OTVORENO PISMO
Povodom kršenja Sporazuma o uspostavljanju specijalnih paralelnih odnosa između Republike Srbije i Republike Srpske, načela autonomije univerziteta i međunarodno priznatih standarda u oblasti zaštitte ljudskih prava i osnovnih sloboda od strane institucija i pojedinaca u Republici Srpskoj
Poštovana gospodo,
Obraćam Vam se se kao članovima Vijeća za saradnju Republike Srbije i Republike Srpske, formiranog članom 5 Sporazuma o uspostavljanju specijalnih paralelnih odnosa između Republike Srbije i Republike Srpske („Sl. glasnik RS“, br. 60/2007). Članom 2 Sporazuma određeno je da će Republika Srbija i Republika Srpska posebno unapređivati saradnju, između ostalog, u oblastima nauke, obrazovanja i zaštite slobode i prava građana u skladu sa najvišim međunarodno priznatim standardima. Uverena sam da institucije i čelnici Republike Srpske iskreno žele da sa Republikom Srbijom održavaju bliske odnose i rade na stalnom unapređenju saradnje sa maticom. Međutim, donošenjem Zakona o visokom obrazovanju jula 2020. godine („Sl. glasnik RS“, br. 67/2020, dalje: ZVO) institucije Republike Srpske učinile su korak koji je direktno suprotan osnovnim ciljevima Sporazuma, te međunarodno priznatim principima autonomije univerziteta i naučnog rada, prava na rad i prava na privatnost kao temeljnih ljudskih prava, stvarajući osnov za odstranjivanje nepodobnih nastavnika sa univerziteta pod plaštom argumentacije da istovremeno rade u Republici Srbiji.
Odredbom člana 97 st. 4 i 5 ZVO propisano je sledeće:
„Nastavnik i saradnik koji ima zasnovan radni odnos sa punim radnim vremenom kod drugog poslodavca u zemlji ili inostranstvu ne može imati zasnovan radni odnos sa punim radnim vremenom na visokoškolskoj ustanovi.
Nastavniku i saradniku iz stava 4. ovog člana visokoškolska ustanova će otkazati ugovor o radu bez prava na otkazni rok i bez sprovođenja postupka za utvrđivanje disciplinske odgovornosti.“
Navedena odredba samo naizgled ima za cilj rešavanje „problema“ dvojnih radnih odnosa koji je prisutan u BiH, Srbiji, Crnoj Gori i drugim državama nastalim na prostoru bivše Jugoslavije. Pojava dvojnih radnih odnosa zapaža se u različitim privrednim i vanprivrednim oblastima. NJeni uzroci su brojni. U oblasti visokog obrazovanja osnovni uzrok su restriktivni propisi kojima se za licenciranje i akreditaciju visokoškolske ustanove zahteva da ustanova ima zaposlene u stalnom radnom odnosu sa punim radnim vremenom određeni procenat nastavnog osoblja od ukupno potrebnog. Budući da je visokoškolskolskim ustanovama u Republici Srpskoj i BiH nemoguće da nađu nezaposlene nastavnike sa doktoratom i objavljenim referentnim naučnim radovima, mnoge su pribegle zapošljavanju nastavnika iz drugih država. U Republici Srpskoj najveći broj univerzitetskih nastavnika došao je upravo iz Srbije, što je logična posledica bliskih veza između akademskih zajednica Srbije i Republike Srpske. Suvišno je podsećati da su brojni univerzitetski nastavnici iz Srbije požrtvovano i uz minimalnu novčanu naknadu, ili bez naknade, omogućili razvoj univerziteta u Republici Srpskoj za vreme i nakon rata 90-tih godina prošlog veka, držeći nastavu i prenoseći svoja znanja studentima u Republici Srpskoj. U isto vreme, mnogi univerzitetski radnici iz BiH, bežeći od rata, našli su uhleblje upravo na visokoškolskim i naučnim institucijama u Srbiji, koje su im širom otvorile svoja vrata. Nakon par decenija, kada su univerziteti u Republici Srpskoj odnegovali mladi kadar (upravo zahvaljujući podršci univerzitetskih nastavnika i ustanova iz Srbije) nastavnici iz Srbije postali su smetnja pojedincima. Neki od tih pojedinaca su u javnosti Repblike Srpske i BiH poznati po svom
„srbovanju“ i pozivanju na izvorni Dejton, a u stvarnosti im manjkaju kvaliteti koji bi trebalo da krase univerzitetske nastavnike – poštovanje zakona i akademska i ljudska čestitost. Takvim pojedincima bilo je neophodno odstranjivanje nastavnika sa legalno stečenim akademskim i univerzitetiskm zvanjima i ugledom u akademskoj zajednici, kako bi onemogućili svaku kritičku misao na univerzitetu, očuvali svoje univerzitetske i političke pozicije i otklonili prepreke za dalje napredovanje u profesionalnoj karijeri.
Odredba čl. 97 st 4 i 5 ZVO samo naizgled objektivno i nediskriminatorno rešava
„problem“ dvojnih radnih odnosa. Malo dublji pogled razotkriva zapanjujuću nazadnost i monstruznost ove odredbe, koja se može porediti jedino sa nacističkim i fašističkim zakonima. Tačnost ove tvrdnje potkrepljujemo sledećim argumentima:
1) Nijedna država sa prostora bivše Jugoslavije nema predviđeno u svojim zakonima o visokom obrazovanju da nastavnik na visokoškolskoj ustanovi koji ima zasnovan radni odnos kod drugog poslodavca sa punim radnim vremenom mora dobiti otkaz na visokoškolskoj ustanovi. Takvu odredbu ne poznaje ni Okvirni zakon o visokom obrazovanju u BiH („Sl. glasnik BiH“, br. 59/2007 i 59/2009), niti zakoni o visokom obrazovanju kantona Federacije BiH i Brčko Distrikta. Republika Srbija propisuje u svom Zakonu o visokom obrazovanju da se nastavnik može radno angažovati na drugoj visokoškolskoj ustanovi u zemlji i inostranstvu ako dobije