Jan van Aken kopredsjednik je njemačke stranke Ljevica (Die Linke), jedne od najznačajnijih demokratsko-socijalistički orijentiranih stranaka u Europi. Stranku su proteklih godina potresali mučni unutarnji sukobi, dobrim dijelom motivirani odnosom prema migracijama. Kriza je kulminirala raskolom u kojem se dio članstva i funkcionara odcijepio i osnovao lijevo-konzervativni Savez Sahra Wagenknecht.
U listopadu 2024. vodstvo stranke preuzeli su Ines Schwerdtner i van Aken, biolog, stručnjak Greenpeacea, bivši inspektor UN-a za biološko oružje, zastupnik u Bundestagu, analitičar međunarodnih sukoba i autor knjige “Riječi umjesto oružja: kako ratovi mogu završiti i kako se može ispregovarati mir”. Stranka smatrana za gotovo irelevantnu započinje brz uspon i na kraju osvaja skoro devet posto glasova.
Ljevici pristupa velik broj građana – dosegnuvši sto tisuća članova, stranačko se članstvo udvostručilo. O navedenom, kao i o razlozima uspona ekstremne desnice, očekivanjima od nove vlade Friedricha Merza i ostalim aktualnim temama Jan van Aken govori u intervjuu vođenom u berlinskoj stranačkoj središnjici zvanoj “Kuća Karla Liebknechta”.
Prije nekoliko mjeseci Ljevicu je podupiralo tri posto građana. U odnosu na te brojke ostvarili ste impresivan rezultat, osvojivši 8,8 posto i 64 mjesta u Bundestagu. Kako ste to uspjeli?
Uspjeli smo zahvaljujući kombinaciji strategije, taktike i sreće. Naša je glavna poruka bila vrlo jasna – “mi dolje protiv onih gore”. Moja najvažnija rečenica bila je da milijarderi ne trebaju postojati. Bavili smo se stambenom krizom i napadali bogataše koji podstanarima cijede zadnji cent. Taktički, odradili smo jaku terensku kampanju “od vrata do vrata”. Mnogo smo investirali u društvene mreže pa smo odjednom postali kul, dok smo prije imali imidž partije staraca. Nadalje, Ines Schwerdtner i ja odlučili smo svoja primanja ograničiti na razinu prosječne radničke plaće.
Presudilo je i to što je stranka konačno u javnosti govorila jednim glasom. Potom je krajem siječnja CDU u Bundestagu za antimigracijske prijedloge glasao zajedno s fašistima, što je izazvalo veliko javno ogorčenje i nama pripomoglo. No, ključni su bili naši vlastiti potezi.
Ne tako davno britanska se ljevica mobilizirala oko Jeremyja Corbyna, no pokret se brzo ispuhao. Kako kanite osigurati da vam se ne dogodi isto, da opet ne strepite oko prelaska izbornog praga, pri čemu s obzirom na važnost Njemačke vaša odgovornost seže bitno dalje od njenih granica?
Naš rezultat je za sada ono što se na njemačkom naziva “vrućim zrakom”. Kako bismo ga pretvorili u dugotrajan uspjeh, presudno je da se bavimo organiziranjem novih članova, koji čine polovinu stranačkog članstva. Moramo ih educirati kako da djeluju i ustroje ogranke na najosnovnijem mogućem nivou. Prošlih smo godina patili od destruktivnih sukoba. Jedni drugima smo se javno suprotstavljali i građani nisu znali što zastupamo. Ta faza je gotova. Unutar Ljevice vlada nova kultura ophođenja – “revolucionarna ljubaznost”.
Naravno, i dalje postoje razmimoilaženja. Troje ljevičara često ima pet različitih mišljenja. To je u redu, jer imamo čvrsta uvjerenja o boljem svijetu, ali slažemo se koji su stranački stavovi prihvatljivi. Sve navedeno je solidna osnova za budućnost, a iz izborne povijesti jasno je da možemo postići i više od aktualnog rezultata. Svjesni smo odgovornosti koju spominjete. Između ostalog, već nas je nekoliko lijevih partija iz svijeta kontaktiralo sa zamolbom da ih savjetujemo kako da i one uspiju, što rado činimo.
Ignoriranje gorućih problema
Ekstremno desna Alternativa za Njemačku (AfD) osvojila je 20,6 posto glasova, četiri puta više nego prije dvanaest godina. Prema anketama, sada je podržava 24 posto građana. Istraživanja kažu kako su upravo birači AfD-a najzabrinutiji da neće moći platiti račune. Je li to uzrok uspona stranke?
Nakon desetljeća neoliberalne politike i rezanja potrošnje za javne službe i infrastrukturu, mnogo toga u ovoj zemlji ne funkcionira. Građani govore da u njihovo selo ne stiže vlak i da je poštanski ured zatvoren, a školski krov prokišnjava. Teško su bolesni, ali ne mogu dobiti termin kod liječnika. Posvuda su vidljivi duboko nezadovoljstvo i izostanak nade za budućnost. Njemački građani desetljećima su vjerovali kako će svaka sljedeća generacija živjeti sve bolje. Prvi put većina u to više ne vjeruje, štoviše, smatra da će njihova djeca živjeti lošije nego oni. Mnogi zato glasaju za krajnju desnicu.
Među industrijskim je radnicima AfD najsnažnija stranka, slično situaciji u drugim zemljama. Kako preokrenuti taj povijesni poraz ljevice, odnosno kako spriječiti daljnji uspon ekstremista, a njihove glasače pridobiti?
Ne bih koristio pojam “povijesni poraz”, koji implicira da je sve gotovo. Mislim da je riječ o fazi. Ako želimo nadvladati AfD, potrebna nam je drugačija ekonomska politika. Zovemo je antifašistička ekonomija. Ne radi se samo o snižavanju cijena u trgovinama, nego o redistribuciji bogatstva od imućnih prema ostalima. To se ne može realizirati preko noći. Potrebne su nam i kratkoročne strategije. Trebamo uložiti mnogo energije i truda da dosegnemo do građana. Ne postoji jednostavan način, ali mislim da umjesto straha moramo nuditi nadu. A nada u politici ne može biti samo riječ. Građani je trebaju osjetiti i u novčaniku.
U izbornoj je kampanji dominirala tema migranata na koje je AfD svalio gotovo sve društvene probleme. Ni druge stranke nisu nametale socijalna i ekonomska pitanja.
Ljevica jasno zastupa pravo na azil i prava svih migranata u Njemačkoj te se protivi deportacijama. To je pomoglo našem rezultatu, prišli su nam razočarani birači SPD-a i Zelenih. Vjerojatno smo izgubili neke glasače iz radničke klase, no riječ je o ispravnoj odluci. U Njemačkoj živi više od dvadeset milijuna ljudi migrantskog porijekla. Oni se sada osjećaju ugroženima, a Ljevica je jedina stranka koja nudi nadu i zaštitu. U isto vrijeme, trebamo birače uvjeriti da migranti nisu problem, nego da ih druge stranke koriste kao žrtvene jarce, kako bi skrenule pažnju s pravih problema.
Ima već vremena otkako je snažno porastao udio građana koji misle da s migracijama postoji problem. Oni, logično, glasaju za AfD. Potom su CDU i SPD zaključili da tu temu trebaju preuzeti i ponuditi “prava” rješenja. Spomenute su stranke, pa i Zeleni, tako zapravo ojačale AfD. Opisana strategija nikada se ne isplati, jer ljudi uvijek radije glasaju za original. Posljedica je da se cijeli centar snažno pomaknuo udesno. Trebamo li deportirati više ljudi? Jeste li spremni s oružjem u ruci braniti zemlju? Pitanja koja se u TV emisijama danas postavljaju prije pet godina niste mogli čuti. Antimigrantski, rasistički i militaristički diskurs je normaliziran. Morat ćemo socijaldemokrate i Zelene uvjeriti da tako nećemo centar pomaknuti ulijevo, nego da srednjoročno idemo ka krajnje desnoj, ako ne i fašističkoj Njemačkoj.
Što očekujete od vlade novog kancelara Friedricha Merza, odnosno koalicije CDU/CSU-a i SPD-a tijekom naredne četiri godine te kako biste komentirali nedavno predstavljen koalicijski sporazum?
Koalicijski sporazum potvrđuje sve naše strahove. On ignorira goruće probleme u našoj zemlji i svijetu. Nezaustavljivo rastuće stanarine, visoke cijene, do kraja srezan zdravstveni sustav i uništavanje planeta su jednostavno ignorirani, dok se na međunarodne krize odgovara isključivo jačanjem vojske. Konkretno, koalicijski sporazum znači socijalne rezove, nadzor, izolaciju, naoružavanje i investicije koje ne zadovoljavaju potrebe većine stanovništva.
Navest ću samo jedan primjer: dogovoreno je smanjenje poreza velikim tvrtkama, dok će se srednja i niska primanja možda rasteretiti kroz dvije godine, ako još bude preostalo novca. Također, neće biti poreza na bogatstvo, ali će se od srednje klase i prekarno zaposlenih i dalje tražiti da plaćaju. A pravo na azil će se još više urušiti. To je politika koja ide na ruku AfD-u. Naš je zadatak boriti se protiv takve politike, što znači organizaciju snažnih prosvjeda u parlamentu i društvu.
Prošli saziv Bundestaga je prije raspuštanja izglasao 500 milijardi eura vrijedan fond namijenjen ulaganju u infrastrukturu i zelenu tranziciju, ali i izmjene “dužničke kočnice”, ustavnog pravila koje je uvelike priječilo javna ulaganja. Sada ono više ne važi za troškove obrane. A nakon što je Trumpova administracija poručila kako SAD više neće biti glavni garant europske sigurnosti, Europska komisija predstavila je plan koji za ulaganja u obranu predviđa 800 milijardi eura. Merz poručuje da treba “osnažiti Europu što je moguće brže kako bismo postigli nezavisnost od SAD-a”. Koji je vaš stav po ovim pitanjima?
Stav da se Europa mora biti u stanju sama štititi je ispravan. Međutim, količina novca namijenjenog obrani kojom europske članice NATO-a već raspolažu sasvim je dovoljna. Više od toga nije potrebno. Pitanje je što Europa zapravo namjerava. Globalno gledajući, trenutno postoje tri velike sile – SAD, Kina i Rusija. Izgleda da EU želi biti četvrti globalni igrač, što uključuje i sposobnost ratovanja bilo gdje na svijetu. Mislim da je to cilj Ursule von der Leyen, Merza i njemačkog establišmenta. Ako pogledamo sav novac koji će uložiti u naoružavanje – ili oružane sustave koje kupuju, poput fregata – tu se ne radi o obrani od Rusije, nego o vojnoj zaštiti njemačkih trgovinskih pravaca.
Putinove granice
Prema podacima Minhenske sigurnosne konferencije, Rusija na vojsku troši 428 milijardi dolara, gotovo jednako koliko europske članice NATO-a zajedno. Vaši kritičari ističu kako EU treba izgraditi vojnu silu toliko moćnu da Rusiju odvrati od same pomisli na sukob i tvrde da je za to potrebno bitno više novca. Argumentiraju i da bi Putin provokacijama na istoku mogao testirati europsku odlučnost. Kako to komentirate?
I pod pretpostavkom da Rusija i Europa na vojne izdatke troše jednak iznos, svatko tko se razumije u vojna pitanja reći će vam da pod tim uvjetima nikakav napad nije realan. Ako namjeravate napasti drugu državu, morate raspolagati s tri ili pet puta većom vojnom silom, koju Rusija nema. Dakle, europska sposobnost odvraćanja već postoji. Glupost je tvrditi da nam treba nekoliko puta veći iznos.
Što se provokacija tiče, smatram kako je velika greška Europe, također i moja, bila što 2014. nismo ozbiljno shvatili aneksiju Krima. To jest bilo Putinovo testiranje granica, na koje nikako nismo reagirali, a trebali smo nametnuti snažne sankcije. Bude li provokacija na granicama Poljske, Litve ili bilo gdje drugdje, potreban je jasan odgovor. Istovremeno, vidimo kako NATO i Rusija posljednje tri godine nastoje izbjeći ikakav izravan vojni kontakt, s razlogom, jer bi to značilo treći svjetski rat.
Vaša stranka protivi se isporukama oružja Ukrajini. Ne bi li to značilo prisiljavanje Ukrajine na kapitulaciju? Osim nanošenja vojnih gubitaka, postoji li drugi način da se promijeni Putinova računica?
Svi tvrde kako će Ukrajina propasti ukoliko obustavimo isporuke oružja. To je istina samo ako razmišljate isključivo u skladu s vojnom logikom – dakle, ili odgovarate vojnim sredstvima ili ne poduzimate ništa. Između ta dva ekstrema postoje brojne mogućnosti. EU je mogla na dan invazije Ukrajine obustaviti sav uvoz ruske nafte, što bi brzo izmijenilo Putinovu kalkulaciju troškova i koristi, naročito nakon što je propao plan brzog osvajanja Kijeva. U tom bi slučaju vjerojatno i pregovori u Istanbulu iz travnja 2022. izgledali drugačije i sukob bi možda bio gotov za dva mjeseca. Umjesto toga, nastavili smo financirati ruski rat, a sankcije uvodili postepeno, iako stručnjaci smatraju da postepene sankcije ne funkcioniraju zato što se druga strana ima vremena prilagoditi.
Međutim, nagli embargo bi naštetio njemačkoj ekonomiji, pa su isporuke oružja bile lakše rješenje. Druga prilika postojala je krajem 2022., kada se pred ukrajinskim protunapadom Rusija povukla iz dijelova Harkivske i Hersonske oblasti. Europske vlade trebale su potom izvršiti pritisak na Ukrajinu da započne pregovore, upravo zato što je bila u snažnijoj poziciji. Čak je i načelnik američkog generalštaba tada rekao kako su potrebni pregovori. Nitko se na to nije osvrtao. Bilo je mnogo neiskorištenih nevojnih mogućnosti.
No, da nije bilo vojne pomoći, ruska vojska danas ne bi bila ispred Zaporižja i Harkiva, nego Dnjipra i Kijeva. Ako je Putin voljan prihvatiti stotine tisuća žrtava, nije li naivno smatrati kako bi se predomislio zbog sankcija?
Za rat mu je potreban novac. Da smo putem embarga odmah poduprli ukrajinski narod, ruska vojska možda ne bi izašla ni iz Luhanska. Također, od presudne je važnosti bilo u pregovore uključiti Kinu. Vjerujem kako su postojale velike šanse da se kombinacijom sankcija i diplomatske ofenzive postigne sporazum bolji od ičega što se u Ukrajini sada odvija. Sigurno je da nas tri godine vojnih isporuka nisu ni milimetar približile pregovorima.
Ta je strategija očito propala. Svakako, stojimo na strani žrtve, dakle uz Ukrajinu. Zalažemo se za ukidanje ukrajinskih dugova, što nitko ne spominje. Također, nisam radikalni pacifist. Pacifizam koji zastupam podrazumijeva da prioritet imaju civilna rješenja, no ukoliko zaključim da u određenoj situaciji neće djelovati ništa osim vojnih sredstava, možemo razgovarati o isporukama oružja. U ovom slučaju još uvijek nisam na toj poziciji.
Kako gledate na mogućnost slanja europskih vojnih snaga u Ukrajinu?
Ako se radi o neutralnim snagama Ujedinjenih naroda, čije će razmještanje odobriti Vijeće sigurnosti i dogovoreno je obostrano prihvaćenim mirovnim sporazumom, kao u Koreji ili na Cipru, tada to podupirem. Bilo bi važno da misija uključuje i kineske postrojbe. One bi Ukrajini značile sigurnost, jer na njih Rusija sigurno neće pucati. Međutim, Emmanuel Macron i ostali zagovornici razmještanja europskih vojski ne govore o UN-ovim plavim kacigama, nego o snagama odvraćanja. Tome se protivim, jer bi jedni nasuprot drugima stajali NATO-ovi i ruski vojnici, što predstavlja ogromnu opasnost.
Za Zakladu Rosa Luxemburg radili ste u Tel Avivu, gdje ste bili i prilikom Hamasovog napada iz 2023. koji je Ljevica s razlogom oštro osudila. Istovremeno, tijekom nedavne izborne kampanje niste se pretjerano bavili činjenicom da je Izrael u Gazi poubijao desetke tisuća žena i djece, što su ugledne međunarodne organizacije okarakterizirale kao genocid?
Tema nije bila u središtu izborne kampanje, ali redovno smo o njoj istupali, zalagali se za priznanje Palestine i prestanak svih isporuka oružja Izraelu. Pritom se u Njemačkoj takvi stavovi smatraju antisemitskim. Riječi “aparthejd” ili “genocid” ne koristim. Dijelom iz političkih razloga, ali i zato što iz povijesnih primjera zločina počinjenih protiv Armenaca, Kurda ili Namibijaca znamo da se radi o pitanju sudske odluke.
Međutim, jasno stojimo uz Palestince. Otvoreno i glasno tvrdimo da se u Gazi događaju zločini protiv čovječnosti i da Benjamina Netanjahua treba uhapsiti. Načelno, Ljevica snažno podupire postojanje Izraela i pravo Židova na vlastitu državu, a u stranci nema mjestima onima koji misle da je Hamasov napad bio ispravan čin otpora. Istovremeno, kritiziramo Izrael zbog svakog počinjenog zločina, tridesetogodišnje politike naseljavanja i svega ostalog pogrešnog. Između tih stajališta nema kontradikcije.
U Njemačkoj je prisutna snažna represija prema solidarnosti s Palestincima, što je nedavno zaključio i Amnesty International. Merz je izjavio kako će ugostiti Netanjahua, bez obzira na tjeralicu Međunarodnog kaznenog suda. Zvali Gazu genocidom ili zločinima protiv čovječnosti, Njemačka je očito suučesnica.
Nema sumnje da Njemačka jest suučesnica zločina protiv čovječnosti, odnosno masakra u Gazi. Borimo se protiv toga zajedno s organizacijama kao što su Amnesty i Medico International. Mislim da većina građana smatra da su izraelske akcije pogrešne, ali je njemačka elita – vlada, sve druge političke stranke, većina medija i novinara – vrlo otvoreno na izraelskoj strani. Za njih je sve opravdano napadom Hamasa i pravom na samoobranu. U posljednje vrijeme postoji malo veći prostor za drugačije stavove, no i dalje nas čeka vrlo težak posao.
Za konkretna rješenja
Ekstremistička vlada na čelu Izraela otvoreno govori o protjerivanju dva milijuna Palestinaca. Kako se tome suprotstaviti?
Lijevo orijentirani Izraelci govore kako je potreban vanjski pritisak. Ekstremnu izraelsku vladu ne smijemo podupirati, ni vojno, ni financijski, ni na bilo koji drugi način. A Merzova vlada namjerava Izraelu isporučiti mnogo raznog oružja.
Podupirete li uvođenje sankcija Izraelu?
To je sljedeći korak, ali ga za sada ne zagovaramo.
Ovo zvuči kao klasična zapadna hipokrizija – sankcije Rusiji, ali ne i Izraelu?
Zapadna hipokrizija postoji i u slučaju Turske koja ilegalan rat vodi u Siriji. Postoje tri koraka. Prvi znači prekid isporuke oružja. Drugo, EU šalje Izraelu mnogo novca i to treba prekinuti. Sankcije su sljedeći korak, ali najprije poduzmimo prva dva.
Dok neoliberalni autoritarizam jača od SAD-a do Indije, velik problem ljevice zadnjih desetljeća je izostanak uvjerljivog globalnog projekta. Lijeve snage se ne bi trebale zadovoljiti s desetak posto glasova i moralnom superiornošću. Gdje u ovim mračnim vremenima vidite nadu?
Riječ je o povijesnim valovima. U većini latinskoameričkih zemalja 1960-ih i 1970-ih na vlasti su bile fašističke diktature, da bi 1990-ih prevladale lijeve vlade. I u Europu će doći bolja vremena, ali trebamo naporno raditi. Antikapitalistička stranka može u Njemačkoj osvojiti mnogo više od dvadeset posto glasova. Većina građana ne smatra da je kapitalizam kraj povijesti, niti želi društvo egoizma i bezobzirnosti. Trebamo nuditi konkretna rješenja, kao što su ograničenje dopuštenog iznosa stanarine ili uvođenje visokog poreza na bogatstvo. Trebamo razmišljati kako smanjiti jaz između bogatih i siromašnih.
Osobno se zalažem za ograničenje maksimalnog prihoda, mada to nije i stranačka pozicija. Ljevica se zalaže za nacionalizaciju stambenih tvrtki koje posjeduju više od tri tisuće stanova, kao i za nacionalizaciju ostalih velikih kompanija. Svaku daljnju prodaju zemljišta u javnom vlasništvu treba zakonski spriječiti, a privatna zemljišta otkupljivati. Zemlja je ograničen resurs i trebala bi pripadati svima. Sve navedeno ne predstavlja daleku utopiju, nego konkretne korake ka socijalizmu.