U pojedinim marketima u Bosni i Hercegovini pola kilograma kafe danas košta skoro 15 maraka.
Zvuči kao trivijalna informacija, ali kad se malo bolje razmisli – nije. To je život. To je svakodnevica. To je pokazatelj koliko duboko tonemo dok nam se s vrha podsmjehuju oni koji su tu, navodno, da nas vode. Dok građani prebiru po novčaniku, političari se šicaju stotinama miliona maraka štete, koju će opet platiti, sića – građani ove zemlje.
Danas kafa košta kao da je mljevena zlatnim mlinovima i servirana na tanjiru od porculana iz Ming dinastije. Pola kilograma – 15 maraka. Za prosječnu porodicu, to znači da će se kad tad morati birati: kafa ili nešto drugo. Jer sve je postalo „ili–ili“.
Dok građani broje svaku marku, političari – čast izuzecima kojih ima koliko i logike u njihovim besmislenim tenderima – potpisuju ugovore od kojih boli glava. I od kojih će nas tek zaboljeti. Aktuelno – slučaj Viadukt, gdje nas je “neko” zakinuo za preko 100 miliona KM, a danas se odlučuje da li će to platiti građani BiH ili RS. Kao da je to bitno. Platićemo svi mi, kako god da se okrene. Drugi slučaj – opet propala koncesija – Serdarovu isplaćujemo skoro 60 miliona KM, ni ne znamo za što. Treći primjer Vlada kupuje objekat u Brčkom za 30 miliona KM. Četvrti primjer – kupovina zgrade za UIO BiH za tričavih stotinjak miliona KM. Iz budžeta dakako. Dakle od nas. Nema odgovornosti. Nema posljedica. Nema krivaca. Samo tišina. Osim naravno, zvuka novih tendera, novih propalih koncesija, i novih maraka koje cure. Iz naših džepova.
To što je BiH još uvijek u haosu, bez reda i plana, to što kamiondžije protestuju, to što smo zadnja rupa na evropskoj cesti – to se građanima predstavlja kao “tranzicijski izazov”. A u stvarnosti? To je cijena nestručnosti, nepotizma, korupcije i dugogodišnjeg dogovornog političkog prostituisanja na svim nivoima.
I sve to plaćamo mi. Ne samo kroz poskupljenja. Nego kroz umor, iscrpljenost, apatiju. Plaćamo to što djeca žele vani jer ovdje ne vide smisao. Plaćamo to što su nas naučili da budemo sretni kad dobijemo posao za 1000 KM. Plaćamo to što više ne pitamo “zašto?”, nego “koliko će još trajati?”.
Na televiziji – izjave i konferencije o “uspjesima”. Na ulici – penzioneri s 400 KM penzije, mladi na autobusima za Njemačku, porodice koje odustaju od trećeg djeteta jer je i dvoje već “previše”.
Pa, nek se zna: nije kafa poskupjela slučajno. Poskupjela je jer smo mi potcijenjeni. Jer živimo u zemlji gdje se politički neuspjeh ne kažnjava – nego nagrađuje. Gdje tender dobije firma koja ne zna raditi, ali zna naplatiti. Gdje funkcija nije obaveza, već plijen.
Na kraju, nisu problem samo cijene. Problem je to što su nas uvjerili da je ovako normalno. Da tako mora. A ne mora.
Ali da bi se nešto promijenilo, mora prvo da nas zaboli. Ne u novčaniku – to već boli. Nego u glavi. U srcu. U dostojanstvu.
Do tad – kafa će biti 15 KM, uskoro i 20 KM a Viadukt će biti metafora za državu: nezavršeno, skupo i prazno.
I opet po džepu.