam dva puta za cijelu godinu.)
Onda mi je sinulo – postavila sam sebi previsoku ljestvicu. Kao i svaka dijeta koja se svede na hir, plan je bio osuđen na propast. Jednog dana sam se zapitala: mogu li izdržati plank od 40 sekundi, svaki dan, sedam dana? Samo da probam. Četrdeset sekundi je tada bilo moj maksimum, a sedmica je djelovala izvodljivo.
Pet godina kasnije, mogu izdržati plank od dvije i po minute i radim i druge vježbe snage. I dalje to radim svakodnevno, religiozno – i lančana reakcija koju je to pokrenulo promijenila je moj život.
Otprilike godinu dana kasnije, počela sam osjećati jedno novo, nepoznato, ali uzbudljivo stanje: fizičku snagu. Primijetila sam da drugačije stojim, možda uspravnije, da mi je core čvrst bez ikakvog napora. Počeli su da se naziru – da, usuđujem se reći – trbušnjaci. Da li sam ja osoba koja ima trbušnjake?, pitala sam se.
Osjećaj je bio nevjerovatan. Godinama sam se sramila svog tijela: kao tinejdžerka sam živjela na tjestenini i obožavala Kate Moss, pa sam uvijek mislila da sam predebela jer nisam izgledala kao mršavica. A sad sam odjednom prihvatala svoje tijelo – čak ga i voljela. Moje tijelo nije promijenilo veličinu – samo sam se osjećala snažnije, a s tim i mentalno stabilnije.
To novo samopouzdanje vratilo me mom sportu iz djetinjstva – takmičarskom plivanju. Sad plivam bolje jer mi je core jači, a core mi jača što više plivam. Nedavno me jedan trener nazvao „sportistkinjom“ i ja sam se nasmijala – a ostatak dana provela smješkajući se i u glavi probajući kako uz moje ime stoji riječ „sportistkinja“.
Zbog redovnog plivanja sam smršala, imam više volje da se zdravo hranim, ostavila sam cigarete i moje mentalno zdravlje je bolje nego ikada. Ponekad mi se čak i jede povrće.
Nisam postala potpuno nepodnošljiva (još) – i dalje pijem vino i pojedem pohovanu piletinu – ali moj život je danas potpuno drugačiji. A sve je počelo s jednim nesigurnim, klimavim plankom od 40 sekundi, jednog kišnog ponedjeljka uveče. Sad ću vjerovatno plank raditi zauvijek – iz straha da prekinem svoj niz.