Prije nekoliko dana si
dobila prestižno priznanje Junakinja svoje zajednice, koju dodjeljuje Fondacija
tuzlanske zajednice za izuzeta doprinos razvoju i osnaživanju mladih. Šta
Ti znači ovo priznanje i koje su propozicije za njega?
Ja sam se zaista iznenadila kada sam dobila
e-mail obavještenje da sam dobila ovogodišnje priznanje Junakinja svoje
zajednice, naprosto nisam očekivala. Moj rad se temelji isključivo na
kolektivnom dobru i doprinosu zajednici, te nikada nema za cilj krunisanje ili
redanje titula, ali mi je značajno kada je rad na LGBTI pravima prepoznat. Na
priznanje gledam kao na svojevrstan vid otpora od društva koje LGBTI osobe želi
izbrisati iz postojanja ili negira njihovo postojanje. Priznanje je dalo
vidljivost borbi za ljudska prava LGBTI osoba, ali i vidljivost lokalnoj
lezbejki koja radi na njima. Dalo je fantastičnu reprezentaciju LGBTI osobama,
ali i društvu da kvir osobe itekako doprinose njegovom rastu i razvoju.
Dugogodišnja sam aktivistkinja za ljudska prava i slobode, sa fokusom u
najvećem dijelu na LGBTI prava i prava osoba sa invaliditetom, i mislim da je
taj dugogodišnji i beskompromisan rad doprinjeo tome da ove godine primim
priznanje Junakinje svoje zajednice.
Budući da si uzor mladima
kako iz zajednice, tako i ostalim mladim ljudima, kolika je to odgovornost i
kako se nosiš s time? Može li jedno ovakvo priznanje pomoći da se ideje i
principi koje baštiniš podijele sa širom javnošću i senzibilišu ih?
Smatram da je izuzetno velika odgovornost biti
reprezent ili uzor mladim ljudima iz LGBTI zajednice. Uvijek mi je unutarnja
potreba da nas pokažem u što boljem i uspješnijem svjetlu, a kako bih dokazala
da su LGBTI osobe izvor doprinosa boljem društvu u kojem svim živimo. Naravno,
nekad odgovornost zna biti teška s obzirom da je moja greška teža od
bilo čije druge, te da ne dajem sebi puno prostora da napravim ljudski lapsus
kojem smo svi podložni u našim životima. Također, reprezentacija javlja novi
problem – a to je problem generalizacije jedne skupine. U govorima često
naglašavam da sam ja samo jedna LGBTI osoba i da ne mogu (ma kolika mi želja
bila) da predstavljam čitavu LGBTI zajednicu, te da se o LGBTI zajednici ne
treba suditi preko mene jer smo jedna heterogena grupa koja ima raličite
privilegije, seksualne orijentacije, rodne identitete, politička
mišljenja/uvjerenja, klase, rase i sve ono što nas čini raznovrsnim u životnom
iskustvu. Smatram da je priznanje dalo jasnu i glasnu poruku društvu po pitanju
vrijednosti i principa koji se trebaju promovisati u zajednici. Priznanje je
dalo savršenu podlogu za vidljivošću i promociju vrijednosti i principa za koje
se moj rad (ali i ja lično) zalaže – a to su solidarnost, zajedništvo,
transparentnost, ravnopravnost.
Nedavno je Tuzlanski
otvoreni centar proslavio sedmi rođendan. U TOC-u si od samog početka, a na
mjestu izvršne direktorice godinu kada. Kada vratiš vrijeme unazad, šta je ono
što je najviše obilježilo taj sedmogodišnji period?
Tuzlanski otvoreni centar je oduvijek sastavni
dio mog identiteta. Uz TOC sam rasla, učila, pravila greške, plakala, slavila i
gradila sebe kao čovjeka. Ne mogu a da ne odam priznanje i počast Dajani Bakić,
dugogodišnjoj izvršnoj direktorici TOC-a, a koja mi je poklonila svoje vrijeme,
kapacitete, resurse i znanje koji su me doveli do trenutne pozicije u radu.
Dajana je uspješno prenijela svoje vrijednosti na mene i na čitav TOC tim.
Teško mi je izdvojiti momenat koji mi je najviše obilježio sedmogodišnji period
u TOC jer mi je svaki na neki način poseban i sentimentalan. Uvijek se vratim
na početak rada i postojanja TOC-a, kada smo implementirali i pisali projekte u
baštama kafića ili u prostorijama drugih organizacija koje su nam u znaku
solidarnosti davali na besplatno korištenje. Sjetim se tog trnovitog puta do
današnjosti kada imamo naše prostorije u javnoj instituciji i kada smo izrasli
u prepoznatu organizaciju koja svoje kapacitete i resurse dijeli sa drugima. Mislim
da mi je najznačajnija memorija bila organizacija Merlinka festivala u Tuzli,
kada sam se prvi put osjećala kao da negdje pripadam i da prostor dijelim sa
ljudima koji razumiju teškoće sa kojima se svakodnevno suočavam. Ostala mi je
Merlina u memoriji jer sam proslavila svoj rođendan sa TOC timom, koji me sa
tortom iznenadio, baš u tom periodu mi je trebala afirmacija da vrijedim i da
mi neko čuva leđa. Najdraža memorija mi je solidarnost koju Tuzlanska
šira zajednica pokazuje i praktikuje prema Tuzlanskom otvorenom centru i LGBTI
osobama. Sve memorije kroz ovih 7 godina u TOC-u držim na posebnom mjestu i drago
mi je što sam imala privilegiju da ih stvorim sa timom fascinantnih i divnih
ljudi.
TOC je na neki način u
Tuzli stvarao i okupljao zajednicu. Koji su to izazovi i najveći problemi sa
kojima ste se susretali prethodnih sedam godina?
Tuzlanski otvoreni centar
živi i radi u heteronormativnom, patrijarhalnom i neinformisanom društvu.
Ovakvo okruženje stavlja lezbejke, gejeve, biseksualne, transrodne, interspolne
i queer (LGBTIQ) osobe u deprivilegovani položaj u svim sferama života. LGBTIQ
osobe još uvijek nisu ravnopravne_i kao heteroseksualne osobe. Prisustvo
homofobije, bifobije i transfobije je institucionalizirano, a prakse
diskriminacije, potlačivanja i nasilja uveliko narušavaju mentalno i fizičko
zdravlje, i sigurnost LGBTIQ osoba u našem društvu. Iako je pravni okvir za
zaštitu prava LGBTIQ osoba i osiguravanje njihove jednakosti donekle
poboljšano, govor mržnje, diskriminacija i nasilje nad LGBTIQ zajednicom i
dalje su raširena pojava u društvu u BiH. U javnom prostoru naše zajednice
LGBTIQ teme su rijetke ili se ne spominju, što onemogućava građanima i
građankama stvaranje realne slike o LGBTIQ zajednici. Upravo je ovo razlog
svakodnevnih predrasuda, diskriminacije, govora mržnje i nasilja koje za
posljedicu imaju nanošenje štete u aspektu ekonomskog, socijalnog i
psihofizičkog kvaliteta života LGBTIQ, osoba što dokazuje činjenica da je svaka
treća LGBTIQ osoba u BiH doživjela diskriminaciju. Također, veliki su problem
donatorske politike koje su još uvijek sarajevocentrične i koje nemaju sluha sa
lokalne organizacije koje se bave zaštitom ljudskih prava u cjelini. Najveći
izazov je bio osigurati kontinuirani i nesmetani rad organizacije koja okuplja
lokalnu LGBTI zajednicu u siguran i slobodan prostor. Izazovi su se
pojavljivali i kod aktivista/ica koji/e su doživljavali/e govor mržnje,
prijetnje, pozive na nasilje, a samo zbog toga što su LGBTI aktivisti/ce.
Tuzlanski otvoreni centar kroz svoj rad nastoji smanjiti posljedice svih
izazova i problema, te smo do sada bili izuzetno uspješni_e u tome.
Organizacije koje se bave
LGBTIQ+ tematikom permanentno biju bitke na nekoliko frontova, stvaranje
zajednice, okupljanje zajednice na frendli mjestima, pravna bitka, edukacija
javnosti… da li su ove bitke nerazdvojne i koje polje je u našem društvu
najneosvojivije?
Ne mogu nikada izdvojiti front koji je najbitniji
opet gledajući iz perspektive da je LGBTIQ+ zajednica jako heterogena i ima
raličite probleme i potrebe u ovisnosti o kojem identitetu pričamo. Mislim da
su svi frontovi naprosto neodvojiv dio bitke za ravnopravnije društvo, jer ne
možemo imati friendly mjesta bez podizanja svijesti građana_ki, niti možemo
imati edukaciju javnosti ako nemamo dobru pravu regulativu. Meni su svi
frontovi podjednako bitni i ne mogu biti odvojeni jedni od drugih. Međutim,
mislim da je najneosvojivije još uvijek pitanje javnog prostora i postojanja
LGBTI osoba u njemu – mislim da je to temelj za sve dalje bitke koje treba da
vodimo jer ne možemo ni početi borbu ako ne možemo nesmetano koristiti javni
prostor. Ovdje je bitno za reći da su LGBTIQ+ osobe svakodnevno dio javnog
prostora jer su dio javnog života u Bosni i Hercegovini. LGBTIQ+ osobe idu u
kino sa svojim partnerima/cama, idu u klub, idu u kafiće, idu na posao, idu u
shoping centre, idu u škole/fakultete, međutim homofobično heteronormativno
patrijarhalno bosanskohercegovačko drušvo se svim silama trudi da ospori
postojanje i vidljivost LGBTI osoba i njihovih identiteta. LGBTIQ+ osobe su
sastavni dio društva jer – oduvijek smo bili i zauvijek ćemo i biti.
I dalje svjedočimo o
nasilju u porodici i vršnjačkom nasilju spram LGBTIQ+ osoba, konverzivnim
terapijama… koliko mediji doprinose u (de)radikalizaciji i edukaciji društva, a
koliko o svemu tome senzacionalistički i prigodničarski izvještavaju?
Mediji su najveći influenseri današnjice i
imaju veliku odgovornost u deradikalizaciji društva prema LGBTI osobama. Iako
iz lične perspektive, u zadnje vrijeme većina medija izvještava profesionalno i
odgovorno o LGBTI osobama i temama. Međutim, ono što nedostaje je momenat
regulacije pojave govora mržnje i poziva na nasilje koji se pojave na objavama.
Mislim da mediji još uvijek imaju neiskorišten potencijal u edukaciji,
informisanju i senzibilizaciji građana_ki o LGBTI temama i osobama. Naravno,
ovdje ne negiram činjenicu da još uvijek postoje mediji koji senzacionalistički
izvještavaju o LGBTI temama i što žure za klikovima, komentarima i
dijeljenjima, te apsolutno ne iskorištavaju svoje platforme za promociju dobrih
vrijednosti i principa koje treba da njeguje jedno demokratsko društvo.
Pozitivno je što BH. Povorka ponosa svake godine okupi veliki broj medija i
šalje kokretne zahtjeve i pozitivne poruke prema bosanskohercegovačkom društvu,
te predstavlja LGBTI pokret na najbolji način. Mislim da mediji trebaju
iskoristiti resurse i informacije koje su im dostupe, te se dodatno edukovati o
etici i profesionalnom izvještavanju o LGBTI temama.
Kad se vratiš u proces
svog autovanja, šta je ono što Ti je bilo najteže i na koji način bi svojim
iskustvom mogla pomoći nekoj mladoj osobi koja još uvijek nema kapaciteta da
izađe van sa svojim identitetom?
U mom procesu autovanja mislim da mi je
najteže bilo prihvatiti samu sebe i svoj identitet lezbejke, a koji je
društveno percipiran kao prljav ili nepostojeći. Dugo vremena sam se gadila
samoj sebi i negirala sam svoj lezbejski identitet. Odrastajući u
heteronormativnom, partrijarhalnom sistemu koji nas sve ugnjetava, zaista sam
dugo mislila da je naša ljubav pogrešna, da smo mi pogrešni, oholi, bolesni,
izopaćeni. Dugo je trajala moja borba sa samom sobom i sopstvenim autovanjem,
ali kada sam pogledala u sebe i shvatila da je to meni prirodni osjećaj i da je
neodvojiv dio mene – onda sam počela postepeno da se prihvatam. Mislim da se
svojevrstan vid sopstvene revolucije desi kada prvi put preko svog jezika
prevalite rečenicu ja sam lezbejka.
Također, bitno mi je naglastiti da poslije
lične spoznaje, u većini slučajeva ide autovanje drugim ljudima jer želimo sve
dijelove sebe da podijelimo sa bliskim osobama. Znalo se dešavati da su me
dugogodišnji prijatelji/ce napuštali_e ili odbacili nakon autovanja, znalo se
desiti da komšija ne želi sa mnom da se u haustoru pozdravi jer zna da sam
lezbejka, znalo se desiti da naiđem na neprihvatanje – ali nikad se nije moglo
desiti da sebi ne ponudim prihvatanje, ljubav i podršku. Bitno je pronaći
sistem podrške, mali krug ljubavi i prihvatanja, a kako bismo mogli_e živjeti
spokojno sa svojim identitetima. Ponekad to zahtjeva odricanje ili rušenje
dugih odnosa, ali ponekad i znači okružiti se sa ljubavi, podrškom i
razumijevanjem koja će nam sve rane zaliječiti. U procesu autovanja uvijek
savjetujem da budemo sigurni_e i da imamo kontrolu nad procesom i dešavanjima.
Postojimo, tu smo, dio društva i mislim da biti LGBTIQ+ osoba nije ništa
pogrešno, strano, grešno, te da ljepote u našim identitetima ima svuda i da
nema razloga da se sakrivamo, nego da dignemo visoko glavu i budemo ponosni na
svaki dio našeg ljudskog bića. Sloboda
u življenju svog identiteta bez sakrivanja je nevjerovatna.
Koje sve programe TOC nudi
kao podršku osobama iz zajednice?
Tuzlanski otvoreni centar od svog osnivanja
nudi siguran i slobodan prostor za LGBTI+ zajednicu. TOC nudi društvene
aktivnosti za LGBTI zajednicu a koje su od izuzetnog značaja u procesu njihovog
osnaživanja. Također, Tuzlanski otvoreni centar nudi edukacije za LGBTI
zajednicu, a koje su bitne u procesu osvještavanja, prepoznavanja, imenovanja i
stvaranja temelja za uključenje u LGBTI aktivizam u Bosni i Hercegovini. TOC
okuplja LGBTI zajednicu i odgovara na potrebe zajednice, te u skladu s tim
kreira svoj program i vrste usluga koje nudi. Sada smo imali divnu priliku da
ponudimo besplatno peer-to-peer savjetovanje i besplatnu psihoterapiju za LGBTI
zajednicu a čime smo proširili svoje usluge i program djelovanja prema LGBTI
zajednici.
Danas kada govorimo o
organizacijama koje promiču LGBTIQ+ prava i stvaraju zajednicu, prvo se sjetimo
SOC-a i TOC-a, no postoje i neke druge organizacije koje su u ranijim godinama
utabavale pionirske korake kojima danas hodimo. Koje bi organizacije izdvojila
i koje su Ti prve asocijacije na njih?
Hvala ti na ovom pitanju. Kada god pričam o
svom aktivističkom putu i radu, naprosto mi je teško da se ne sjetim ljudi koji
su bili prije nas i koji su nam pravili temelje za djelovanje. Zauvijek sam
zahvalna svim LGBTIQ+ osobama koje su došle prije mene i koji su mi utabali
put. Možda je zanimljiva priča moje asocijacije na pionirske korake, a koja baš
dolazi iz Tuzle. Postojala je neformalna grupa LGBTI aktivista/ica koja je
davno prije djelovala u Tuzli. Sjećam se postera, stickera i stencila po gradu
i uvijek sam se osjećala manje usamljenom kada sam ih vidjela. Osjećala sam se
da nisam sama i da je LGBTI zajednica prisutna u mom okruženju, samo je trebam
pronaći. To mi danas daje utjehu – u kontekstu, bio je neko prije nas, prije
mene, a koji su na m bili_e dah nade za bolje sutra. Naravno, aktivističke
pionirske zasluge uvijek odajem Udruženju Q i Liberti Mo, mislim da su nam oni
dali savršen temelj za djelovanje i da su okupljali nevjerovatne ljude iz našeg
društva u borbi za bolje sutra. Moramo im odati poštovanje i počast jer su napravili
prve korake u ovom maratonu koji svi_e trčimo. Iako sam možda bila previše mala
da bih se sjećala njihovog djelovanja, mogu sa sigurnošću reći da osjetim
plodove njihovog rada danas. Hvala im za hrabrost i uvijek ću im odati počast.
Šta su planovi Tuzlanskog
otvorenog centa u budućnosti?
Tuzlanski otvoreni centar će nastaviti je
raditi u dva harmonizirana pravca: sarađujući sa institucijama i organizacijama
civilnog društva, stvarajući mrežu podrške LGBTIQ osobama u Tuzlanskom kantonu
i osnažujući lokalnu LGBTIQ zajednicu kroz edukaciju, druženje i dijeleći svoj
siguran prostor. S jedne strane ćemo implementiraju zagovaračke aktivnosti čiji
rezultati će voditi do osnaživanja institucija vlasti kako bi unaprijedile
zaštitu ljudskih prava i nediskriminatorno pružile usluge LGBTIQ osobama, s
druge strane ćemo nastaviti osnaživati LGBTIQ osobe i proširiti programe
organizacije koji će pružati sigurnost i podršku LGBTIQ osobama. Tuzlanski otvoreni centar će
kontinuirano raditi na osnaživanju svog tima kako bismo adekvatno mogli
proširiti servise za LGBTI osobe i nastavit ćemo biti most povjerenja između
LGBTI osoba i institucija vlasti, ali i drugih organizacija civilnog društva.
Mislim da dosadašnje djelovanje ima efekta i rezultata, te da ćemo nastaviti
raditi trasparentno i solidarno.