Ovih dana svjedočili smo još jednoj od bezbrojnih gadosti na našoj političkoj sceni. Počelo je događajem koji kao da dolazi iz najcrnjih dubina ljudskog ponora – naime, izvijestili su nas da je kosovski policajac pucao na klince Srbe koji su nosili badnjak. Čovjek zaista ne može a da ne osjeti bijes zbog toga. Mislim, mi Srbi jesmo loši, ali ne toliko da nam pucaju na djecu i to na Božić.
Uslijedilo je još jedno od naših bezbrojnih „istorijskih“ događanja u kome su se „Pravi-Srbi-Patriote“ svih vrsta utrkivale u osudama “patološke, antisrpske mržnje i bolesnog ‘fašizma’ Kosovara”, sve začinjeno sa emotivnim „djecu vam nećemo oprostiti“ porukama sa svih strana. Jer, zaista, šta može biti gore i bolesnije od napada na djecu samo zato što su Srbi? Čak je i jedan poslovično patriotski indolentan profesor, zgrožen događajem, podlegao emocijama i konstatovao da se ti bolesni ludaci još nisu emancipovali do mjere da mogu kontrolisati mržnju, pa je, trčeći pred rudu (i zaboravljajući svoje staro pravilo: „nikada ne šutiraj na prvu“), brže bolje istresao:
I time po ko zna koji put dokazao staru narodnu mudrost: „nema budale do školovane budale“. Naime, ubrzo se ispostavilo da je u pitanju incident za koji nije sigurno da je motivisan etnički, a napadač je nepunih sat vremena nakon pucnjave uhapšen od strane kosovske policije i optužen za izazivanje opšte opasnosti i pokušaj ubistva iz nehata. Unatoč tim faktima, režimski mediji u Srbiji automatski su kreirali histerični simulakrum u kome “zli Albanci” (pod zaštitom još zlijeg „Zapada“) „genocidiraju nedužni srpski narod“. Pokazujući nam tako da ima i većeg zla od napada na djecu: zloupotreba takvog napada.
Ne radi se, dakle, o tome da se zločin nije dogodio. Takvih, a i mnogo, mnogo gorih zločina (najčešće nekažnjenih) nad Srbima na Kosovu nagledali smo se u prethodnih 30-40 godina nebrojeno puta. Međutim, način i intencija instrumentalizacije te tragedije može mnogo reći Srbima na Kosovu o onome šta se tamo stvarno dešava iza kulisa.
Koristilo bi im da se podsjete nekih lekcija iz naše novije istorije. Naročito je ilustrativna tragična sudbina Republike Srpske Krajine, iz koje se može mnogo naučiti. U kratkim crtama to je otprilike išlo ovim tokom:
How it started?
Počelo je na tostesteronu: Milošević nam je prvo ulio nemišljenu sigurnost poručivši da „niko ne smije da nas bije“, a zatim objasnio kako nam je za to potrebna Velika Srbija. Jer, ko bi normalan mogao očekivati da Srbi, nakon Jasenovca, prihvate da žive u nezavisnoj Hrvatskoj? Kartograf Šešelj je ucrtao precizne granice na liniji Karlovac-Ogulin-Karlobag-Virovitica. Vučić, tadašnji mali od palube prethodnog dvojca, a trenutno predsjednik Srbije, samouvjereno je, kako to i dolikuje momentumu, 1995.(!) proglasio da Glina „više nikada neće biti Hrvatska“. Kapetan Dragan i ostali belosvetski legionari iz DB kuhinje, vratili su se „na domaći teren“ da obuče „Knindže“ i od poštenih domaćina sa Like za par dana stvore, ni manje ni više, do nepobjedive komandose. Služba je promptno reagovala i, slijedeći pravilo iz priručnika: „spontano je samo ono što je dobro organizovano“, režirala „balvan revoluciju“. Baja „mali Knindža“ je, u duhu tadašnjeg treš-turbo-folk stila, opjevavao sve te istorijske trenutke – ne baš na nivou „Dogodine u Prizrenu“, – ali ista je to fela. Itd.
Postojala je i racionalna alternativa, razumije se bez šanse na uspjeh (Srbi smo jbg). Jedna od njih je koncept psihijatra (kako primjereno) Jovana Raškovića, koji je u međuvremenu potisnut iz nacionalnog sjećanja i trudimo se da, ako je ikako moguće, bude i potpuno zaboravljen. A koji je mudro upućivao da, umjesto barikada i bombi, možda ima smisla razgovarati. Svoju političku sudbinu definitivno je zapečatio kada je naivno spomenuo kako milioni Nijemaca žive u Francuskoj i obrnuto, unatoč krvave istorije tih naroda. Time je prenerazio lidere na obe strane (sudeći po dostupnim dokumentima više je zgrozio Tuđmana nego Miloševića, mada je i ovaj potonji ostao bez teksta). Njima je trebao drugi tip političara. Zato su ga pod hitno transferisali u Srbiju, a na čelo naroda postavili policajca Milana Martića. Što bi rekao Nietzsche: „Fanatici su pitoreskni – narod mnogo radije gleda gestove, nego što sluša razloge.“ Ko bi u zanosu nacionalizma – najopojnije od svih droga, razmišljao o realnosti; o onome što je moguće; kuda nas vode bespuća povjesne zbiljnosti; i kako će to sve izgledati za 20-30 godina. Majmun je ušao u tenak i katastrofa je slijedila s grčkom neumitnošću.
How's it going?
To nije bio rat već od-poteza-do-poteza kampanja i ad hoc djelovanje, unaprijed osuđeno na propast. Od iracionalnog rušenja Vukovara pa do suludog bombardovanja Zagreba, od početka je bilo jasno da nedostaje politički koncept, bilo kakav racionalan okvir događaja koji bi Srbima u Hrvatskoj mogao poslužiti kao realna osnova za budući život na njihovoj vijekovnoj zemlji. Iza oružane sile nije bilo nikakve ostvarive politike koja bi dala smisla svemu tome. Lakoća kojom je odbačen Z4 plan bez da je na sto postavljena bilo kakva iole realna opcija, najbolje je svjedočanstvo koliko je to sve bilo amaterski i apsurdno, jurišanje na političke vjetrenjače. A Z4 je bio neuporedivo bolji za Srbe u RSK od ovog što SAD sada nude za Zajednicu srpskih opština.
Kada sada retrospektivno pogledamo stvari, jedini realni efekt borbe Srba u Hratskoj bio je da, dok se bore, budu puko sredstvo za održavanje Miloševićeve vlasti u Srbiji. Na kraju im je poručio: „Ubij se!“ I kolone sa traktorima preusmjerio južno ka kosovskom mitu.
A kako je završeno?
Kada danas podvučemo crtu, stvari stoje ovako: ta Srbija u koju su Srbi iz RSK izbjegli i dalje je nedovršena država, sa potpuno devastiranim institucijama, suočena sa masovnim egzodusom vlastitog stanovništva; i dalje identitetski rastrzana između nemoguće istočne fatamorgane i neprihvatljive zapadne mučnine; po svim pokazateljima zadnja (ili tu negdje) u Evropi. I sa medijskom sferom koja u sluđivanju ljudi prevazilazi čak i carstvo tame iz miloševićevske ere. Na čelu joj je čovjek koji je direktan učesnik njihove tragedije – onaj isti koji ih je 1995. zavlačio budalaštinama.
Hrvatska, iz koje su protjerani, unatoč bezbrojnih problema kojima je kao društvo i država i dalje opterećena kao i u 90-tim (od nacionalizma, ustaštva, ekstremne klerikalizacije društva, pa sve do i danas postojeće srbofobije), u međuvremenu je ipak postala član NATO i EU, ušla u šengen i eurozonu, a dobila je i bezvizni režim sa SAD-om. Srbi (i oni „Pravi“ kao i oni „Izdajnici“) uskoro će morati da joj plaćaju 7€ svaki put kada ulaze na njenu teritoriju – bilo onu „našu“ do Karlobaga, bilo onu s druge strane šešeljevske linije.
Oni, pak, Srbi koji su ostali u Hrvatskoj, sada plaćaju cijenu posjedovanja EU pasoša tako što, prako svojih izabranih predstavnika, s kiselim osmijesima prisustvuju obilježavanju „Oluje“. Čija je cinično neutralna definicija: „vojno-redarstvena“ operacija.
Zaboravljajući lekcije iz raspada Jugoslavije, mi kao narod i dalje nismo u stanju da se suočimo sa činjenicama, preispitamo svoje poteze i izvučemo pouke. Ne znamo ništa bolje do da krivimo „međunarodnu zajednicu“, Vatikan, Masone, Soroša, „slabost tadašnje Rusije“ (koja je inače naoružavala Hratsku 90-tih), „Antisrpsku zavjeru“, ili čak samu Istoriju, tj. „istorijski usud“, što su stvari ispale tako kako jesu. Ponašamo se kao šahista koji za svoj poraz krivi protivnika, tablu, figure ili puku zlu sreću. Sve sem sebe i svoje poteze.
Nadajmo se da će Srbi na Kosovu biti u stanju uraditi bolje – izvući zaključke iz iskustva 90-tih, i naći nekog svog mudrog čovjeka, koji neće dopustit da “majmun uđe u tenak”. Koji neće dopustiti da ih kojekakvi fake-patriotski demagozi i hohštapleri potroše do traktora zarad održanja sebe na vlasti.
Nadajmo se da će biti dovoljno pametni da se zapitaju kako će to sve izgledati za 20-30 godina i kuda sve ovo vodi. Da na kraju neće završiti kriveći Istoriju i Masone za rezultat poteza koje igraju (sami ili pod uticajem raznih „sekundanata“ i „kibicera“) na političkoj šahovskoj tabli.