Ono što je zapanjujuće nakon gotovo godinu dana rata jest gotovo
potpuni izostanak bilo kakve rasprave među političarima, analitičarima i
novinarima o posljedicama poraza za Rusiju. Radi se o opasnom manjku
mašte, s obzirom na potencijal kolapsa i raspada Rusije, piše američki
povjesničar i sveučilišni profesor političkih znanosti Alexander Motly
za Foreign Policy.
Zapravo, kombinacija neuspjelog rata u inozemstvu i krhkog i
opterećenog sustava kod kuće svakim danom povećava vjerojatnost neke
vrste implozije. Bez obzira na to hoće li to biti dobro ili loše za
Zapad, to je ishod za koji se političari trebaju pripremiti, dodaje.
Nekoliko scenarija
Razni su scenariji o tome što bi se moglo dogoditi u Rusiji nakon što
poraz u Ukrajini postane još očigledniji. Najvjerojatnije je to odlazak
ruskog predsjednika Vladimira Putina s dužnosti, praćen žestokom borbom
za vlast između ekstremno desničarskih nacionalista koji žele nastaviti
ratne napore i uništiti postojeću političku hijerarhiju, autoritarnih
konzervativaca koji su dio sustava i sve snažnijeg poludemokratskog
pokreta posvećenog okončanju rata i reformi Rusije.
Ne znamo tko će pobijediti, ali možemo pouzdano predvidjeti da će
borba za vlast oslabiti režim i odvratiti Rusiju od preostalih ratnih
napora. S druge strane, oslabljeni režim u kombinaciji s gospodarstvom
koje ne funkcionira, nagnat će nezadovoljne Ruse da izađu na ulice,
možda čak i s oružjem, te potaknuti neke od neruskih političkih jedinica
koje čine Rusku Federaciju da zatraže veću samoupravu. Glavni su
kandidati Tatarstan, Baškirija, Čečenija, Dagestan i Saha. Ako Rusija
preživi ovo previranje, vjerojatno će postati vazal Kine. Ako se ne
dogodi, karta Euroazije mogla bi izgledati sasvim drugačije, piše Motly.
S obzirom na prostranstvo Rusije, dugu povijest nemirnih regija i
veliki broj neruskih etničkih zajednica – sve kao rezultat stoljeća
imperijalnih osvajanja – scenarij koji zaslužuje mnogo više pozornosti
je raspad centralizirane kontrole i federacije. Postoji bogata povijest
kolapsa država nakon ratova, revolucija, raspada sustava, ekonomskih
kriza i drugih epohalnih događaja.
Napoleonovo carstvo propalo je nakon njegovog katastrofalnog marša na
Moskvu i kasnijeg poraza u bici kod Leipziga. Godine 1918. Osmansko,
Austro-Ugarsko, Njemačko i Rusko Carstvo propali su u vojnom porazu.
Naravno, ljudi, odluke i politika igrali su ulogu, ali naposljetku su
rat i popratna ekonomska i društvena kriza gurnuli ove države preko ruba
u politički kaos i nasilje.
Raspad Sovjetskog Saveza
Mora se imati na umu i raspad Sovjetskog Saveza, ishod koji je vrlo
malo Rusa željelo ili moglo zamisliti kada je Mihail Gorbačov preuzeo
vlast kao čelnik sovjetske komunističke partije 1985. godine. Još
početkom 1991. većina sovjetskih građana glasala je na referendumu za
očuvanje svoje zemlje. Istina, sve republike, uključujući Rusiju,
proglasile su suverenitet 1990. i sve su, osim Rusije, proglasile punu
neovisnost nakon neuspjelog tvrdolinijaškog državnog udara 1991.
Ali sustav se urušio prvenstveno zato što je Gorbačov odlučio
pomladiti Sovjetski Savez uklanjanjem njegove temeljne značajke –
totalitarizma i centralnog planiranja – čime su pokrenute političke,
društvene i ekonomske sile koje su na kraju natjerale većinu republika
da potraže utočište od kaosa u autonomiji i neovisnosti. Zapravo je
perestrojka – Gorbačovljeva prepoznatljiva politika gospodarskog i
političkog restrukturiranja – nenamjerno ubila Sovjetski Savez, piše
Motly.
Ako današnja Rusija krene stopama tih zemalja u kolaps, to neće imati
mnogo veze s voljom ruske elite ili zapadnom politikom. Na djelu su
veće strukturalne sile. Putinova Rusija pati od mnoštva napetosti koje
se međusobno pojačavaju i koje su proizvele državu mnogo krhkiju nego
što bi njegovo hvalisanje sugeriralo.
Vojni, moralni i ekonomski poraz u ukrajinskom ratu
To uključuje vojni, moralni i ekonomski poraz u ukrajinskom ratu –
ali i krhkost i neučinkovitost Putinova hipercentraliziranog političkog
sustava, slom njegova mačo kulta osobnosti dok se suočava s porazom,
bolešću i vidljivom starošću, loše upravljanje ruskim petrodržavnim
gospodarstvom, nesputanu korupciju koja prodire u sve razine društva te
velike etničke i regionalne podjele u posljednjem zastarjelom carstvu na
svijetu. Iako danas malo tko želi raspad Rusije, nije previše teško
zamisliti scenarij u kojem će rastuća politička, gospodarska i društvena
nestabilnost u jednom trenutku natjerati sastavne jedinice Rusije da
potraže sigurnost u neovisnosti.
Kada je šef ukrajinske obavještajne službe Kirilo Budanov prošli
tjedan slavio rođendan uz tortu na kojoj je prikazana Rusija razrezana
na nekoliko dijelova, bio je to, naravno, epski čin trolanja. Ali ideja
iza slike na glazuri uopće se ne čini tako nemogućom.
U današnjim uvjetima mogao bi biti potreban samo okidač da se sustav
gurne prema kolapsu. Neuspješan rat s Ukrajinom, koji je razotkrio
slabost Putina i njegove države, mogao bi biti iskra koja će srušiti
istrošene ruske institucije. Naravno, iskre su nepredvidive, a Rusija bi
mogla prebroditi trenutnu krizu i preživjeti u sadašnjem obliku, bilo
pod Putinom ili njegovim nasljednikom. Ali čak i ako preživi, bit će
jako oslabljena kao država, a sve će strukturne napetosti postojati i
dalje. Putin također razmišlja o tome. U svom novogodišnjem obraćanju
2023. pozvao se na potencijalnu ratnu prijetnju neovisnosti Rusije –
nešto što prije nije izgovorio.
Povjesničarka: Kolaps bi proizveo nekoliko građanskih ratova
Ali ako se iskra ipak pojavi, bi li vjerojatni ruski kolaps bio
destabilizirajući i nasilan te možda uključivao građanski rat? Tako
misli povjesničarka Marlene Laruelle, ravnateljica Instituta za
europske, ruske i euroazijske studije Sveučilišta George Washington.
“Kolaps bi proizveo nekoliko građanskih ratova jer bi se nove države
borile međusobno oko granica i ekonomske imovine. Istodobno bi moskovske
elite reagirale nasiljem na svaki secesionizam”, rekla je Laruelle za
Foreign Policy.
Slično tome, nekadašnji američki državni tajnik Henry Kissinger
ustvrdio je da bi raspad Rusije ili uništavanje njezine sposobnosti za
stratešku politiku moglo pretvoriti njezin teritorij, koji se prostire u
11 vremenskih zona, u turbulentni vakuum. Ruske grupe bi se mogle
okrenuti jedna protiv druge i upotrijebiti nasilje, dok bi vanjski
faktori mogli upotrijebiti silu kako bi proširili svoje zahtjeve.
“Sve ove opasnosti bile bi dodatno složene zbog prisutnosti
nuklearnog oružja”, napisao je Kissinger. Najbolji način djelovanja,
savjetovao je Kissinger, bio bi izbjeći da Rusija u ratu postane
impotentna, odnosno umjesto toga uključiti Rusiju u mirovni proces čiji
detalji i provedivost ostaju nejasni.
Najgori mogući scenariji
Proročanstva Laruelle i Kissingera najgori su mogući scenariji koje
treba uzeti s velikom rezervom. Povijest nam pokazuje da iako je
imperijalni kolaps često kaotičan za zemlje koje ga čine, ishod nije
uvijek loš za njihove susjede ili ostatak svijeta. Napoleonova smrt je
započela eru relativnog mira u Europi. Raspad Austro-Ugarske je izazvao
neke početne sukobe, primjerice između Poljaka i Ukrajinaca, ali su se
uvjeti stabilizirali nakon nekoliko godina. Čak je i raspad Sovjetskog
Saveza bio prilično miran – najvjerojatnije zato što su bivše sovjetske
republike i novonastale suverene europske satelitske zemlje imale
priznate granice, funkcionalne administracije i vlastite elite spremne
izgraditi države.
S negativne strane, kolaps Osmanskog Carstva doveo je do užasnih
borbi između Turaka i Grka; raspad Ruskog Carstva iznjedrio je sukob od
Baltičkog mora do Tihog oceana; propast Njemačkog Carstva 1918.
vjerojatno je dovela do Drugog svjetskog rata. Koji bi se od ovih
scenarija mogao dogoditi ako Rusija propadne? Nitko ne zna – uključujući
Laruelle i Kissingera – a povijest carstava pokazuje da su moguće i
relativno mirne tranzicije i nasilni požari.
Pesimisti će ukazati na vjerojatnost da bi krnja Rusija vodila ratove
sa svim secesionističkim državama. Optimisti bi uzvratili da će ruske
snage biti oslabljene nakon poraza u Ukrajini i neće biti u poziciji
boriti se na više frontova. Pesimisti bi mogli tvrditi da bi se nove,
neruske državice na Sjevernom Kavkazu ili drugdje borile međusobno, dok
bi optimisti rekli da ne-Rusi imaju administrativne granice, postojeće
regionalne vlade i obilne ekonomske resurse (koje sada iskorištava
Moskva), što bi im omogućilo da izbjegnu sukob sa svojim susjedima.
Čovjek koji će dovesti do sloma Rusije
Optimisti bi mogli reći da stvari ne mogu biti gore u usporedbi s
genocidnim ratom koji Rusija upravo vodi. Pesimisti bi uzvratili da bi
doista moglo postati mnogo gore i ukazali na ruski nuklearni arsenal.
Jedina točka slaganja između pesimista i optimista je da bi krnja Rusija
bila vjerojatan kandidat za građanski rat, ne samo zbog postojanja
velikih i dobro naoružanih privatnih vojski.
U konačnici je nevažno jeste li optimist ili pesimist – možemo samo
promatrati dramu koja se odvija oko vjerojatnog kolapsa Rusije. Ni
zapadna politika ni sam Putin ne mogu učiniti mnogo da to zaustave. To
je zato što je Rusija već opterećena duboko ukorijenjenim
institucionalnim krizama, koje je uvelike pogoršao čovjek koji je Rusiju
učinio krhkom i nestabilnom i generirao vjerojatnu iskru koja će
proizvesti njezinu propast – Putin.
To ne znači da bi Zapad trebao mirno sjediti dok Rusija propada.
Imperativ je pripremiti se za mogući raspad. Najgori scenariji Laruelle i
Kissingera trebali bi podsjetiti političare koji se nadaju najboljem, a
očekuju najgore, da zadrže hladne glave i pripreme se za nepredviđene
situacije. Trebali bi izbjegavati ponavljanje pogrešaka iz prošlosti,
kao što je pokušaj pomoći Sovjetskom Savezu koji je očito bio na samrti i
davanje prioriteta potrebama Rusije nad potrebama njezinih susjeda,
piše Motly.
Zemlje duž ruske granice – od baltičkih država do središnje Azije –
bit će ključne za obuzdavanje bilo kakve nestabilnosti koja se dogodi
unutar Rusije ako uspiju ostati stabilne i formiraju sanitarni kordon.
One će također biti ključne za pomoć novim neovisnim državama
nasljednicama Ruske Federacije da se stabiliziraju i ponašaju umjereno.
Gledano u ovom svjetlu, kontinuirana snažna potpora Zapada Ukrajini –
te u konačnici slobodnoj Bjelorusiji i ključnim zemljama poput
Kazahstana – najbolje je jamstvo da će potresi biti minimizirani ako
Putinov imperij dođe svom kraju.
Index