Otišao Mile na Zmijanje,
pa se dao u glasno pjevanje,
pjeva Petru da mu lako nije
dok se muški za slobodu bije:
oj, Kočiću, da me sada vidiš
ne bi im'o čega da se stidiš,
kako ljubim strasno otadžbinu
i još više slobodu, istinu!
A kada se popenjem na binu,
predskazujem narodu sudbinu:
ko je sa mnom i u našem rodu,
taj će sa mnom doživjet’ slobodu!
Tad mi tapšu, al’ kad treba ići
ispred mene, u boj ljuti stići,
mnogi traže da im nešto dadnem:
tad mi dođe na dupe na padnem!
To je tako, moj Kočiću mili,
svi bi išli u kadifi, svili,
al’ kad treba za me vojevati –
najlakše im mene u boj slati.
Postao sam k'o Bog neustrašiv,
al’ je narod danas mnogo plašljiv,
još se ljute zbog moga budžeta,
ne valja im jeftina pašteta,
kečap blagi i mlijeko kiselo,
to je njima tobože prisjelo!?
Oj, Kočiću, da me vidiš sada
ugled'o bi sebe od nekada,
lutam prezren i gladan kao pas,
sam se borim za slobodu svih nas,
s limuzinom i dva aviona,
sedamdeset sedam miliona,
dižem kredit da vraćam dugove,
upošljavam partijske drugove,
familije, rođake, kumove,
dajem svuda gdje god kome treba,
jer sloboda neće pasti s neba!
Al’ pobjeda sad je blizu vrlo,
pjeva Mile, odrao je grlo:
mene, Petre, goni Kalaj novi,
a Jevropa hoće da ulovi,
al’ Ugarska mene sada brani,
čuva, bodri i junaštvom hrani,
pa ugarskom kralju ja ću dati
litijuma rudnik, kol'ko plati,
kol'ko može, samo da nas štiti,
jer je meni biti il’ ne biti!
Biće bijelog zlata, a i para,
i od novog američkog cara,
preko našeg Vučić gospodara!
Glavu dajem, ne dam imovine,
samo komad rijetke sirovine,
prodaću ga dok je u podzemlju,
neću dati nikom našu zemlju,
pjeva Mile: veseli se, rode,
na korak smo stigli do slobode!