Bliži se 15. mart. Pumpaju studenti tražeći normalnu državu na svakom ćošku koji vodi ka Beogradu. Ali pumpa i režim – preko svojih medija najavljuje građanski rat i krvoproliće, instalirajući ispred Predsedništva sve simbole mogućeg sukoba – sumnjive likove, sumnjive šatore, osuđene ratne zločince i ubice predsednika Vlade. Slika je zlokobna jer je realna i priliči radikalima, predsednikovoj prvoj i jedinoj političkoj ljubavi. Ipak, dobro je znati da je plaćeni bašibozuk i probisvet jedino što mu je preostalo u odbrani decenijske lične vlasti.
Do subote je ostao još jedan dan i to je vreme u kojem se neprijavljeni kamp ispred Predsedništva mora demontirati, zarad bezbednosti svih učesnika skupa. Pa i bezbednosti samog predsednika. Tužilaštvo i policija imaju dovoljno mehanizama da tako nešto učine (samoinicijativno ili po prijavi).
Deluje da je tako nešto moguće očekivati nakon sve više dimnih signala kojima se naprednjački koalicioni partneri distanciraju od suludih ideja predsednika. MUP je već tokom blokade RTS izdao saopštenje da neće primenjivati silu ukoliko studenti ne budu upadali u institucije. I u druge medije „cure“ izjave da policija „neće tući svoju decu“. Ovde se posredno može zaključiti da bi takva naredba mogla doći sa državnog vrha jer zašto bi policajci takvu ideju uopšte i razmatrali? Svaki studentski skup do sada je prošao mirno, bez ikakvog nasilja. Sa sve skupljanjem smeća na kraju.
Poslanik SPS Branko Ružić je juče najavio da će u subotu „slobodno šetati Beogradom“ i podržao je ideju privremene Vlade koja bi obezbedila uslove za izlazak na izbore koji jedini mogu rešiti duboku političku krizu. Ministar u Vladi Krkobabić je u utorak u Skupštini izjavio da je ustavni poredak neprikosnoven i da se „čuvajući taj poredak, ne čuva ni vlada, ni predsednik, niti političke stranke, već uzlet Srbije od 1804. godine do danas“.
Iako se ovakve izjave mogu tumačiti kao napuštanje broda koji tone, one su istovremeno i izjave kojima se posredno ili neposredno predsedniku otkazuje poslušnost u realizaciji nasilnih scenarija.
Dok Vučića napuštaju svi iole racionalni, pred nama ostaje njegov lik iskrivljen od višedecenijske mržnje. Mržnje prema Hrvatima, Albancima, Bošnjacima, političkim suparnicima, novinarima, aktivistima, umetnicima. Sada i studentima i đacima. Izgleda da je to linija koju ipak neće preći.
Dobro je što su studenti rekli da skup 15. marta nije kraj borbe. Taj dan treba da pokaže da nas je mnogo, da živimo širom Srbije, da smo slobodni, da se ne bojimo pretnji, da smo spremni da se žrtvujemo (na različite načine; ne u fizičkom smislu) za zajednicu koju želimo da izgradimo na zdravim osnovama.
Realno je da na taj dan pošaljemo poruku da je Vučić ostao sam sa svojim skromnim ustavnim ovlašćenjima. Zbog toga je taj dan samo za njega dan D. (Nota bene: Vučićeva navodna pobeda u prvom krugu predsedničkih izbora 2022. godine ne bi bila moguća da Dačić tada nije odustao od predsedničke kandidature.)
Predsednik je više puta rekao da bi izbor Vlade koju on ne kontroliše bio ekvivalent smrti. Ali to je njegova percepcija i stoga nije važna; predsednik će i posle subote biti živ i zdrav.
Ali kraj jedne lične vlasti je izvestan. Do njega će dovesti masovno oslobađanje od straha ne samo građana, već i tzv. ljudi iz sistema koji više neće želeti da budu njegov deo. Autokrata tada ostaje sam, napušten, možda konačno svestan da izvor njegove vlasti nikada nije bila harizma ili vizija budućnosti zemlje koju je pretendovao da vodi zauvek. Totem neprikosnovenog vođe izgradio je na obmani, destrukciji i zastrašivanju. Sada se nasuprot njemu pojavilo mnogo, ali baš mnogo ljudi koji žele istinu, koji žele nešto da sagrade i žive slobodno od straha.
Sat otkucava za Ivicu Dačića i SPS. Ministar unutrašnjih poslova i direktor policije imaju još 24 sata da pripreme Beograd za miran skup na kome niko neće biti povređen i nakon koga više ništa neće biti isto. Mi u tome moramo pomoći tako što nećemo reagovati ni na kakve provokacije. Na ulici smo mirno i zajedno; znamo šta je naša poruka.
Građani Srbije zaslužuju 15. mart koji više neće biti samo simbol posmrtnog marša iza Zorana Đinđića, već zajedničke odluke da više nikada nećemo trpeti tiraniju, da je ljudski život neprikosnoven, a vlast odgovorna za svoje postupke.