Režim Aleksandra Vučića, primetili ste tu stvar, mnogo voli decu, i predsedniku i njegovim medijima puna su usta srpske dece. Predsednik je tako i na izbore izlazio sa listom “Aleksandar Vučić – za našu decu”: sve bi Vučić dao “za našu decu”, danonoćno obilazi obdaništa i škole, prima delegacije đaka, igra košarku i fotografiše se sa njima, spasava ih iz mećave i vodi na Zvezdine utakmice. Njegovi nalozi na društvenim mrežama puni su slika maloletnih mališana, nisu mu mrska ni malo starija, srednjoškolska mladunčad, čak i studente voli da naziva “srpskom decom”, i uopšte, kad Vučića vidi uvek okruženog maloletnicima i čuje kako su mu usta puna “srpske dece”, zlonameran neko svašta bi pomislio.
Šta bih ja to svašta pomislio?
Ne ono što ste i vi pomislili, toliko zlonameran ipak nisam. Ja, recimo – kad bih baš hteo da budem zlonameran – gledajući Aleksandra Vučića s onim mesnatim ustima punim dece, i slušajući ga gde tako punih usta govori o srpskoj nejači, pomislio bih da srpski predsednik – jede malu decu.
Svakako, to bi moglo da bude valjano objašnjenje za demografski slom Srbije, u kojoj danas živi manje od milion dece mlađe od četrnaest godina, ili čak pedeset odsto manje nego u vreme kad je Vučić započeo svoju političku karijeru. Ni Josip Broz nije toliko voleo decu: zbog toga je, shvatili ste, broj dece u Titovoj Jugoslaviji eksponencijalno rastao, zbog toga danas eksponencijalno opada. Po nekim procenama Republičkog zavoda za statistiku Srbije, ovim tempom predsednik Srbije poješće svu srpsku decu pre kraja svog šestog mandata.
Vidite kako zla namera i površni utisak mogu čoveka da zajebu.
Predsednik koji jede malu decu. Molim vas lepo. A sve samo zato što su Vučiću puna usta srpske dece. Prosto čovek toliko voli decu da ne može da ih se zasiti. A bogami vole i srpska deca svog predsednika.
Evo, na primer.
Sutradan nakon retko uspelog seoskog vašara u Beogradu, gde je u ograđeni tor ispred Skupštine uterano više desetina hiljada SNS-ovaca, SPS-ovaca, PUPS-ovaca i ostalih ovaca, Aleksandar Vučić vidljivo je potresen pred kamerama čitao neke od hiljada poruka podrške koje je dobio sa svih strana srpskog sveta, pa izdvojio tri koje su ga naročito dirnule.
Jedna je dopisna karta koju je mu je poslalo neko nesrećno osmogodišnje dete – “Tata se voli puno, mama se voli više, a Vučić se voli najviše”, pročitao je srpski predsednik sladostrasno oblizujući drške naočara – drugo pismo poslao mu je jedan trinaestogodišnji dečak kojemu iz razumljivih razloga, za razliku od predsednika, nećemo da navodimo ime, a koji se “ozbiljno bavi politikom i istorijom” i odgovorno tvrdi da “boljeg predsednika od Vučića nismo imali”, dok je treće svom najvoljenijem predsedniku, takođe punim imenom i prezimenom, potpisao jedan osmogodišnji dečak sa Voždovca.
“Volim vas i gledam vas na TV-u. Živim sa mamom, tatom, tetkom, bakom i dekom. Sa dekom često igram šah, uvek ga pobedim. Mnogo volim Srbiju. Treniram košarku, gledam Evroligu i volim Nikolu Jokića. Živela Srbija!” pročitao je Aleksandar Vučić mališanovo pismo, mrtav hladan preskočivši rečenicu koja se lepo videla u zumu neumoljive televizijske kamere, onu u kojoj dečak piše i to da “gleda prvaka sveta u tenisu, Novaka Đokovića”, do juče najvećeg živućeg srpskog heroja, a od juče – ili barem otkada je i sam podržao studente koji ne žele da uče – najvećeg izdajnika u novijoj srpskoj istoriji.
Pojeo Vučić, shvatili ste, celog Novaka Đokovića, u jednom zalogaju, kao da je pljeskavica sa roštilja pred Skupštinom.
Krenula je nakon toga na srpskog predsednika kuka i motika, te Vučić cenzuriše osmogodišnje dete, te Vučić politički zloupotrebljava maloletnu decu, a niko ne pominje njihove – roditelje.
Srpska socijalna služba, recimo, u celoj svojoj istoriji nije imala lakši slučaj od onog osmogodišnjaka koji je predsedniku Srbije napisao “Tata se voli puno, mama se voli više, a Vučić se voli najviše”: od mogućnosti da a) taj nesrećni mališan svoje rođene roditelje zaista voli manje od Aleksandra Vučića, gora je i teže shvatljiva još samo realna mogućnost da su ga b) na takvo pismo nahuškali sami roditelji. Koji u tom slučaju, strogo matematički, više vole Vučića nego sopstveno dete. U oba slučaja, svaki dan koji prođe pre nego tog nesrećnog mališana c) oduzmu roditeljima i nađu mu udomitelje koji će ga voleti više nego predsednika države, jedan je dan prekasno.
Pokušajte da zamislite taj prizor – oca i majku koji vise nad glavom svoga deteta i diktiraju mu rečenicu, “Tata se voli puno, mama se voli više, a Vučić se voli najviše”. Sem, jasno, ukoliko hoćete da mi kažete da se dete od osam godina samo setilo da Vučiću napiše ljubavno pismo, u kom slučaju molim videti pod c).
Da li je strašnije od toga uopšte moguće?
Moguće je. U Srbiji je sve moguće.
U verovatno najtužnijoj epizodi u celokupnoj savremenoj istoriji Srbije, na velikom se beogradskom seoskom vašaru na binu pred Skupštinom Srbije popeo i otac jedne od žrtava katastrofe u Novom Sadu, pada nadstrešnice na železničkoj stanici od kojega je pre pola godina sve i počelo. Svet je stao kad je nesrećni čovek sporim korakom došao do govornice i rekao kako su “naše misli sa našima najmilijima, kojih nema među nama, ali želimo pravdu”.
Beograd je zanemeo, Srbija je zanemela: da li je moguće da će shrvani čovjek, Otac Hrabrost, ravno sa govornice Vučićevog vašara tražiti pravdu za svoju ćerku?
Moguće je. U Srbiji je sve moguće.
“Želimo pravdu!” rekao je čovek drhtavog glasa. “Tragedija u Novom Sadu izazvana je terorističkim činom spoljnog i domaćeg faktora, to sam sudiji objasnio na stručan način, to sam mu uputio 1. decembra, ali do današnjeg dana nije izgleda uzeo to u obzir. Isto pismo sam poslao 23. februara višem tužiocu u Beogradu, ni on se ne oglašava. Ja i dalje tvrdim i objasnio sam stručno i naučno kako je došlo do pada te nadstrašnice. I voleo bih i drago mi je što sam juče čuo vest da je optužnica vraćena na doradu, da mi pomognete da tužilac uzme u obzir ove činjenice, da dozvoli da istražni organi krenu u pravcu pronalaženja terorista koji su to svesno, planski izazvali!”
Ako vam se učinilo da je tragediju koju je izazvao korumpirani građevinsko-politički kartel shrvani otac nazvao “terorističkim činom spoljnog i domaćeg faktora”, to je zato što je čovek zaista to rekao: “Tragedija u Novom Sadu izazvana je terorističkim činom spoljnog i domaćeg faktora.”
Da li je strašnije od toga uopšte moguće?
Moguće je. U Srbiji je sve moguće.
“Nije slučajno 1. novembar odabran kao datum rušenja nadstrešnice. To je dan koji katolici i ceo zapadni svet slave kao Dan mrtvih ili dan Svih svetih. A drugo, znalo se da je ta brza pruga tih dana trebala da se pusti u saobraćaj. Namerno se želelo izazvati haos, i to je bio samo povod da se stvori svih ovih pet i više meseci ovakva situacija u zemlji”, nastavio je shrvani otac, kojemu također iz razumljivih razloga – ili barem iz poštovanja prema njegovoj, istina odrasloj, ali jednako nevino stradaloj ćerki – nećemo da navodimo ime.
Kao što iz istog razloga nećemo da pominjemo ni ime oca jednog od mladića stradalog pod novosadskom nadstrešnicom, čoveka koji je pred studentske demonstracije 15. marta apelovao da se “njihova tragedija ne koristi kako bi se nasilnim putem rušila i uništila naša država”, ni imena roditelja dve poginule male devojčice, koji su se na televiziji ogradili od studentskih protesta, javno zahvaljujući predsedniku Vučiću i njegovim saradnicima na pomoći.
To, eto, za slučaj da ste makar i na trenutak pomislili da ste u Srbiji do sada sve videli i sve čuli: prema nesrećnim roditeljima nevinih žrtava korumpiranog Vučićevog režima, koji temeljito ispranih mozgova nemaju reči da dovoljno zahvale tom istom režimu, prema nesrećnom ocu temeljito ispranog mozga, kojega su beskrupulozni vojnici režima dovukli na vašar da ih javno abolira i za smrt sopstvene ćerke optuži zapadne katoličke teroriste, dečaci koji predsedniku pišu ljubavna pisma su – ne znam kako bih drugačije to rekao – mala deca.