Srđan Jevđević Jevđa, osamdesetih godina poznat kao Gino Banana, danas vodi vrlo uspješan internacionalni bend Kultur Shock, sa kojim pravi turneje širom planete. Ovaj bend svira žestoki rokenrol pomješan sa sevdahom, pankom, elektronskom muzikom i tradicionalnim melodijskim motivima iz raznih dijelova svijeta, što ga čini prijemčljivim publici svih krajeva planete, koja uživa u alternativnoj muzici i kulturi. Jevđine pjesme su angažovane, prepune emocija i stvaralačkog naboja, a koncerti grupe Kultur Shock upečatljivi su i nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Kultur Shock je sarađivao sa priznatim i poznatim svjetskim imenima kao što su Jello Biafra, Faith No More, U2 i mnogi drugi. Objavio je jedanaest studijskih albuma, a najnoviji, dvanaesti, objaviće do kraja ove godine.
Jevđević je svestran čovjek. Osim muzikom, bavi se književnošću, autor je romana i mnogih pozorišnih predstava, a napisao je i pozorišni komad Kosa, koji je izvođen devedesetih u Sarajevu za vrijeme rata na prostoru BiH. Važno je istaći da je Srđan Jevđević zaljubljenik u antiku i da kao profesor predaje na odsjeku drame grčkih tragedija na Cornish College of the Arts u SAD-u.
Jevđa i njegov Kultur Shock ove godine nastupiće na jedanaestom OK festu, koji se tradicionalno održava na Tjentištu – NP Sutjeska, a ove godine će trajati od 18. do 20. jula. To je bio sjajan povod za razgovor sa ovim neponovljivim i autentičnim umjetnikom i čovjekom.
Ovog ljeta dolaziš u BiH na OK FEST. Donosi li nam Kultur Shock dobro raspoloženje s obzirom da nam današnjica i nije sjajna?
To sve zavisi od toga šta podrazumijevate pod dobrim raspoloženjem. Mi smo uvijek u dobrom raspoloženju, a i raja kada dođe da učestvuje s nama. Mislim, kao i uvijek, mi smo energija, a energija se ne može uništiti, ne može ni nastati, može samo da se prenosi iz jednog stanja u drugo. U našem slučaju, sa raje na nas, sa nas ponovo u raji, i sve tako. Što se tiče današnjice, koja nije sjajna, pa eto, ni jučerašnjica nije bila sjajna, pa smo opet uspjeli da razmijenimo ljubav. Naš narod je naučio da u najtežim trenucima pjeva. Filozofija benda Kultur Shock je da svira svaku pjesmu kao da mu je zadnja, kao da ima samo pet minuta, pet minuta da pjeva. Jedino tako možemo vidjeti sutrašnjicu posle ove današnjice i jučerašnjice.
Kakvo je tvoje mišljenje o OK festu, događaju na kojem se okuplja omladina iz cijelog regiona, pa čak i iz raznih krajeva svijeta?
OK FEST je upravo ono što bi svaki festival trebao da bude; proslava ljubavi i zajedništva. Ljubav je prirodno stanje uma, a mržnja neprirodno; na mržnji treba raditi, razvijati je i indoktrinisati mase, a ljubav nam dolazi sama od sebe. Treba samo otvoriti srce. Strašno mi je drago da smo ponovo tu.
Treba li nam više takvih festivala?
Ne samo da nam treba više takvih festivala, nego ću da se usudim da kažem da bi svi festivali trebali da budu takvi. Festival znači proslava, a proslava znači sreća. Samo se sreća može slaviti, a nesreći treba okrenuti leđa.
Kažu da živimo u nikad gorim vremenima. Da li je to istina, ili su zapravo svaka vremena na svoj način i teška i laka?
Da vam pravo kažem, od početka devedesetih kažu da živimo u nikad gorim vremenima. Da je dobro – nije, nećemo se lagati. Istorija se ponavlja, a ljudi imaju slabo pamćenje. Obrazovanje nas ne podsjeća na greške koje je ljudska rasa pravila u istoriji, tako da mi kao ljudska rasa dozvoljavamo lošim stvarima da se ponavljaju. Da, sva su vremena teška, ali znate ono kada su pitali staru baku na proslavi njenog stogodišnjeg rođendana: „Eto bako, živjela si toliko dugo kroz Otomansko carstvo, Austrougarsku imperiju, jednu Jugoslaviju, drugu Jugoslaviju, raspad Jugoslavije, pa nam reci kad ti je najljepše bilo?“ Kaže baka: „U Otomanskom carstvu.“ Svi se nađoše u čudu, pa upitaše baku: „Kako bako, zašto?“ „E sine, tad je baki bilo šesnaest godina.“ E tako će vam i sad ovi klinci koji sad imaju šesnaest godina govoriti za ovo vrijeme kao što ja govorim za kasne sedamdesete.
Utiču li ove globalne društveno-političke zavrzlame na tvoje stvaralaštvo?
Pa valjda vidite da već trideset godina ne pjevam u pticama ljubavi i cvijeću nego socijalno komentarišem ono što me boli. Nekad mi kažu da predskazujem zlo, ali volio bih ja o pticama i cvijeću, vjerujte mi, samo ih nema puno oko mene. Čovjek se češe gdje ga svrbi, a kad dođeš u neke godine i pjevaš svaku pjesmu kao da ti je zadnja, onda i praviš svaku pjesmu kao da ti je zadnja. U tim momentima pragmatičnost i želja za prodajom, odnosno, kako se to danas kaže, brojem klikova i lajkova, ustupa mjesto potrebi da se iskreno izraziš i kažeš sve ono što ti je na duši. Nešto kao dugotrajna samrtna postelja (smijeh).
Vjeruješ li da će ovdje ikad izdobriti i na koji način može izdobriti u Bosni i Balkanu?
Naravno da vjerujem. Da ne vjerujem, ne bih sve ovo radio i trudio se iz petnih žila. Ne treba pobrkati realnost sa optimizmom. Izdobriti se možemo jedino ako pratimo istinu, a istina je jedna. Istina je kao matematika: dva plus dva su četiri, ne mogu biti pet i ne mogu biti tri. Borba između dobra i zla je u stvari najveća zabluda jer dobro i zlo su relativni, u zavisnosti koga slušaš. I dobro i zlo se mijenjaju u zavisnosti ko je interpretator. Istina se ne mijenja, ona ostaje ista. Zato laž u ljudskom društvu uvijek ima prednost nad istinom. Laž uvijek ima opciju da se promijeni, a istina mora ostati do kraja ista. Što se tiče nas i Balkana, mi nemamo monopol na glupost, ali isto tako nismo ti koji kroje svjetsku politiku, tako da se uvijek nalazimo na periferiji događaja i kako bude njima, velike su šanse da bude i nama.
Digli su se studenti u susjednoj Srbiji. Mogu li oni, po tvom mišljenju, nešto promijeniti po pitanju korupcije i lošeg sistema?
Mislio sam da nastavim u prošlom pitanju o ovome, ali evo upravo je to ono što ste me sad pitali. Kroz istoriju smo nekako ogledalo svijeta; kad krene fašizam, krene i kod nas, kad krene kapitalizam, krene i kod nas. Ali evo sada nevjerovatne stvari se događaju. Fašizam, korupcija i kriminal vladajućeg sloja ljudi su u povoju svuda u svijetu, a kod nas mladi ljudi ustaju u zajedništvu jedni sa drugima da bi se borili protiv korupcije i kriminala. Nevjerovatno sam ponosan na naše mlade ljude. Kultur Shock se uvijek ponosio time da mu je publika bila znatno mlađa i progresivnija nego moja sopstvena generacija.
Mogu li muzičari i umjetnici nešto doprinijeti takvim pobunama, ili je na muzičarima samo da razveseljavaju široke narodne mase?
Ne da mogu, nego moraju. Naravno, govorim o ozbiljnim ljudima, a ne o zabavljačima. Biti zabavljač je posao, kao što je biti moler, doktor, pravnik, vodoinstalater, električar – vještina. Neki ljudi su neprikosnoveni u njoj, pragmatičnost po pitanju prodaje – kome, kako, šta, koliko – sve to u određenom iznosu valute koja odgovara tim zabavljačima. Ali to nije umjetnost, to istorijski nema nikakav značaj, to nije nešto na čemu se gradi ljudska svijest. A izgradnja ljudske svijesti je fundamentalni osnov i jedini način da ova planeta ne završi u plamenu. Umjetnost je energija i, kao što već rekoh, ne može se stvoriti, ne može se uništiti, može samo prelaziti iz jednog agregatnog stanja u drugo. Entertainment, estrada, zabava – to je vještina. Nad vještinom čovjek ima moć, ali nad energijom nema.
Na sceni si od osamdesetih godina. Ovdje kao da smo autorski stali u tim vremenima, jer malo je onih muzičara koji su se pojavili poslije osamdesetih, a da su ostvarili odličnu muzičku karijeru?
Nisam ja baš možda najbolja osoba da bih dao mišljenje o tome. Često sam dole, često sam kući, ali ja ipak sviram u američkom bendu i pravila koja važe za mene, ne važe kod nas. Ja ne moram da se brinem hoću li ili neću izgubiti broj pratilaca kada kažem ono što hoću da kažem, bilo to osuđivanje nacionalista, podržavanje manjinskih skupina, LGBTQ i svih ostalih diskriminisanih grupa. Malo je ovo tržište, tako da je “nezamjeranje” ljudima i takozvano “netalasanje” način opstanka. Osamdesete su sigurne – 2020-e su rizične. Nije samo do umjetnika, mada umjetnici moraju početi i možda biti malo hrabriji, ali isto tako je do društva. Malo nas je, a niko neće da bude mrtva alternativa. Evo, ja sam mrtva alternativa u svijetu, ali je svijet mnogo veći, pa eto, ide nekako.
Dobro, imamo Zoster i Dubiozu. Da li je to premalo uspješnih bendova za cijelu državu? Neko kao da sabotira muzičare s prostora BiH?
Prvo i prvo, taj Dubiozin uspjeh van granica naše zemlje je nešto što se treba ustati pa pomenuti. Teško je to bilo ostvariti. Mnogo je lakše meni bilo početi od nule na zapadnoj obali Amerike nego njima iz BiH. Zoster i Dubioza su upravo primjer kako uspjeti bez ikakve podrške ikoga drugog osim samoga sebe. Znači, može se. E, hajmo sad zasukati rukave i raditi, ne da bi uspjeli jednoga dana da zaradimo pare, nego zato što je to svrha tvog postojanja. Jedino tada će ti neko vjerovati, kao što se sada vjeruje njima. A povjerenje je sve. Što se tiče Bosne i Hercegovine i naših talenata u odnosu na ostatak bivše nam napaćene domovine, ovako stvari stoje: razlika između nas i ostatka bivše Jugoslavije je što se mi nikad nismo stidili onoga što smo, a ovi u Zagrebu, Beogradu i Ljubljani su pokušavali da zvuče kao engleski ili američki bendovi. Njihova televizija i njihov radio u osamdesetim su se svesrdno trudili da daju njima prednost u odnosu na nas, što nas uopšte nije spriječilo da preuzmemo kompletnu scenu upravo zbog toga što se nismo trudili da budemo ono što nismo. Tako treba i da ostane. Mi imamo dovoljno umjetničkog naboja da pratimo svoju muzu vodilju, a ne da gledamo oko sebe.
**Znate li kako je nastala Radio Televizija Sarajevo? Slagaću, ali ja mislim pedesetih godina ili čak šezdesetih, iz inata. Rekli su im: „Evo, Beograd će preuzeti narodnu muziku, Zagreb će preuzeti zabavnu, a Ljubljana klasičnu.“ A onda su Esad Arnautalić, Aco Jevđević, Miodrag Žalica i ostali pitali: „A šta je sa nama?“ Odgovor je glasio: „Pa eto, vi imate i Zagreb i Beograd i Ljubljanu, vama je najbolje.“ Tako je nastala Radio Televizija Sarajevo u ulici Danijela Ozme.
Šta Jevđa radi kada ne svira? Imaš li neke posebne aktivnosti kada odmaraš od putovanja i svirki?
Joj, ne znam odakle da počnem. Od prošle turneje, bila je to godina svega, samo ne sviranja, zato me sada strašno svrbi da idem ponovo na stage. Usput, 2024. godina je bila godina gubljenja mojih najdražih ljudi, a i životinja. Nije bilo lako. “Kiss The Future” je bio film sa kojim mi je završila 2023. godina, a 2024. godina počela je sa filmom “Grandpa Guru”. Još uvijek predajem na odsjeku drame grčkih tragedija na Cornish College of the Arts. Još uvijek sam muzički direktor za Freehold Theater. Upravo pišem muziku za pozorišnu predstavu koja bi trebala da igra simultano u Cape Townu, Istanbulu i Seattleu. Mukotrpno i dugotrajno pisanje scenarija za operu koju sam radio prije par godina, “The Light”, je počelo i trajaće godinama, znam. Sound i Indigo Slate upravo završavaju kratki art dokumentarac o umjetničkom stvaralaštvu ljudi sa posebnim potrebama. Pošto svi već znaju, nije ni tajna, bilo je i zdravstvenih problema, ali zdravstveni problemi su srećom dobro prošli i svi sanirani, operisani, tako da mi je doktor odobrio da ponovo krenem na turneju. Zato se ova turneja zove “Back on Stage – Doctors Orders”. Elem, nije mi dosadno.
Tvoji tekstovi su angažovani. Da li si ikada od strane političara bio kritikovan, ili na bilo koji način osjetio nekakvu diskriminaciju?
Naravno, i ponosan sam na to. Nema ko me nije kritikovao i nema kome nisam izdajnik. Kada ti je pripadnost jednoj grupaciji, jednoj vjerskoj skupini neprihvatljiva, kada ti je mržnja prema ljudima koji ne izgledaju, ne zovu se ili nisu iste konfesije kao što si ti neprihvatljiva, kada misliš svojom glavom, a ne glavom grupe, onda si vrlo često nazvan izdajnikom. E, ja sam taj. Glavom i dugačkom bradom. Zadnji put, za 6. april u Sarajevu, rekao sam djeci na našem koncertu: “Nemoj da bi vas neko nagovorio da za čije babe zdravlje uzmete oružje u ruke. Nemojte biti glupi kao što je bila moja generacija i nemojte da vas moja generacija založi kao što je moju generaciju založila generacija naših roditelja!” Vjerovatno pretpostavljate šta se dogodilo poslije toga. Elem, sve što je bilo nacionalista svih boja se skupilo da bi mi jebalo majku zbog te izjave. A ja evo opet izjavljujem isto i opet ću da kažem da sam nevjerovatno srećan kada vidim klince iz svih naših entiteta, regija, kako god da se zove naša bivša napaćena domovina, danas zajedno protiv budala koji hoće da ratuju. Nego, ako hoće, njih na livadu da se tuku, a mi ćemo okolo da ih gledamo.
Tada sam napisao ovu pjesmu koja će se naći na našem novom albumu:
MLADOST
Mladost,
Kao da nikad nije,
Bilo ništa prije,
Ni prije, ali ni kasnije,
Mladost,
Vrijeme početka vjere,
Vjere u sebe,
A da još uvijek nismo izgubili vjeru u druge,
U ljude,
Mladost, mladost.
Od tebe do mene provalija boli
Za tebe dao bih i żivot goli
Toliko te,
Toliko te volim.
Ne postoji nada, ideja ni vjera
I kao mene, nikoga neću da boli,
Toliko te volim.
Mladost,
Jutrom misli dolete,
Pa ih kiša pomete,
Pa se vrate u kasne sate,
Mladost,
Oluja se sprema,
Reći ću da te nema
A ti bjeżi bježi, bježi, bjeżi……
Bježi,
Ne okreći se sine!
Bježi!
Niko od njih ne gine!
Bježi!
Samo seru iz pozadine!
Ne okreci se sine!
Ni za oca ni za sina
Ni za Boga
Ni tvoga
Ni moga
Ni onoga
Sa bradom
Ni onoga sa dva roga
Ni za druga ni za brata
Majko
Evo ih na vrata
Otadžbinu, domovinu, postojbinu sve u pizdu materinu
Ne prilazi mi sinu.