Mreža Aarhus centara u BiH pokrenula je dvije inicijative – za ratifikaciju PRTR protokola i uspostavu jedinstvenog sistema izvještavanja o zagađenju. Cilj? Više transparentnosti, manje zagađenja.
„Podaci o zagađivačima moraju biti dostupni javnosti – to je temelj odgovornosti“, poručuje prof. Samir Lemeš.
BiH je potpisnica Aarhuske konvencije, ali PRTR protokol još čeka na ratifikaciju – iako je ključan za borbu protiv zagađenja i pristup EU fondovima.
O važnosti ovih inicijativa svjedoče i nalazi istraživanja koje je BUKA radila 2023. kada smo pokušali doznati šta čine nadležne institucije – odnosno da li se kontroliše zagađenje vazduha, da li zagađivači plaćaju naknade i koje se zagađujuće materije prate.
U skladu sa Zakonom o zaštiti životne sredine, Republički hidrometeorološki zavod Republike Srpske vodi Registar ispuštanja i prenosa zagađujućih materija. Postrojenja koja imaju ekološku dozvolu dužna su da dostavljaju izvještaje o ispuštanjima van lokacije postrojenja.
Kako nam je tada rekla Ranka Radić, načelnica Odjeljenja za zaštitu životne sredine u Zavodu, najčešće ispuštane materije su: ugljen-monoksid (CO), ugljen-dioksid (CO₂), azotni oksidi (NOx), sumporni oksidi (SOx) i čvrste čestice (PM10). Ti podaci su javno dostupni u godišnjim izvještajima na stranici Zavoda.
Godišnji izvještaji se dostavljaju Ministarstvu za prostorno uređenje, Fondu za zaštitu životne sredine, Ministarstvu poljoprivrede, Zavodu za statistiku i Inspektoratu RS. Inspektorat je nadležan za kontrolu primjene ekoloških dozvola.
Ko najviše zagađuje?
Iako zakoni u BiH predviđaju novčane kazne od desetina hiljada maraka za prekoračenje emisija ili kršenje uslova iz okolišnih dozvola, njihova primjena u praksi je ograničena. Brojne velike zagađivače, poput termoelektrana, vlasti godinama nisu sankcionisale, iako su višestruko prekoračene dozvoljene vrijednosti. Na primjer, emisije sumpor-dioksida iz pojedinih postrojenja bile su višestruko iznad zakonskih limita – bez konkretnih posljedica.
Najveći zagađivači vazduha u Republici Srpskoj dolaze iz energetskog sektora: RiTE Ugljevik, RiTE Gacko, EFT Stanari i Rafinerija Brod.
Međutim, prema podacima iz Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju, iako ekološke dozvole predviđaju mjere za smanjenje emisija, naknade za zagađenje se ne plaćaju. Razlog? Zakon o zaštiti vazduha ne propisuje obavezu plaćanja naknade za emisije iz stacionarnih izvora.
Tako se postavlja pitanje – ako se naknade ne naplaćuju, čemu onda služe podaci i kontrole?
A šta kažu iz Fonda?
Fond za zaštitu životne sredine i energetsku efikasnost RS je prema Zakonu zadužen za donošenje rješenja o naknadama. Ali, uprkos pokušajima da dobijemo odgovor iz Fonda, ostali smo bez povratnih informacija.
U Ministarstvu kažu da je problem u zakonodavnom okviru – ne postoji jasna obaveza za postrojenja da plaćaju naknadu za emisije u vazduh.
Mi kontrolišemo, ali…
U Inspektoratu RS su nam tada rekli da ekološki inspektori kontrolišu da li postrojenja poštuju uslove iz dozvola. Međutim, učestalost i vrsta mjerenja nisu u nadležnosti inspektora, već se određuju samom dozvolom.
Mjerenja obavljaju ovlaštene laboratorije, ali često se dešava da zagađivači ne sprovode sve mjere, posebno ne redovan monitoring.
U 2022. godini inspekcija je izvršila oko 730 kontrola, u 250 slučajeva su utvrđeni propusti, a izrečene su mjere i kazne u iznosu od oko 68.000 KM. Najčešći propusti su upravo nepridržavanje uslova iz ekološke dozvole.
Slično je i u Federaciji BiH gdje zakoni predviđaju kazne od 10.000 do čak 200.000 KM za pravna lica koja ignorišu obaveze iz ekoloških dozvola ili zagađuju iznad dozvoljenih granica. Prema dostupnim informacijama, čak i u slučajevima kada inspekcija utvrdi nepravilnosti, izrečene kazne su simbolične u odnosu na štetu koju zagađivači prouzrokuju – i često ostaju bez stvarnog efekta. Na ovaj način obesmišljava se i uloga inspekcije i samih dozvola.
Umjesto zaključka
Zagađenje vazduha je ozbiljan i višeslojan problem, koji neće nestati sam od sebe. Ako se podaci ne ažuriraju, ako se ne naplaćuju naknade, ako se kontrole ne sprovode dosljedno – gubi se smisao čitavog sistema.
Rješenje mora biti strateško i dugoročno: zamjena uglja plinom, uz subvencionisanje plina za domaćinstva, prelazak saobraćaja na plin ili električnu energiju, izgradnja obilaznica, termička izolacija zgrada koja može smanjiti potrošnju energenata i do 40%.
Jer zagađeni vazduh ne bira – svi ga udišemo.