“Znamo ko je bio spreman da pristane na neka od rješenja kojima bi se nastavila diskriminacija već diskriminisane populacije. Srećom, mi u Uniji smo prepoznali ovaj problem na vrijeme i nećemo dozvoliti da bilo ko u ime osoba sa invaliditetom pristaje na rješenja koja su nepovoljna i koja udaraju na naše dostojanstvo”, kaže Čelebić u intervjuu za Buku.
Povodom 3. decembra, Međunarodnog dana osoba sa invaliditetom, ispred zgrade Vlade Federacije Bosne i Hercegovine održan je protest više stotina građana koji su odgovorili na poziv Unije osoba i organizacija osoba sa invaliditetom u Federaciji Bosne i Hercegovine. Na protestu su izneseni zahtjevi za Vladu Federacije, ali i poručeno da osobe s invaliditetom i članovi njihovi porodica neće odustati od svojih zahtjeva koji se odnose na mjere vlade kojima bi se neratnim invalidima omogućila prava koja imaju RVI. Mjesec dana nakon protesta koji je bio krik za dostojanstven život, sa Edom Čelebićem, predsjednikom Vijeća roditelja Zavoda Mjedenica, razgovaramo o tome da li su dobili odgovor od predstavnika Vlade, narednim koracima, potrebama osoba s invaliditetom i drugim pitanjima.
BUKA: Na protestima 3.12. ispred zgrade Vlade FBiH okupilo se više stotina građana sa jasnim zahtjevima. Šta se od tada promijenilo? Da li vas je iko zvao u ime Vlade?
Od protesta, do dana objavljivanja ovog intervjua dogodile su se četiri važne stvari.
Prva: Vlada je odgovorila na naše dopise. Ukratko, sada je potpuno jasno s kim su dogovarali nakaradni nacrt Zakona o jedinstvenim načelima i okviru materijalne podrške osobama sa invaliditetom u FBiH. Znamo ko je bio spreman da pristane na neka od rješenja kojim bi se nastavila diskriminacija već diskriminisane populacije. Srećom, mi u Uniji smo prepoznali ovaj problem na vrijeme i nećemo dozvoliti da bilo ko u ime osoba sa invaliditetom pristaje na rješenja koja su nepovoljna i koja udaraju na naše dostojanstvo.
Druga: Vlada FBiH izrazila je spremnost za razgovore o našim zahtjevima i u tom smislu pozvala nas da izaberemo predstavnike koji će sa njima razgovarati. Taj korak pozdravljamo i spremno dočekujemo razgovore.
Treća: Da ne pomislimo da je probleme osoba sa invaliditetom shvatila ozbiljno, Vlada se pobrinula već nekoliko dana nakon odgovora na naše dopise, usvajanjem prijedloga budžeta za 2023. godinu. Prema tom prijedlogu, za osobe sa neratnim invaliditetom predviđeno je svega 18 miliona KM više u odnosu na prethodnu godinu, što je ukupno 160 miliona KM. I laiku je jasno da prema tom prijedlogu nema ni govora o isplati jednokratne pomoći osobama sa invaliditetom, da nije ni razmatrana promjena osnovice za isplatu invalidnina i tuđe njege i pomoći, kao i da nema ništa od uvođenja invalidnina za osobe sa invaliditetom od 60, 70 i 80%. Time je Vlada sama i prije početka razgovora zauzela stav da nema namjeru popraviti položaj ove populacije.
Četvrta: Za nas u Uniji i najvažnija. Nakon protesta, obratila su nam se brojna udruženja sa zahtjevom da se priključe zajedničkoj borbi za prava osoba sa invaliditetom. Protesti su bili neka vrsta buđenja, podizanja svijesti osoba sa invaliditetom i društva u cjelini o tome sa čime se suočavamo i koliko dugo traje to stanje u kojem se položaj osoba sa invaliditetom nije nimalo poboljšao. Konačno se nakon godina letargije dogodilo to da osobe sa invaliditetom vide neku nadu i imaju kome da vjeruju.
BUKA: Koje su potrebe osoba s invaliditetom, a koje može i treba da zadovolji država?
Svakako da je poboljšanje materijalnog statusa jedan od najvažnijih aspekata u ovoj priči. Međutim, nemoguće je to odvojiti od uvođenja u pravo osoba sa invaliditetom od 60, 70 i 80%. Takođe, protivimo se rješenju prema kojem, ukoliko neko ostvari pravo na invalidsku ili porodičnu penziju, gubi pravo na invalidninu i tuđu njegu i pomoć.
Oni koji su učestvovali u kreiranju prethodno pomenutog nacrta zakona, nisu uzeli u razmatranje ili nisu bili svjesni, a možda jednostavno ne znaju za potrebe svih onih na koje bi zakon trebalo da se odnosi. Tako su unaprijed odredili da osobe sa mentalnim invaliditetom ne mogu biti u prvoj grupi sa 100% invaliditetom. A za to nema nikakvog opravdanja.
BUKA: Rekli ste u saopštenju da ste izloženi poniženju, možete li nam objasniti o kakvom se tačno poniženju radi?
Još 2016. godine je iznos osnovice za invalidninu i tuđu njegu i pomoć fiksiran i nije se mijenjao. Dakle ulazimo u sedmu godinu od kako je iznos invalidnine i tuđe njege i pomoći za invalida prve grupe 100%, ukupno 384KM. Za invalide druge grupe iznos je skoro dvostruko manji. A troškovi života od tada su drastično povećani. I umjesto da se takva situacija mijenja, na štetu, osoba sa invaliditetom konstantno se prave neke uštede.
Mnogi drugi su od tada od Vlade FBiH dobijali povišice, bolji status, veća prava… Sa čime smo mi na kraju, saglasni. Jer nije nam cilj: “što gore drugome, bolje nama”, naprotiv. Mi se borimo da budemo ravnopravni članovi zajednice. I prije svega, ne da nas sažaljevaju, već da nas poštuju.
BUKA: Najavili ste i obraćanje međunarodnim faktorima. Mislite li da oni imaju moć i volju da utiču na donosioce odluka u BiH?
Bili smo prinuđeni da o našim problemima obavijestimo sve međunarodne institucije i organizacije koje djeluju u BiH. Zatražili smo razgovore i želimo da imaju sve informacije, ali ne onako kako odgovara Vladi, već onako kako zaista jeste i da čuju na koji način ćemo se dalje boriti za ostvarivanja naših prava. Njihova podrška bila bi od ogromnog značaja.
BUKA: Ne budu li vaši zahtjevi ispunjeni, kažete, koristićete sva raspoloživa sredstva. Na šta tačno mislite. Nove proteste ili?
Apsolutno! Sve ono što je po zakonu moguće da uradimo.
Uoči protesta malo ko je vjerovao u bilo kakav pomak. Brojni su bili “argumenti” onih za koje mi se čini da su jedva čekali da se čitava ta ideja raspadne već na samom početku. “Termin je loš”, “pa zašto subota, a neradni dan”, zatim “da nema nikoga u Vladi da nas čuje tog dana”, osim toga “hladno je”, “neće ljudi da izlaze na ulicu da protestuju” i još mnogo toga. Na njihovu žalost, to se nije dogodilo.
Moram napomenuti da je logistika najzahtjevniji dio organizacije protesta, kada su u pitanju osobe sa invaliditetom. Nama je, u odnosu na broj prisutnih, bilo značajnije da ničije zdravlje i sigurnost ne budu ugroženi. Na kraju, više od 600 ljudi iz Goražda, Gračanice, Tuzle, Živinica, Zenice, Širokog Brijega, Mostara, Travnika, Sarajeva, Cazina i još nekih mjesta, da nekoga ne izostavim, u sopstvenoj organizaciji došli su da zajedno pošaljemo jasnu poruku, da se sa nama više niko neće igrati niti će donositi odluke koje se nas tiču, bez da smo sudionici u donošenju tih odluka.
Kao logičan slijed protesta pod nazivom “Minut do 12”, proistekla je akcija “Buđenje” čiji je cilj da objedinimo što veći broj pojedinaca i organizacija osoba sa invaliditetom, što će nam dati dodatnu snagu.
Kako sada stvari stoje, novi protesti su realnost i tome ćemo pristupiti mnogo ozbiljnije.
BUKA: Pominjete i radikalizaciju protesta, šta to tačno podrazumijeva?
O tom – potom. Nadam se da neće biti potrebe. Kao što sam već rekao, iskoristićemo sve opcije koje zakoni ove države omogućavaju. Naravno da nećemo da otvaramo sve karte, ali prilagođavaćemo se situaciji. Imamo cilj koji želimo da ostvarimo i tu nema odstupanja.
BUKA: Koliko su udruženja roditelja djece s teškoćama u razvoju i udruženja osoba sa invaliditetom ujedinjena, s obzirom da se polarizacija čini kao odlika svih društvenih, pa i marginalizovanih grupa?
Ponekada je polarizacija veoma korisna stvar. Jer razdvaja dobro od lošeg, korisno od beskorisnog, pošteno od nepoštenog, interes od borbe za opšte dobro. Činjenica je da postoje oni za koje nam kažu da su “reprezentativni” predstavnici osoba sa invaliditetom, bez da iko zna odakle crpe reprezentativnost i ko ih je takvima proglasio. Mi smo svoju reprezentativnost na žalost morali da dokazujemo na ulici. A crpimo je iz toga što svakodnevno pojedinci i udruženja prepoznaju našu borbu i žele da u njoj učestvuju. Ima ih iz skoro svih kantona u Federaciji BiH, radi se o udruženjima osoba sa različitim invaliditetima.
Posebno mi je smiješno kada za navodnu “razjedinjenost” dobijem komentar od političara. Onih na vlasti, ali i opozicionara. Dakle oni koji ne mogu među sobom da se dogovore ni o osnovnim stvarima, rascijepani na ko zna koliko stranaka, nas pozivaju na jedinstvo. Pa moram da ih razočaram. Nama ne trebaju nikakve trule koalicije, neprincipijelni savezi, neiskreni odnosi. Ovu borbu ne karakteriše želja za pozicijama, bogaćenjem, privilegijama. Ovo je borba za dostojanstvo i ravnopravnost. Ko god to tako osjeća, dobrodošao je.
BUKA: Imali smo nedavno slučaj dječaka iz Širokog Brijega koji je izolovan iz vrtićke priredbe. Često se čini da smo po pitanju inkluzije napravili pomake, ali jesmo li zaista?
Ovo je samo jedan od slučajeva koji postoji dok se za njega interesuju mediji. Par dana udarno mjesto na portalima i po društvenim mrežama i idemo na novu aferu. Nas upravo ta hiperprodukcija afera udaljava od ideje o suštini. Koji su naši suštinski problemi? Kuda kao društvo želimo da idemo? Toliko smo kontaminirani svakodnevnim skandalima i aferama, da nam život postaje reality show i sve manje ljudi se buni zbog toga.
Ovo društvo o inkluziji ne zna puno. Osim što ispada da je neko rekao da to tako mora, pa, eto, da i mi krenemo da sprovodimo to nešto. A niko nije spreman. Niti su nam zakoni usaglašeni, niti podzakonski akti. Niti su ljudi koji bi trebalo da sprovode tu inkluziju dovoljno pripremljeni i edukovani za to. Niti su porodice djece sa poteškoćama potpuno spremne, a da ne govorimo o ostaloj djeci i njihovim porodicama. Pribjegava se parcijalnim, vremenski oročenim rješenjima. Obrazovanje djece s poteškoćama i njihov odgoj svedeni su na nivo projekata.
U posljednje vrijeme sve češće slušam za termin “deinstitucionalizacija”. Odlično, ali šta to znači u praksi? Znači li to da će sav teret sa sistema u nekom trenutku preći na onemoćale roditelje koji će morati da brinu o odrasloj “djeci”, odvoditi ih u nekakve dnevne centre na po par sati i to je to? Neki broj porodica će to možda i moći. Ali šta sa onima koji to neće biti u stanju? Imamo li bilo kakvu projekciju o kojem broju ljudi se radi, kome treba koji nivo podrške? Previše je ovakvih pitanja na koje do sada nismo kao roditelji dobili adekvatne odgovore. Jer našom djecom se, nažalost, u određenoj mjeri bave i oni koji naše živote ne žive, niti ih razumiju.