Milan Srdić je dopisnik Radio Televizije Srbije iz Novog Sada. U razgovoru za BUKA magazin govori o medijskoj slici protesta, ponašanju političara prema medijima, mogućnostima profesionalnog izvještavanja. Posebnu pažnju posvećuje lokalnom kontekstu izvještavanja o padu nadstrešnice i društvenom procesu koji je uslijedio.
“Mislim da javnost Srbije danas mnogo bolje prepoznaje te lažne vesti iza kojih stoji određeni interes. To je još jedna od pozitivnih stvari koja se desila u srpskom društvu tokom studentskih protesta” – kaže Srdić u razgovoru za BUKA magazin.
Šta pokazuje izvještavanje medija o studentskim protestima i blokadama: da li je novinarstvo uspjelo da sačuva objektivnost i nepristranost?
U Srbiji više od decenije svedočimo takozvanom navijačkom novinarstvu. Nažalost, mnogi zaposleni u medijima su zapravo politički komesari, a ne nepristrasni novinari. Tako da i u izveštavanju jasno možemo da vidimo tu podelu u društvu, koja je danas izraženija više nego ikada. Mnoge kolege nisu u prilici da izveštavaju balansirano, jer predstavnici vlasti, ili opozicije, odbijaju da govore za njihove medije. Kao medijski radnici mi veoma dobro prepoznajemo i “spinove”, što je još jedna stvar koja je tokom studentskih protesta postala očiglednija i za javnost. Jer spin doktorima koji se u Srbiji godinama trude da uticajem iz senke stvaraju određene narative u društvu danas to veoma teško ide. Jednostavno, ne mogu da postignu u situaciji kada samo u nekoliko opština u zemlji nemate proteste, kada velika većina javnosti podržava zahteve studenata i kada je studentski protest prerastao u građanski. Mislim i da javnost Srbije danas mnogo bolje prepoznaje te lažne vesti iza kojih stoji određeni interes. To je još jedna od pozitivnih stvari koja se desila u srpskom društvu tokom studentskih protesta. Uz to, veliki deo onih koji su do sada bili društveno i politički anestezirani, danas više pažnje obraćaju na vesti, a svaki potez političara je u maksimalnom fokusu javnosti, pa je mnogima jasna agenda i pozicije i opozicije. Nažalost, imamo veoma mnogo režimskih medija i tabloida, koji su otišli korak dalje i plasiraju lažne, neproverene informacije, a vremenom postaju sve agresivniji u tome, sa makijavelističkim metodama. To nije novinarstvo i nije za komentar, ali su i njihove metode i ciljevi danas javnosti mnogo očigledniji.
Kako biti nepristrasan i objektivan u situaciji koja je nastala padom nadstrešnice i ne libiti se pri tom da se saopšti otvoreno i jasno nedvosmislena istina?
Profesionalci znaju svoj posao i kako da ostanu objektivni, da prenesu i jednu i drugu stranu priče, a javnost će sama zaključiti. Zvuči veoma jednostavno, ali drugo je pitanje kada su institucije zatvorene, ili kada se političari ne pojavljuju u javnosti, pa niste u prilici da tražite odgovore. Ili kada nadležno Tužilaštvo u Novom Sadu ne održi ni jednu konferenciju za novinare i, sem saopštenja, nema ni jedne prilike za novinare da postave pitanje. Novinarima iz Novog Sada je posebno teško. To je naša Železnička stanica na kojoj smo proveli život, svako od nas zna nekoga ko je poznavao neku od žrtava. Neki su ih i lično poznavali. Neki su bili tu dok su izvlačili tela ubijenih. Mi smo gledali očaj roditelja, patnju rođaka. Svedočili smo tome ispred Kliničkog centra Vojvodine gde su čekali vesti. Neki i danima. Nedeljama. Za dvoje povređenih još uvek čekaju. Mnogi od nas svaki dan prolaze pored mesta tragedije. Mi tu stanicu vidimo. Vidimo igračke i sveće ispred nje, vidimo tužno groblje. Ne simbol našeg grada. Sve ovo vidimo i osećamo kao i građani ovog grada. Ta strašna emocija iz Novog Sada proširila se na celu Srbiju, rekao bih i region. Veliku zaslugu u tome imaju novinari. Svi danas osećaju njenu težinu i ne zaboravljaju da je ona pokrenula sve ovo što se dešava i danas i čemu niko ne vidi neki logičan kraj. Biti novinar u Novom Sadu je zbog svega ovoga veoma teško, ali je podvig uz objektivne izveštaje preneti i tu emociju. Zato sve moje kolege zaslužuju dodatno priznanje, jer ti uz to treba mnogo snage da emocije potisneš i ostaneš na visini zadatka.
Kako ocjenjujete reakciju Aleksandra Vučića, predsjednika Republike Srbije, na izvještavanje Radio Televizije Srbije?
Predsednik države ne bi trebalo javno da komentariše rad medija, jer to ne spada u njegove nadležnosti. Nažalost, nije jedini. Vidimo i druge političare sa istim manirima, bilo da se radi o vlasti ili opoziciji. Pogotovu, lokalne političare. Mnogo je takvih slučajeva za koje šira javnost ni ne zna. To je pritisak, kome nema mesta u demokratskom društvu. Taj manir nije krenuo u Srbiji juče, dobro je poznat svima nama koji decenijama radimo u novinarstvu, kao i onima koji su svedočili decenijskom nasilju nad novinarima u Srbiji. Posledice stigmatizacije novinara smo videli. Najmanja je autocenzura, kada dopustite da taj pritisak utiče na vaš rad. Ali mnogo gori su napadi na ulicama, pozivanja javnosti na linč, paljenja njihovih kuća i na kraju ubistva. Kada nekog novinara obeležavate na taj način – javno, nikada ne znate ko i kako vašu poruku razume, jer videli smo da su mnogi shvatili izjave političara kao odobrenje za nasilje.
S kojim problemima na terenu se suočavaju radnice i radnici Radio Televizije Srbije u proteklom periodu?
Ne bih posebno izdvajao samo koleginice i kolege sa RTS. Svi novinari na terenu se danas sreću, na ovaj ili onaj način, sa mnogim problemima. Kada je reč o kolegama iz Novog Sada, od prvog novembra, svi mi smo skoro svakodnevno na terenu. I kada nismo, pratimo dešavanja. Desilo se toliko toga, samo u našem gradu, da verujem da bi nam svima trebalo dosta vremena da saberemo koliko sati smo bili na protestima, koliko tuča i sukoba sa policijom i privatnim obezbeđenjima u skupštinama Vojvodine, Novog Sada, Gradskoj kući, ispred suda, na raskrsnicama i ulicama, smo svedočili. Koliko petnaestominutnih tišina smo snimali, koliko studentskih marševa ili protesta srednjoškolaca, prosvetara, advokata, poljoprivrednika… Često nam se dešava da događaje snimamo od jutra do kasno u noć, a u međuvremenu moramo nekako da napišemo izveštaje, smontiramo priloge…I to traje više od 4 meseca. Samo ovo je dovoljno teško, ako uspemo da isključimo emocije koje vas kao čoveka nose, ali uz to veliki broj nas sretao se i sa napadima, uvredama koje su dolazile sa svih “strana”. Napravio bih ovde razliku, jer kada pričam o novinarima mislim na one koji to zaista jesu, ne o pomenutim političkim komesarima. Veliki deo nas iz Novog Sada smo veoma dobre kolege i menjamo informacije, materijale i, što je najvažnije, podržavamo jedni druge. Kada si sa nekim godinama na terenu, upznaješ ga i kao čoveka i ne možeš da dopustiš nasilje bilo koje vrste. Ponosan sam na svoje kolege zbog svega ovoga. I zbog napora koji ulažu da četiri meseca neprestano izveštavaju, ali i zbog solidarnosti koja postoji oduvek, a danas je samo još jača.
Da li postoje mehanizmi zaštite za novinarke i novinare i kako bi mogli biti poboljšani?
Sećate se i sami studentskog zahteva da institucije rade svoj posao.