Sa profesoricom Nedžmom
Džananović, koja studentima predaje na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu,
na Odsjeku politologija, razgovarali smo o posljednjim Dodikovim potezima,
problemima koji su BiH spriječili da povuče više novca iz EU fondova, kao i o
formiranju vlasti i odabiru kadrova za najvažnije funkcije.
U vrijeme kada Evropska unija uvodi sankcije Rusiji, Milorad Dodik je
odlučio odlikovati Vladimira Putina. Je li ovo taj “novi” Dodik koji gradi
bolji ambijent?
– Zapravo, najprecizniji
komentar je dao ambasador Ukrajine za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. I to i ne
čudi jer je ambasador visoko senzibiliziran za prepoznavanje takvih vazalskih
odnosa. Naime, i u njegovoj zemlji su sve do početka ove druge agresije (prva
je bila na Krimu), na političkoj sceni bili vrlo aktivni Putinovi poslušnici, a
načini djelovanja su im identični u svim zemljama.
Dodjela odlikovanja, osim
što je, kako je ambasador Kyrylych istaknuo (anti)civilizacijski sasvim
adekvatna, ima i neke druge dimenzije. Dodiku, koji Putinu, sve i da hoće, ne
smije okrenuti leđa, omogućava novi povod za iskazivanje lojalnosti, a bez
ikakvog realnog sadržaja, te, možda i još jedan u nizu susreta. Čak se ni
fudbalska utakmica BiH-Rusija koju je Putinu obećao, pa slagao, nije desila,
ali, eto, utješno je i odlikovanje. Sad su Lukašenko i Kadirov na potezu. Dodik
je ovim odlikovanjem bacio rukavicu u lice njima dvojici.
Više „robe” za trgovanje
Drugi aspekt, svakako je
nastavak politike provociranja i šprdnje s međunarodnom zajednicom u BiH.
Međutim, kako je on vrlo vješt iluzionist, trik je upalio. Sva pažnja
međunarodne zajednice, nažalost, usmjerena je na to bizarno odlikovanje, a ne
na suštinu stvari – izrugivanje Ustavu i zakonu, otvorenu sigurnosnu prijetnju,
uznemiravanje i ponovno traumiranje žrtava na čijoj su krvi i kostima izliveni
temelji entiteta Republika Srpska.
I na kraju, Dodik je vrlo
transparentan oko toga kakav ambijent gradi. Naravno, svako je za sebe slobodan
da odabere bajke u koje želi da vjeruje. Bizarno je, međutim, kad političari
očekuju od javnosti da vjeruje njihovim bajkama, a ne svojim ušima i očima.
Kada je stigla vijest da je BiH dobila kandidatski status, predsjednik
SNSD-a je iznio ideju da bi Bosna i Hercegovina trebala zatražiti 20 milijardi
od EU. Ima li smisla tražiti novac dok paralelno blokiraš integracijski proces
zemlje u EU?
– Ponovo, Dodik je bio
vrlo otvoren – kandidatski status BiH u odnosu na EU ga ne zanima, ali EU novca
se ne želi odreći i, zvanično i nezvanično, traži deblokiranje sredstava za
projekte u RS. Postoje, nažalost, i dalje međunarodni zvaničnici i EU
službenici kojima takav scenarij ne bi bio mrzak, pogotovo uz hype koji
se pokušava napraviti oko mogućih novih vlasti, ali im ni sam Dodik ne pomaže.
Također, ponašanje komesara Varheljija je pod lupom, njegov kredibilitet je
ozbiljno poljuljan, tako da podrška s te strane ne znači puno. Ipak, ne bih
isključila mogućnost većeg „trgovinskog aranžmana“. Od BiH će se, kao i od
drugih u regionu tražiti viši stepen usklađenosti s vanjskom politikom EU. U
tom smislu, ne bih isključila mogućnost da se sredstva EU deblokiraju u zamjenu
za uvođenje nekog seta sankcija prema Rusiji. Također, što ide dalje u
suprotstavljanju međunarodnoj zajednici, Dodik sebi stvara više „robe“ za
trgovanje. Istovremeno, EU još uvijek ne shvata da se ni u BiH, ni u našem
regionu, ne mogu svi problemi riješiti samo novcem. Politikama koje se
suprotstavljaju EU normama i vrijednostima novac od EU se ne gadi. Novac će
uzeti, ali standarde neće prihvatiti. To natezanje traje godinama, zato i
proces priključenja traje već decenijama.
Često se priča kako Bosna i Hercegovina do sada nije dovoljno koristila
finansijska sredstva koja su nam bila dostupna iz EU. Koliko smo, zaista, toga
propustili i zbog čega?
– Bosna i Hercegovina se
suočava s dva velika problema kad je riječ o apsorpciji EU sredstava. Prvi je
vezan za administrativne i računovodstvene kapacitete, pogotovo u vladinim
institucijama, na svim niovima, i to je problem koji nije specifičan samo za
nas. Sve države u procesu proširenja ga imaju, kao i mnoge članice. Rješenja,
ovisno o oblastima, negdje zahtijevaju izmjenu zakonom propisanih procedura, a
negdje samo malo više fleksibilnosti i fokusiranosti na ciljeve, a ne samo na
procedure. Naša se javna administracija, na svim nivoima, mora razvijati sa
sviješću da treba da iznese najveći teret u procesu priključivanja Bosne i
Hercegovine Europskoj uniji. To podrazumijeva puno veća ulaganja u ljudske i
materijalne resurse, a to politika konstantno zanemaruje. Doduše, neko s
namjerom, neko iz neznanja.
Poljoprivreda ispaštala
zbog politike
Druga vrsta problema više
je vezana za političku dimenziju, nego za kapacitete – nepostojanje
odgovarajućih institucionalnih mehanizmama, poput nacionalnih koordinacijskih
tačaka, neusvajanje EU legislative, okvira ili smjernica zbog navodnog
transfera nadležnosti i slično. Jedan od najskupljih propusta u tom smislu
svakako je oblast poljoprivrede i onemogućavanje BiH da koristi sredstva
predviđena za pretpristupnu pomoć u ruralnom razvoju (IPARD). Politička blokada
formiranja jedinstvene tačke u Ministarstvu vanjske trgovine BiH, što je jasan
uvjet s EU strane, traje godinama. Postoje takvi primjeri i u drugim oblastima.
Upravo su to ona politička pitanja o kojima treba pregovarati prilikom
formiranja vlasti. No, to ni ovaj put nije bio slučaj.
Kako vidite nastavak našeg
EU puta s obzirom da će vlast na nivou BiH, između ostalih, kontrolisati
stranke koje su u prethodnom mandatu blokirale usvajanje određenih zakona iz 14
prioriteta EK-a?
– Niti u predizbornoj
kampanji, niti u ekspozeu koji je imala mandatarka Krišto, mi nismo mogli čuti
puno toga, osim prigodnog, ali neobavezujućeg, pominjanja otvaranja pregovora o
članstvu kao okvirnog cilja. Nismo čuli ništa o tome kako će izgledati taj put.
U kojim oblastima? Kojim i kakvim resursima? U kojim rokovima? Kojim
redoslijedom? U konačnici, nije bilo riječi ni o tome kako bi i na koji način
novi saziv mogao biti bolji i uspješniji na tom planu od prethodnog. Također, te teme nije bilo moguće primjetiti
niti u pregovorima o formiranju vlasti. Na jednoj strani, glavni kočničari
procesa, DJL stranke HDZ i SNSD ostaju u vlasti. Na drugoj imate heterogenu i,
za državni nivo, potkapacitiranu koaliciju. Fokus će, kako su sami najavili,
biti na njihovim političkim kapacitetima da se dogovore tj. da pronalaze
najmanji zajednički sadržilac u odlukama, a vidjeli smo po ishodu pregovora
kako to izgleda. Kompetencije u konkretnim resorima, relevantno političko ili
stručno iskustvo, čak i iskustvo u politici na državnom nivou, pogotovo u
Vijeću ministara, ispalo je, kao i uvijek, sasvim sporedno. Zoran Tegeltija i
Staša Košarac su politički doajeni ovog saziva Vijeća ministara. Sapienti sat.
Tu je i specifična situacija u kontekstu rasporeda pozicija prema etničkom
principu, koja osovini SNSD-HDZ prvi put daje i mogućnost preglasavanja, ne
samo blokade kao do sada. Osnovano sumnjam da to može biti dovoljno za
neophodne pozitivne iskorake, a posljedice mogu biti nesagledive.
Koliko je loše što nemamo
zakona o vanjskoj politici?
– I ovo je jedno od
pitanja koje je godinama otvoreno. I, nažalost, još jedno od važnih političkih
pitanja o kojima se nije razgovaralo, niti o kojima je postignut konkretan
programski dogovor. Uz usklađivanje vanjske politike s vanjskom politikom EU,
postoji obaveza i očekivanje da diplomatsko-birokratski aparat pripremimo za
obaveze u procesu pregovora i kasnijeg članstva. Tačno je da nema dogovora o
zakonu, ali to ne znači da je oblast u potpunosti neregulirana. Tu su i Ustav i
Zakon o Vijeću ministara, o državnoj službi BiH, prethodno dogovoreni principi
i aranžmani… To nije optimalan okvir, pomalo je i zastario u mnogim segmentima,
ali može i treba da posluži do boljeg. Ovo „do boljeg“ naglašavam, jer sam
imala priliku vidjeti neke prethodne nacrte, i moram reći da su duboko
razočaravajući. Oni samo sankcioniraju postojeće stanje. Sadržaj posljednjeg
Nacrta ne omogućava ni reformu, ni razvoj ni napredak diplomatske službe, niti
precizira položaj i zadatke u kontekstu inter-institucionalne saradnje. Isto
tako, nema nikakvih naznaka unapređivanja diplomatsko-birokratskih kapaciteta u
kontekstu približavanja EU. Ako je to maksimum koji se može izvući, onda je
bolje ne insistirati na donošenju zakona koji bi dodatno cementirao postojeće
stanje, ostavljajući nam postojeće rupe, praznine i nedoumice. Bosni i
Hercegovini treba Zakon o vanjskim poslovima koji će otvoriti vrata za jednako
malu, ali podmlađenu, fleksibilnu, dinamičnu
i visoko operativnu i učinkovitu diplomatsku službu. Također, koncept
tzv. SMART-diplomatije nije ni nov, ni neistražen, ali za njega, inicijalno,
treba pronaći i volju, i stručnost i sredstva. Zabrinjava me činjenica da ne
postoji politička svijest o tome da je potrebno napraviti takav generacijski
iskorak. Uz to, a svakako prije izrade nekog novog nacrta, trebalo bi na
političkom nivou konačno razgovarati i o nekim strukturalnim promjenama – uz
ispunjavanje obaveze da u sistematizaciju radnih mjesta u MVP BiH uvedemo
pozicije političkog direktora i euro-korespondenta treba vezati i eventualnu
uspostavu novog sektora koji bi se sistematično bavio odnosima s EU
institucijama i EU članicama. Hrvatska je, npr.
svoje ministarstvo vanjskih poslova svojevremeno koncipirala kao
Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, što se za njih pokazalo veoma uspješnom
kombinacijom. U mnogim članicama su i danas zamjenici ministara i doministri
zaduženi za eurounijske poslove, formalno ili neformalno. Sva ta pitanja, i još
mnogo drugih, naravno, koja nisu samo vezana za EU, treba staviti na sto u
kontekstu vanjskih poslova.