U Srbiji, u opoziciono opredeljenom delu javnosti, vlada skoro nepodeljena podrška studentskom pokretu. Njemu se priznaje ključna uloga u onome što se – ne bez romantizacije, ali istovremeno i sa snažnim utemeljenjem u stvarnosti – naziva buđenjem Srbije, njenim oslobođenjem. Reč je o vraćanju nade u mogućnost uspostavljanja normalne Srbije, budući da je u poslednjih trinaest godina uspostavljena apsolutna vlast sveopšte, svemoćne i razarajuće nenormalnosti.
Studentski pokret, zasnovan na širokom jedinstvu oko ispunjenja konkretnih zahteva, postao je, nezavisno od svoje volje, tačka političke demarkacije, pa i polarizacije: na jednoj strani je slobodarska Srbija, Srbija koja zahteva demokratiju, vladavinu prava, ljudske i građanske slobode i prava, a na drugoj režimska Srbija, suštinski podržana od svih koji su se izjasnili protiv studentskog pokreta i, nimalo iznenađujuće, pronašli svoje sramno mesto u najprimitivnijoj režimskoj propagandi. Iako je u svakom društvenom previranju najviše neopredeljenih, čini se da se njihov udeo smanjuje i da sve više građana shvata da je – dogorelo.
Oštra podela u društvu nije bila cilj studentskog pokreta, ali je njegov neminovni pratilac. Svi protivnici demokratije, mnogobrojni tobože nezavisni analizatori, svi donedavni (a zapravo lažni) opozicionari, svi protivnici slobode zarad tobožnjih viših ciljeva (odbrana države, zaštita Srpstva i sl.) našli su se nasuprot fronta slobode i demokratije čiju okosnicu čini studentski pokret.
Razume se, studentski pokret nije došao „sa ledine“. Sve ono za šta se on zalaže odavno je na agendi boraca protiv režima, u širem smislu još od poslednje decenije prošlog veka. Upravo zato je, padajući na plodno tlo, taj pokret naišao na masovnu podršku u Srbiji. Pokret se politizovao držeći se van stranačko-političke dinamike, ali je postao politički činilac na višem nivou u odnosu na dnevnopolitičku ravan. Ipak, usled nedovoljno snažnog stranačkog opozicionog uticaja pokret je spontano pokrio i tu ravan. Određenim postupcima i stavovima i sam je doprinosio svojevrsnoj marginalizaciji opozicije i time je dodatno podizao očekivanja javnosti u smislu sopstvenog političkog opredeljenja i delovanja. Hteo to ili ne, našao se, dakle, na horizontu očekivanja neposredne političke akcije.
Studenti su borbi za promene u Srbiji nesumnjivo dali i nov kvalitet. Najpre, identifikacija pokreta kao studentskog, omladinskog, neukaljanog, značila je veliku prednost u odnosu na sve druge opozicione aktere, često neopravdano optuživane da su isti kao i režim. Naklonost prema omladini kao univerzalni politički topos, od paternalističke, preko utemeljene u njenim kvalitetima manifestovanim u konkretnom istorijskom okruženju, pa sve do patetične idealizacije, uticala je pozitivno na masovnost protesta. (U ovom aspektu su se režimsko uništavanje, satiranje i kontaminacija političkog života i naročito opozicije režimu vratili kao bumerang: pojavio se akter u odnosu na kojeg nisu imali na raspolaganju nikakvo efikasno sredstvo u arsenalu svoje uobičajene besprizornosti. Naprotiv, sva manipulativna sredstva pogane propagande samo su dodatno ogoljavala režimsku bestijalnost i ojačavala ugled pokreta.)
Nadalje, u organizacionom smislu, novi kvalitet koji je pokret doneo podrazumeva uspešne, simpatične, originalne, duhovite, inteligentne forme artikulacije nezadovoljstva i protesta. Očigledan primer toga su studentski protestni marševi koji su mnogo više od emocionalne razmene između učesnika marševa i njihovih domaćina i više od upečatljivog simbola nepokolebljive istrajnosti. Oni predstavljaju činilac masovne (re)politizacije društva, naročito u manjim sredinama, i faktor su njegove sveobuhvatnije integracije: Srbija se kroz njih izražava kao jedinstvena nacija i kao integrisano društvo. Ti marševi su, istovremeno, i primer ritualizacije, kvazisakralizacije političkog kroz translaciju koncepta podvižništva u svetovnu sferu. To je, u osnovi, način legitimizacije borbe koja bi, bez takvih sadržaja (uključujući tu i komemorativnu ćutnju), izgledala (i faktički bi i bila) „samo“ akcijaška, aktivistička, sa svim (neopravdano) negativnim bagažom te kvalifikacije i bez harizme neophodne svakoj velikoj društvenoj promeni. Studenti su ovoj prastaroj praksi političke kulture udahnuli mladalačku energiju, sve do neophodne i sasvim primerene žovijalnosti (duhoviti transparenti, performansi i sl.).
Konačno – direktna demokratija. Konkretizacija u istorijskoj realnosti (u formi plenuma) ove velike, moćne i jedne od najhumanijih političkih ideja smatra se zaslužnom za uspeh studentskog pokreta i očekivano je da su se mnogi njegovi učesnici snažno identifikovali sa tim modelom. Bagatelisanje ovog modela odlučivanja i olako odbacivanje kao neiskusnog idealizma ili opstrukcije (pre)radikalnih elemenata predstavljalo bi nepotrebno hostilan odgovor na objektivan izazov šire društvene implementacije direktne demokratije u političkom odlučivanju, čemu mnogi unutar pokreta teže. Ne bi smelo da se dozvoli da krajnje ideološke pozicije u vezi sa tim pitanjem dovedu do nerazumevanja čiji bi ishod bio dublji raskol u studentskom pokretu i u širem antirežimskom frontu. Drugim rečima, moramo imati na umu da i sam studentski pokret, kao i širi pokret koji se oko studenata okuplja, čine i oni akteri koji su konzervativne ili liberalne pristalice parlamentarizma i građanske demokratije; prisutni su (radikalniji) levi činioci, odbojni prema sistemima zasnovanim na tim formama; ne treba isključiti ni prisustvo desničarskih ideja sa svojim, najčešće iščašenim shvatanjem demokratije (uglavnom kao onoga što preostane posle nametanja nacionalističkih vrednosti kao neupitne norme).
U kolikoj meri se direktna demokratija nametnula kao preferirana forma odlučivanja koju svi oni istinski prihvataju kao optimalnu za čitavo društvo, koje, videli smo, od njih očekuje dalju akciju, ostaje upitno. Takođe, bez promene kakva se ne može dogoditi u srazmerno kratkom roku, nemoguće je da se plenumski način rada operacionalizuje na svim nivoima, uključujući i nacionalni. Ta nemogućnost nije toliko pitanje tehnike i načina, već posledica inherentnih slabosti direktne demokratije. U te slabosti spadaju plebiscitarnost, demagogija, konformističko opredeljivanje za „popularnije“ rešenje i niz drugih koje nalažu oprez u pogledu njene primene u okvirima političke kulture koja tradicionalno nije otporna na rečene slabosti.
Ukratko, dakle, neposrednu demokratiju svakako treba što više implementirati, ali u manjim političkim zajednicama, čemu nedvosmisleno mogu da doprinesu zborovi. U aktuelnim prilikama, čak i bez specifičnih zahteva prema vlastima (a bilo bi dobro da se takvi zahtevi artikulišu!), zborovi mogu da budu optimalan format za održavanje komemorativne ćutnje (od koje ne treba nipošto odustajati), zatim kao forma brze reakcije za podršku zatočenicima u režimskim kazamatima, kao inicijalne grupe za organizovane odlaske u gradove u kojima se održavaju protesti (što su sve forme na kojima treba istrajavati). Tu će se ljudi iz lokalnih sredina međusobno politički grupisati, upoznavati, osnaživati za buduće aktivnosti. Zborovi građana mogu postati jedna od najtrajnijih tekovina aktuelne borbe i bilo bi dobro da tako bude, ali od njih ne treba očekivati brze rezultate (izvan nabrojanih aktivnosti).
Studentski pokret, kao jezgro šire građanske pobune, već je nagovestio i započeo promenu ovog društva. Rezultati te promene su za sada fragilni i njihova trajnost nije zagarantovana. Potencijal te promene jeste kolosalan, ali nije ni iz daleka realizovan i neophodna je upornost bez prevelikog rasipanja energije. Konsolidacija borbe je neophodna i možda je upravo fokus na nekoliko njenih ključnih žarišta način njenog intenziviranja. U kom god pravcu dalje da krene aktuelni otpor (zahtev da se izabere prelazna/ekspertska vlada, formulisanje zahteva za vanredne izbore, podrška nekom referendumskom izjašnjavanju i sl.) – a svakako bi trebalo da dobije jasniju političku artikulaciju – navedeni oblici borbe biće sa tim pravcem kompatibilni.