Predavanje održano u Casa della Cultura di Gorizia 7. marta 2025. u sklopu programa Europske prijestolnice kulture 2025. Nova Gorica – Gorizia

***

Ono kratko dvadeseto stoljeće, o kojemu piše Eric Hobsbawm, slučajno je započeo, tako što je 28. lipnja 1914. jedan vozač skrenuo u pogrešnu ulicu. Upravo u taj čas iz buregdžinice na uglu izlazi romantični gimnazijalac, siromašni pjesnik i idealist s pištoljem u džepu. U rukama mu je svjež burek, na koji zaboravlja čim ugleda preveliki automobil na uskoj sarajevskoj uličici. Vozač ga pokušava zaokrenuti, ne bi li se vratili nazad na riječni kej, on i njegovi ugledni putnici: budući car, njegov domaćin, vojni guverner cijele pokrajine, i supruga budućega cara. 

Rano je doba vozila koja pokreću motori s unutarnjim sagorijevanjem. Tek nekoliko godina su na drumovima, cestama i ulicama modernog svijeta. Još uvijek ne postoje do kraja jasna i standardizirana prometna pravila. Ne postoji vozačka rutina. Upravljač se teško okreće, premda je servo-mehanizam izumljen još u devetnaestom stoljeću, ali do njegove primjene proći će još dugo. Vozač se, dakle, nevješto i neuigrano bori s nesavršenom motornom zvijeri, koja se ni u rikverc još ne pokreće onako lako kao budući automobili, a onaj gimnazijalac zaboravlja na svoj burek, iz džepa vadi pištolj i počinje pucati. Ubija budućega cara i njegovu ženu, čime posve redefinira svoju osobu, revolucionarizira je, jer se iz pjesnika-idealista preobražava u čovjeka novog doba. Ali on će tim činom revolucionarizirati i cijelu epohu. Njegov je pucanj pokrenuo vrijeme, kotač koji se počeo okretati i gaziti sve pred sobom.

Time je nova stvarnost dobila svoj historijski kontekst. Fotografska i filmska kamera, armirani beton, željezni toranj u Parizu, željeznica i motor s unutarnjim sagorijevanjem, prvi prekooceanski putnički brodovi, aeroplani i zrakoplovi – vozila teža od zraka, koja nekim čudom ipak lete, sve su to bila čuda koja mijenjaju pogled na svijet, ali razum čovjekov, njegovi duša i um, bili su, sve do trenutka u kojem je vozač skrenuo u pogrešnu ulicu, duboko u devetnaestom stoljeću.

Možda je to razlog što je većina pametnih, darovitih i duhovitih ljudi s onakvim oduševljenjem dočekala rat, koji je poznatim nizanjem uzroka i posljedica izazvao gimnazijalac koji je pošao kupiti burek. I većina njih željela je da taj rat poprimi što šire razmjere, jer tako se, vjerovali su, kale i čeliče ljudski karakteri, time se učvršćuju zajednice i uzdižu se moćne rase – a rasama su tada nazivali ono što mi danas zovemo nacijama ili narodima – pa su tako nastupile četiri godine općeg klanja i ubijanja, društvenog, političkog i kulturnog pomračenja i ludila, koje će biti prividno okončano primirjem potpisanim krajem 1918. U stvarnosti, rat će biti nastavljen drugim sredstvima, sve dok iz istog ognja i žara, ali pod još gorim okolnostima, nanovo ne bukne 1939. godine.

Iz primirja 1918. i iz Oktobarske revolucije, koja se začela iz tog Velikog rata, kao i još neke manje uspjele revolucije, nastaju ekspresionizam, dadaizam, nadrealizam i sva raskoš ruskih, ukrajinskih i bjeloruskih avangardnih pokreta i mišljenja u Sovjetskom Savezu. Bio je to izraz potresenosti nad onim što se dogodilo. Još uvijek živa duša devetnaestostoljetnog čovjeka vlastitim je izbezumljenjem reagirala na užase rata. Različita su bila estetska sredstva i načini artikuliranja tog izbezumljenja. Ljude nije u tom času zanimala slika nove stvarnosti, nego su se bavili unutarnjim čovjekovim doživljajem stvorenim na osnovu te slika. Ekspresionizam bio je umjetnost patnje. Dadaizam i nadrealizam bili su bijeg od patnje. Oktobarska revolucija prezrela je bol, i uzdigla običnoga čovjeka do razmjera čudovišta. Samo da bol prestane.

Ono što su Nijemci nazvali Neue Sachlichkeit, a što mi nazivamo novom stvarnošću, pokušaj je povratka slici svijeta. To dijete čovječanstva, koje je nakon užasa Velikog rata čvrsto zatvorilo i zatisnulo oči, neće podnijeti svoju djetinju znatiželju, nego će otvarati oči ne bi li napokon vidjelo svijet pomoću fotografskih i filmskih kamera, svijet armiranog betona, svijet Carpathije, Lusitanije i Titanica, željeznice, aeroplana i zrakoplova, svijet željeznog tornja u Parizu, svijet motora s unutarnjim sagorijevanjem, svijet olovnog tiska, koji štampa sve više i brže. Fotografija i pokretne slike izmijenili su obrasce svakog realizma: osim što portretirani nisu samo bogati ljudi, i što su fotografija i film u potpunosti prikazali društveno stanje stvari, na tim slikama postoji i nešto što je važnije i što čovjeka koji ih prvi put gleda mnogo više zbunjuje. Na njima se pojavljuje i ono što nismo željeli slikati, ono čega nismo ni bili svjesni dok smo svijet promatrali kroz objektiv kamere. Prvi put vidimo ono što nismo umjeli gledati.

Drugo: kako su se djela ljudskih ruku dramatično uvećala – onaj pomalo nakazni željezni toranj u Parizu ostvarenje je mita o Babilonskoj kuli – svijet se proporcionalno tome smanjio. Horizonti su nam se primaknuli tako da ih možemo vrhovima prstiju dohvatiti. Ili naprosto do njih možemo otputovati, odletjeti, otploviti. Ono što kao slika svijeta negdje drugdje postoji, postoji i ovdje gdje smo mi. Naprosto zato što smo već bili tamo i vidjeli smo to svojim očima. A gdje god su naše oči, tamo je i naš svijet. Tako izgleda nova stvarnost. Njezin katalog, galerija i muzej su dnevne novine. Dnevne novine su trgovi nove stvarnosti, mjesta na kojima nova umjetnost nastaje i na kojima se prikazuje. Kroz novine će protutnjati svi ratovi kratkoga dvadesetog stoljeća. U njima će se, novinama, začeti i razvijati zameci budućega rata. Ako smo znali čitati novine, ili ako smo imali hrabrosti za takvo što, mogli smo u novinama pročitati što će biti s nama. Da su na takav način i s takvom samorazarajućom dijagnostičkom strašću čitali dnevne novine, ljudi bi već 1933. znali što će im se događati. Bilo ih je i koji su upravo tako i čitali. Recimo, Stefan Zweig, Joseph Roth, Kurt Tucholsky… Posljednji rat koji će otpočinjati u novinama je onaj s kojim i završava kratko dvadeseto stoljeće: naš rat čiji prvi hici bivaju ispaljeni 1991, a pripremao se prethodnih pet godina, i razvijao na stranicama beogradskih novina. Tokom tog rata, koji će potrajati sve do 1999, i Natovih napada na Saveznu Republiku Jugoslaviju, ili još malo duže, do pada Miloševićevog režima, zbiva se promjena. Rat se iz novina seli na televiziju. Tačnije, na sve televizije svijeta. A riječ postaje slika. Tako započinje novi vijek, novo tisućljeće. Iz tog se preokreta rađa nova, antropološki različita, drukčija civilizacija. Ali to je, u odnosu na temu naših života, već daleka budućnost. Stoga se vratimo u dvadesete, vratimo se novinama.

George Grosz bio je novinski ilustrator. Otto Dix crtao je svijet onakvim kakav je bio u rovovima Velikog rata. U neka buduća doba, godine 1923, Konrad Adenauer, pobožan katolik i gradonačelnik Kölna, sav će svoj autoritet uložiti u to da ne bude otkupljeno veliko i strašno Dixovo platno naslova “Rov”, ali i da bude smijenjen ravnatelj muzeja koji se usudio takvo što izložiti našem oku. Što je toliko zgrozilo i uplašilo tog čovjeka, koji će mirno i sabrano prolaziti kroz najstrašnija doba njemačkoga dvadesetog stoljeća, i svome će narodu nakon 1945. pomalo vratiti razum? Ne postoji jednostavan odgovor na ovo pitanje. Ali nije pogrešno misliti da je Adenauera uplašila slika svijeta kojemu je, prema urođeničkom vjerovanju, fotografska kamera oduzela dušu. Na tom Dixovom ulju se, naime, kao i na Groszovim crtežima, vidi ono što bi ostalo skriveno i nevidljivo, e da nije kamere koja vidi sve. Vidi se ono što ljudske oči ne smiju vidjeti da ne bismo ostali bez Boga. Tako se to, vjerujem, Adenaueru tad činilo. Njegovo je vjerničko i ljudsko oko u svemu tražilo iluziju. Jer bez iluzije nema ni vjere, nema Boga. Bez iluzije stvarnost je nepodnošljiva za čovjeka devetnaestoga vijeka, kojemu su život i povijest priredili tu nevolju da živi u dvadesetom. Bez iluzije nema nove stvarnosti, nemogućim biva Neue Sachlichkeit.

Vrijeme nakon Velikog rata zlatno je doba novinskih ilustratora. Nije li to neobično? Pa zar nismo rekli da su fotografija i film stvorili radikalno novi pogled na svijet, zašto već u to vrijeme fotografija nije potisnula novinsku ilustraciju, umjesto da pridonese njezinoj slavi i sve do 1939. i Drugoga svjetskog rata, ili nastavka jednog i jedinog Velikog rata fotografija bila je sluškinja novinske ilustracije? Odgovor da štamparska tehnika u novinama nije bila dovoljno razvijena da podnese fotografiju u svojoj njegovoj sadržajnoj i značenjskoj raskoši, nije dovoljan. Čini mi se da je o još nečemu riječ. Novine su nakon 1918. postale najpouzdaniji tumači svijeta. Crteži Georga Grosza, recimo, nisu fotokopirali realnost, nego su je objašnjavali. To je iznimno dragocjeno: u prihvaćanju izmijenjene slike svijeta, čovjek koji se, poput Adenauera, zatekao u dvadesetom stoljeću, tražio je tumače slika. To su bili novinski ilustratori. I to su, naravno, bili grafičari. Procvat umjetnosti grafike u vezi je s tim. Ali u vezi s tim je i rođenje cijele jedne umjetnosti, koje započinje na novinskim stranicama, umjetnosti stripa.

Kako Neue Sachlichkeit u to vrijeme izgleda u našim životima? Već smo u vremenu naših djedova i pradjedova, u drugoj i trećoj generaciji naših predaka, do koje u pravilu i sežu naša sjećanja. U ta doba, oko Velikog rata, namještaju se sve te neobične okolnosti bez kojih se mi, nekih pola stoljeća kasnije, ne bismo mogli rađati. Zbiva se to u intenzivnom preplitanju povijesnog i porodičnog vremena. Ishodi ratnih bitaka, urušavanja imperija i rađanje novih država i nacija, preduvjeti su naših dolazaka na svijet. Upravo tada se, u dvanaest krvavih bitaka na Soči, što su se vodile od lipnja 1915. do studenoga 1917, stvaraju pretpostavke rođenja jedne daleke buduće generacije. Tema je to kojom se opsesivno bavim otkako znam za sebe, ili otkako sam upoznao sve svoje obiteljske povijesti. Ispisao sam je u knjizi “Rod”, ali nedovoljno i nepotpuno. Jer uvijek je nedovoljno i nepotpuno.

Ali da ukratko ponovimo dio priče. Moj djed Franjo Rejc, sin kovača iz Kneže kod Tolmina, sela u kojem prema novijim popisima stanovništva ne živi više od dvjesto ljudi, ali je u toponomastici zabilježeno s još dva imena: talijanskim Chiesa San Giorgio i njemačkim Grafendorf, svoje najranije djetinjstvo provodio je u dvije naše tada udaljene zemlje i pokrajine. Otac je bio nasilni alkoholičar, jak kao zemlja i smrtonosno poguban po svoje bližnje. Živjeli su u Zenici, Travniku, Kaknju. Imao je šestero žive djece, Franjo mu je bio najmlađi sin. Da ga sklone od divljeg oca, a pomalo i da rasterete domaćinstvo od jednih dječjih usta, Franju s navršenih devet mjeseci šalju u Knežu. Tamo kod djeda, tetki i stričeva provodi arkadijsko djetinjstvo, u društvenim i prirodnim pejsažima koja su za njega totalna suprotnost mraku i užasu zavičajne Bosne, proleterske Zenice, mahnitoga, vječno pijanog oca, koje je upoznao za nekoliko traumatičnih putovanja u ranom djetinjstvu. Tu se, u Kneži i u Tolminu, u njemu stvaraju dva čvrsta imaginarna i identitetska uporišta: Tolmin i Slovenija. Njegove tetke i stričevi, njihova blagost i mekoća, svetački dobri djed, jedan maleni svijet na granici. Krvavoj granici.

Sve je učinio da se ne vraća u Bosnu, pa je kao vrlo darovit dječak upisan u Carsko-kraljevsku veliku državnu gimnaziju u Pazinu, koja će u povijest ući pod svojim borbeno-narodnim imenom, Hrvatska gimnazija. Premda izvrstan đak, nije se tu dugo uspio održati, pa se u trećem razredu, ipak, vraća u Bosnu, u Travnik, i u Isusovačku gimnaziju, koja će u lokalnim kulturnim i društvenim povijestima također postati čuvena. Tu mu je još teže nego u Pazinu, jer je blizu kući, blizu je ocu i braći. Majka je mlada svisnula, što od batina, što od tog strašnog života. Sestra se ubila, skočila je u ledenu Bosnu, bježeći pred terorom. Braći je, pa tako i Franji, kroz cijele njihove živote ostala na savjesti, jer su živjeli u uvjerenju da se ubila jer je ostala trudna, a oni joj nisu pomogli. Dom Staroga vraga, kako će se kovača Josipa Rejca poslije imenovati u obiteljskim sjećanjima, dok god tih sjećanja bude bilo, bio je živo i neprestano aktivno ratište, strašnije i od stvarnih ratišta Velikog rata.

Franju Rejca, nesvršenog gimnazijalca, rođenog 9. listopada 1897, mobiliziraju u Zenici u neka jesenja doba 1915, i bez nekih ga naročitih priprema šalju u vatru Soče. Takva je bila sudbina bosanskih regruta, koji su za čast, cara i domovinu ginuli s crvenim fesovima na glavama. Među njima svima on je bio različit po tome što su njega, zapravo, postali u njegov – zavičaj. Ne znam zašto nije prethodno završio gimnaziju, uzalud sam se o tome raspitivao dok je još bilo živih. Izgleda da je to bio podatak koji nikome, sve do mene, nakon Franjine smrti (umro je 1972, jednog od dana oko svog rođendana) nije bio važan. Ali po sačuvanim svjedodžbama bio je dobar učenik, uzornog vladanja, s manjim problemima u računu (matematici) i vjeronauku, pa mi se čini da postoje samo dva razloga zbog kojih bi umjesto u osmi razred gimnazije Franjo krenuo u rat. Prvi, manje strašan, bio bi da je bio presiromašan da još godinu dana ostane gimnazijalac. Drugi, vjerojatniji, jest da mu se Veliki rat učinio manje strašnim od onog rata koji se vodio u obiteljskom domu njegova oca, kovača iz Kneže, Josipa (Matije) Rejca. A možda je, nesretni dječak, a moj djed, imao i tu iluziju da ide ratovati u obranu Kneže.

Na fronti je imao mnogo sreće, jer je pao u talijansko zarobljeništvo čim su Talijani promijenili stranu u Velikom ratu. U zarobljeničkim logorima po Italiji će provesti pune tri godine, sve do pred kraj 1919, i to će, u njegovim pričama, biti, možda, i najljepše godine njegova života. Savršeno je naučio talijanski, pa je radio kao službeni prevoditelj, a svoj je intimni dnevnik je pisao na talijanskom jeziku, ali – ćirilicom. Tako se štitio od znatiželjnika. Pretpostavljao je, vjerojatno ispravno, da nitko od ljudi među kojima je živio ne zna i ćirilicu, i talijanski. Među Talijanima imao je dobrih drugova, neki od njih bit će mu cjeloživotni prijatelji. U njegovim pripovijestima o zarobljeništvu, kao ni u kojekakvim bilješkama koje je iza sebe ostavljao, nije bilo ničega što bi djelovalo kao poniženje, ili što bi podsjećalo na buduća zarobljenička iskustva našeg stoljeća.

Priča o Talijanima je, međutim, zanimljivija po nečemu drugom. U životu će oni koji su ga na prevaru zarobili i tri godine držali u zarobljeništvu biti njegovi dragi drugovi i dobri prijatelji. Istovremeno, Italija će uskoro biti glavni njegov neprijatelj, onaj tko će učiniti sve da nestane Kneže, tog Franjinog raja na zemlji, da s Knežom nestane njegove Slovenije – jer ga se ona Slovenija u kojoj su Maribor ili Celje nije ticala više od Bosne ili Hrvatske – i da u nekom suštinskom smislu nestane i njega. Italija je prijetila da Franjin život svede na pakao u domu Staroga vraga.

Tu za njega započinje priča o TIGR-u. Za njegove bliske rođake, među kojima je, recimo, Albert Rejc (ili Rejec), naš mili striko Berti, osnivač TIGR-a, čiji je otac Ivan, također kovač, rođeni brat Staroga vraga, ta je borba značila nešto drugo nego Franji. Striko Berti se borio za Knežu na zemlji, za njeno fizičko postojanje, za čvrst zavičaj. Franji je Kneža bila metafizička činjenica. Život će provesti kao vječni izgnanik iz tog raja. 

O naravi njegova izgnanstva govori i sljedeća epizoda iz njegova života. Nakon što je po povratku iz zarobljeništva, po programu prilagođenom ratnoj generaciji, završio osmi razred gimnazije, Franjo se zapošljava na željeznici i ubrzo susreće ženu s kojom će provesti život, sedamnaestogodišnju kćer Karla Stublera, tada željezničarskog činovnika u Doboju. Po svemu sudeći, ona je, moja buduća baka, odmah zatrudnjela, ali srećom ta okolnost neće izazvati ničiji suicid. Vjenčali su se, rodio im se prvi sin, živjeli su u Usori, na prvoj željezničkoj postaji Franjine karijere, kad je Franji Rejcu stiglo službeno pismo koje ovako počinje: “Odlukom Gospodina Ministra Saobraćaja od 25. februara 1924., G.D. Broj 6180/24 otpušteni ste, kao strani državljanin, 29. februarom o.g. iz državne službe bez ikakvih prava na naknadu…”

Što je to Franju Rejca moglo učiniti stranim državljaninom, i čiji je on to državljanin bio, ako se, kako smo rekli, rodio 1897. u Zenici, od oca Slovenca i majke bosanske katolkinje, dakle Hrvatice? Odgovor na ovo pitanje ulazi u samu srž nove stvarnosti, koja je nastajala u dvadesetom stoljeću, a da prije nje nikada ništa slično njoj nije postojalo. Ovaj njezin element nema veze s fotografskom ili filmskom kamerom, niti s novostvorenom slikom svijeta, ali ima s načinom na koji su se u isto vrijeme utvrđivale granice između država, nakon što se svijet, zahvaljujući željeznici i motoru s unutarnjim sagorijevanjem, radikalno smanjio, a horizonti su se primaknuli jedan drugome. Odgovor na pitanje kako je moguće da je ovako opisan Franjo Rejc 1924. strani državljanin tiče se još barem dva elementa nove stvarnosti, premda su oba začeta u devetnaestom stoljeću. Stari vrag je, i pored toga što je cijeloga života bio pijan, bio dobar i darovit kovač. To je bio razlog da ga 1885. angažiraju na kovačko-bravarskim radovima na sarajevskoj katedrali. Prvi put je tada otišao u Bosnu i nije se više vratio. U nekoj ranijoj stvarnosti nisu se po Bosni gradile crkve ni katedrale, jer je ta zemlja bila dio Osmanlijskog imperija. A nije ni postojao svijet u kojemu bi kovač iz Kneže, ili iz Tolmina, po narudžbama crkvenoga ili carsko-kraljevskog investitora, odlazio petstotinjak kilometara dalje, gdje nemaju takvog kovača. Drugi element te nove stvarnosti je taj što su obiteljski zlostavljači kakav je bio on, pritom divlji i neukrotivi alkoholičari, zapravo ljudi dvadesetog stoljeća.

I onda se taj čovjek dvadesetog stoljeća nije, nakon što mu se u jesen 1897. rodio sin, pobrinuo da ga što prije krsti, te samim tim i vlastima prijavi njegovo rođenje i doživotno odredi njegovu zavičajnost. Staroga vraga 1897. za to nije bilo briga, a, ruku na srce, u to vrijeme i nije bilo toliko važno gdje si zavičajan. Pojam državljanstva, kao i pojam putnog lista ili pasoša, također je dio stvarnosti dvadesetog stoljeća. Franjo je kršten, te je samim tim i u službene knjige prijavljen, u Grahovu ob Bači. Kako su nakon rata Grahovo, kao i Tolmin, Kneža i cjelokupan Franjin rajski zavičaj, pripali Kraljevini Italiji, tako je 1924. Franjo Rejc za vlasti Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca postao stranac. Dakle, postao je Talijan.

To je trenutak u kojem se, u veljači 1924., razrješava jedna gotovo dramatična pretpostavka za moje rođenje, koje bi se trebalo zbiti četrdeset i dvije godine kasnije. Pretpostavka mi se čini dramatičnom, jer su, ako promatramo život kao priču, vrlo male mogućnosti da ću se roditi. Zašto? Pa evo zašto: mom mu potencijalnom djedu, socijalno neukorijenjenom, materijalno slabo stojećem željezničaru, s namještenjem u Usori kod Doboja, upravo dali otkaz, jer je on za njih stranac, Talijan. Istina je da on savršeno piše i govori talijanski, kao i njegova mlada žena, moja potencijalna baka, koja je u Dubrovniku završila četiri razreda talijanske gimnazije, prije nego što su joj oca – šefa stanice u Gružu, koji se solidarizirao s radničkim štrajkom – protjerali u Bosnu, i da ne postoje ama baš nikakve prepreke da se, skupa s tek rođenim sinom, isele u Italiju. Osim što je on, eto, talijanski državljanin, Italija je još uvijek bolje mjesto za život od Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a naročito od nesretne zemljice Bosne, kojom još uvijek hara endemski sifilis, i u kojoj stari Josip Rejc i dalje loče i maltretira ostatke ostataka svoje uništene obitelji. Ima tu još nešto: ako se, sad nakon što je izgubio posao – tojest, izgubit će ga nakon što se steknu uvjeti i za to – isele u Italiju, on će se naći u zemlji u kojoj se zatekao i njegov raj: Kneža, Tolmin, Grahovo ob Bači i cijela njegova voljena Primorska. Zar ne bi bilo razumno ostaviti u Bosni svoju sirotinju, i otići tamo? Postupi li tako, neće se pokrenuti niz uzroka i posljedica, veza i susreta, nužnih za moje rođenje.

Dvije godine ranije, fašisti marširaju na Rim. Albert Rejec je tamo i sudjeluje u uličnim tučnjavama. Tada gubi posao i vraća se u Trst, gdje je tajnik i urednik u slovenskom tjedniku Edinost. U Padovi i Rimu studirao je pravo. To je vrijeme kada Franjo s rodbinom komunicira uglavnom preko pisama. Stalno tu netko nekome piše, ali putovanja u stari kraj započinju tek krajem dvadesetih. U kasnu zimu 1924. on je savršeno sam pred otkazom, koji, istina, može osporiti ukoliko dokaže pripadnost našemu, a ne talijanskom narodu, i ako se potom odrekne stranog državljanstva i stekne naše. Pod prijetnjom je da će posao trenutačno izgubiti, a s poslom sva primanja i pravo na boravak u željezničarskoj kućici, čim se u Usori pojavi netko s približnom radnom kvalifikacijom. I tako prolaze proljeće, ljeto i jesen, ali Usora je, srećom, daleko od svijeta, u Bosni je, srećom, malo pismenih i školovanih ljudi, pa u potrazi za poslom ne nailazi nijedan stručno kvalificiran i školovan građanin s državljanstvom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

U to vrijeme moj djed Franjo piše u Beograd molbe i žalbe, da bi pred kraj godine u Usoru stigao novi dokument, koji biva do danas sačuvan u dokumentaciji moje iščezle, mrtve obitelji. 

Ispod memoranduma Ministarstva unutrašnjih dela Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, pod urudžbenim brojem 97011, s datumom 15. decembra 1924 god. u Beogradu, na tiskanici s rukom upisanim podacima piše: “Franjo Rejc, žel. čin. u Doboju obratio mi se sa molbom od 21.VIII 1924 da u smislu člana 11 Uredbe o sticanju i gubitku državljanstva putem opcije i molbe želi postati državljanin Kraljevine S.H.S i da u isto vreme zadobije zavičajno pravo u Doboju. Uz molbu priložio je i sva potrebna dokumenta i dokaze:

Da je bio zavičajan u Grahovu (Italija), da je rođen 9.X 1897. u Zenici, da je oženjen, da je pol. i mor. vlad. dobrog, da mu je slovenski maternji jezik i da zaista tim jezikom vlada, da je po poreklu i jeziku Slovenac.

Pošto je molilac ispunio sve uslove predviđene članovima 11-13 usvajajući podneta dokazna sredstva, na osnovu člana 14 pomenute uredbe

R E Š A V A M:

da je Franjo Rejc, žel. čin. u Doboju prema članu 80. Sen-Žermenskog ugovora o miru, optirao za Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, da je državljanin Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca sa porodicom po članu 30 Uredbe i da je prema članu 16 stekao zavičajno pravu u opštini Dobojskoj.

Ovo rešenje ne podleže taksi po članu 34 pomenute uredbe.”

U potpisu, uz pečat, ministar unutrašnjih dela. Potpis je nečitak, ali je lako provjeriti tko je 15. prosinca 1924. ministar unutrašnjih dela.

Ovaj dokument mi je zanimljiv, a onda i ganutljiv, kao ni jedno drugo administrativno rješenje koje sam pročitao. Ali ne zato što je u njemu šifra koju je trebalo ispuniti da bih se upravo ja rodio – rođenje je ionako nevolja za čovjeka, ako ćemo poslušati Émila Ciorana – nego me ovaj papir potresa zato što su tu upisani istinski, duboki razlozi zbog kojih se Franjo Rejc nije sa svojom malom obitelji mogao iseliti u Italiju, a ti će razlozi opet, nizom uzroka i posljedica, odrediti njegov život i sudbinu. 

Iste 1924. Mussolinijeva Partito Nazionale Fascista nakon mjeseci terora po ulicama i trgovima, ali i unutar već okupiranih institucija, na izborima osvajaju 65 posto glasova. Sljedeće godine uspostavljaju monopol nad sindikatima. Pet godina kasnije, u Italiji su već zabranjene sve druge stranke. Ljeta 1927, u vrijeme ukidanja slovenskih i hrvatskih prosvjetnih društava po Julijskoj krajini, kada se žarište fašističkog terora preselilo u krajeve u kojima su živjeli Slaveni, Albert Rejec je sa Zorkom Jeličničem osnovao TIGR. U početku, dok kraljevinske vlasti nisu uspostavile prijateljske veze s fašističkom Italijom, TIGR je, možda, i imao neku podršku iz zemlje. No, kada se to dogodilo, bili su izloženi teroru s obje strane granice, kojim su rukovodile policije obiju zemalja. Tigrovci su organizirali oružane napade. Tukli su po fašistima i karabinjerima, izazivali požare, terorizirali fašističke doušnike. Bavili su se terorizmom, na način karakterističan za epohu. Granica u Primorskoj zalivena je krvlju, slovenskom i talijanskom, što je bio odgovor potlačene slavenske manjine na fašističku kampanju zatiranja tragova njezinog identiteta. Bilo im je dopušteno da nastave živjeti samo ako će postati – Talijani. U osnovi, ponuđeno im je isto ono što i Franji Rejcu kada mu je u Usori službeno saopćeno da je stranac.

U kasnijim interpretacijama bit će pomalo i hvalisavo tumačeno da je TIGR bio prvi antifašistički pokret u Europi. To je, vjerojatno, i tačno. Ali nisu TIGR-ovci bili protiv fašizma, nego je fašizam bio protiv njih, jer su oni naprosto bili oni Slovenci i Hrvati, bili su oni Slaveni koji ni pod kakvim pritiskom nisu htjeli postati Talijani. U tome je i pravi razlog što su komunisti bili krajnje sumnjičavi prema TIGR-u i što je mlađi brat našeg strike Bertija, Maks Rejec, jedan od onih koji su 1941. dizali ustanak, ubijen u partizanima, vjerojatno po nalogu Varnostno-obveščevalne službe. Postojalo je vjerovanje – a pri ustanovljenju velikih političkih pokreta je kao i pri ustanovljenju religija sve zasnovano na vjerovanju – da iza TIGR-a stoje Britanci, i da su tigrovci britanski špijuni.  Komunisti, naime, nisu mogli razumjeti da su katkad u povijesti stvari tragično jednostavne i jednoznačne, i da je katkad nužno svijet promatrati iz najosobnije ljudske perspektive. Eto, recimo, iz perspektive mog djeda Franje Rejca nije dolazilo u obzir to da on bude Talijan, premda su mu neki među najboljim prijateljima bili Talijani, premda mu je prijalo biti u talijanskom ratnom zarobljeništvu i premda baš nikada nije imao nikakvih antitalijanskih sentimenata. Ono što ga je takvim učinilo nisu bile velike ideologije. I samo bi se književnim sredstvima moglo objasniti o čemu je sve tu bilo riječi.

I premda nakon odlaska u Pazin, u gimnaziju, a zatim i konačnog povratka u Bosnu, zemlju u kojoj se rodio kao Drugi, nikad više nije živio u Kneži, u Tolminu, u Primorskoj, svoj je društveni aktivitet i svu svoju građansku hrabrost stavio na taj kraj. I bio je tigrovac, na svoj pomaknuti način, u Sarajevu. Čuvao je striki Bertiju neku njegovu dokumentaciju, koju je onda, u proljeće 1941, po ulasku Nijemaca i ustaša u grad, zakopavao u blizini Templa, novoga, pred rat sagrađenog sefardskog hrama. I još je nekim ljudima, Istranima, TIGR-ovim ilegalcima, po Sarajevu nalazio stanove i fizički posao na željeznici. U velikoj povijesti nije imao nikakvu ulogu, čak ni toliku da bi ga se spomenulo u knjigama i brošurama o TIGR-u, kakve se u Sloveniji pojavljuju nakon 1991. Meni najzanimljiviju, naslova “Partija in tigrovci”, napisala je gospođa Tatjana Srebot Rejec, udovica Alberta Rejeca. Prije nekoliko godina, otkrivši u knjizi “Rod” i tko sam i čiji sam, slala mi je tu i još neke knjige poštom u Zagreb. Čuli smo se tada telefonom, razmijenili pisma, a onda sam ovih februarskih dana vidio da je krajem prošle godine i ona minula svijetom, i da je sahranjena u Ljubljani, trećeg dana ove godine. Nisam joj pri tom jedinom telefonskom razgovoru spomenuo da je se sjećam, da dobro pamtim stubište zgrade u kojoj je živjela, stan u kojem je živjela sa strikom Bertijem, i jednu golemu, kao tele veliku dogu.

Ali i to je dio priče o novoj stvarnosti, ili o onom što je u životima naših svjetova s granice bio Neue Sachlichkeit. Pa pokušajmo onda i nju ispričati. 

Nakon što mu se 1926. rodio i u drugi sin – prvi je rođen u Usori, drugi u Kaknju, gdje je po službi prebačen – Franjo je napredovao u željezničarskoj hijerarhiji, rasla mu je plaća, a imao je i više vremena. Osim toga, kao željezničar imao je Režijsku kartu, kako se zvala službena isprava s fotografijom, koja je zaposlenima na željeznici omogućavala da putuju plaćajući tek deset posto od stvarne cijene putovanja, dok su članovi željezničarskih obitelji, žena i djeca, plaćali pedeset posto, ili, kako se onda govorilo: pola karte. Ovo je važan element pripovijesti o novoj stvarnosti kratkoga dvadesetog stoljeća. Početkom vijeka, a u našim krajevima naročito između dva rata, željeznica i željezničari bili su ono što će od šezdesetih godina pa sve do kraja vijeka biti putničko zrakoplovstvo, piloti, stjuardese, kontrolori leta. Bili su društvena elita, gospodari putovanja, ljudi koji su spajali horizonte. Cijena željezničkih karata prvog i drugog razreda dvadesetih je godina usporediva s cijenama avionskih letova pred kraj dvadesetog vijeka, prije nego što će low budget kompanije srušiti cijene karata, ali i komfor na putovanjima, i prije nego što će let avionom postati trivijalan poput vožnje tramvajem, što će i pilote, barem unutar legende o putu i putovanju, pretvoriti u vozače tramvaja.

E dakle, u to romantično doba našega stoljeća, kada užasnuti Otto Dix i Georg Grosz crtaju užase Velikog rata, kada film i fotografija mijenjaju čovjekov pogled na svijet, kada je Bauhaus na svojim povijesnim vrhuncima, a u ljudima živa je iluzija da najednom sve vide preciznije i bolje, i da im upravo ta jasnoća u gledanju i razumijevanju svijeta može zamijeniti Boga, Franjo Rejc prvi put nakon Velikog rata započinje putovanja u svoj arkadijski zavičaj. I iz prve ruke upoznaje se s Mussolinijevim fašizmom. Njegovi rođaci, mnogo ih je njegove generacije, ili žive u izbjeglištvima po Sloveniji, uglavnom u Ljubljani. Nakon Prvog tršćanskog procesa i strijeljanja u Bazovici, Albert Rejec pobjegao je u Ljubljanu i tamo osnovao tajni odbor TIGR-a, bavio se šapirografiranjem antifašističke literature, povezivao se s talijanskim antifašistima po Italiji i izbjeglištvu. Dakle, bavio se ozbiljnim poslom. O Franjinim tajnim poslovima sa strikom Bertijem mi ne znamo mnogo. Moj djed Franjo Rejc nije, barem po obiteljskoj legendi, bio hrabar čovjek. A pritom je pripadao konspirativnoj generaciji koja je svoje ilegalne poslove do smrti držala u tajnosti, jer se, prema njihovom doživljaju svijeta, vremena možda mijenjaju, ali ono što je jednom bilo tajna, to zauvijek treba ostati tajna. Tako da je o tome šaptao po kući samo kad bi nešto ili nekog trebalo po Sarajevu sakrivati, a ključne riječi nikad nije izgovarao. 

Ali o svemu drugom pripovijedao bi nadugo i naširoko. Tako je, recimo, status obiteljskog mita stekla pripovijest kako su u ljeto 1933. ili 1934. Franjo i striko Berti išli na vrh upravo dovršenog Nebotičnika. Najviša zgrada u Kraljevini Jugoslaviji, najviša na Balkanu, jedna od najviših u Europi. Zgrada s koje se svijet na drukčiji način vidi. Iz tog drukčijeg pogleda rađa se i drukčiji svijet. (Uostalom, nije li i to smisao etike i estetike nove stvarnosti?) Ova priča bila je toliko upečatljiva da sam je čuo u nekoliko različitih verzija. Pamtim je, kao šestogodišnjak, iz prve ruke, od mog Noneta, djeda moga Franje Rejca. Slušao sam je od njegova mlađeg sina, mog ujaka Dragana. Pričala mi ju je u jesen 2012. Franjina kći, a moja tada teško bolesna, već umiruća mati. Čudo Nebotičnika iz 1933. ili 1934. godine bilo je kompleksno. Od više dijelova bilo je načinjeno to čudo. Osim što je to bila najviša tačka s koje su ljudi mogli vidjeti grad, i što je na taj način Nebotičnik ispunjavao istu ljudsku mitološku čežnju kao i Ajfelov toranj, čežnju za Babilonskom kulom, građevinom čovjekovih ruku kojom će se dodirnuti nebo, u Nebotičniku postojalo je još nešto. Da bi stigli do gore, moj Nono i striko Berti kretali su se prostorima novog svijeta, penjali se spiralnim stubama, ulazili u liftove, prolazili kroz dvorane drukčije od svih u kojima su prethodno bili, išli kroz prostore usporedive samo s katedralama, ali prostore koji nisu bili sagrađeni za Boga nego za čovjeka. Nebotičnik nije bio monumentalan, nadljudski, nego je sav bio po mjeri čovjekove budućnosti. Tako je to izgledalo Franji Rejcu. Pa je svjesno ili nesvjesno iz tog doživljaja u Nebotičniku stvarao neku svoju vjeru i nadu u sve ostalo.

Četrdeset godina kasnije, u nekom drugom, već dalekom, dalekom dobu, kada je Franjo Rejc već počivao na Novom gradskom groblju Bare u Sarajevu, mene su prvi put vodili u Ljubljanu. I premda Nebotičnik odavno više nije bio najviša zgrada našega svijeta, morali smo ići gore. Priča određuje slike koje gledamo u istoj mjeri u kojoj slike određuju priču. Tako da je i za mene Nebotičnik bio čudo. I kako budem odrastao i saznavao svijet, to djetinje čudo neće se u mojoj glavi smanjivati, nego će rasti i bivati čudo nad čudima. Tada smo, za tog mog prvog putovanja u Ljubljanu, išli u posjetu još uvijek živom striki Bertiju i njegovoj divnoj mladoj ženi, gospođi Tatjani. I toj golemoj dogi, veličine teleta, koje se obično sjetim kad negdje vidim velikim slovima ispisan akronim: TIGR. Ono u čemu ostatak našega svijeta nasluti tigra, ja ću jasno vidjeti njemačku dogu. To je moja stvarnost. I to je, u određenom smislu, nova stvarnost. Jer računa s vrlo sličnim sadržajnim i estetskim korelativom kao Otto Dix na onom strašnom slikarskom platnu koje je zgrozilo Adenauera. Naime, Neue Sachlichkeit u sebi sadrži i imperativ krajnje subjektivnog pogleda na stvarnost. Fotografija i film išću novo oko koje će ih jasno i bistro gledati. Novost nove stvarnosti je, dakle, dvostruka.

S Nebotičnikom se, već zbog dramatično znakovitog datuma njegova otvorenja, 21. veljače 1933., svršava kratko razdoblje nove stvarnosti. Toliko kratko da u tom vremenu čovjek nije ni stigao naučiti da drukčijim pogledom gleda jedan posve novi, drukčiji svijet. Tog dana kada je u Ljubljani otvaran Nebotičnik istekla su tačno tri tjedna od Hitlerova dolaska na vlast. I slijedila je, uza sve drugo, dramatična dramaturška i estetska transformacija svijeta. U manje od mjesec dana nestaje čuda nove stvarnosti, i usporedo započinje rađanje dvaju koncepata ideološki impregniranog realizma. U SSSR-u se upravo, po obračunu s likovnim i književnim avangardama, rađa socijalistički realizam. U Njemačkoj munjevito rađa se propagandni kič, koji nalazi raznovrsne stilsko-estetske uzore, ali svi oni, i u likovnoj umjetnosti, i u književnosti, proizlaze iz koncepata realizma. Ono što se u novoj stvarnosti prepoznavalo i vidjelo u oku pojedinca, ubuduće će se prepoznavati i vidjeti u oku naroda. Ono čemu je mjera bio jedan ljudski život, sada će se mjeriti vječnošću. Dirljivo je, recimo, suočiti taj mali dragi ljubljanski Nebotičnik s arhitektonskim vizijama Alberta Speera. Nebotičnik radikalni je izraz suvremenosti, upravo onog jednog trenutka u vremenu u kojem živ čovjek upravo jest. Speer je, pak, nakanio stvarati građevine koje će svoj vrhovni smisao i estetsko savršenstvo po njegovom sudu naći kad za koju tisuću godina postanu – ruševine. Takvoj zamisli ne znači ništa jedan čovjek, jer za njezino ostvarenje moraju umrijeti milijuni.

U Hrvatskoj se, i u Jugoslaviji, kratko razdoblje suočenja novog oka s novim dobom u likovnoj umjetnosti, završava s grupom Zemlja. Manifest Zemlje napisao je arhitekt Drago Ibler, i u tom je manifestu nehotice izveo prelaz iz jedne u drugu epohu, iz čovjekove stvarnosti u stvarnost naroda: “Treba živjeti životom svog doba. Treba stvarati u duhu svog doba. Suvremeni život prožet je socijalnim idejama i pitanja kolektiva su dominantna. Umjetnik se ne može oteti htijenjima novoga društva i stajati izvan kolektiva. Jer je umjetnost izraz naziranja na svijet. Jer su umjetnost i život jedno.” Zatim slijedi nekoliko godina privida europskog mira, nakon čega nam se pod nogama otvara pakao. 

Osamdeset godina nakon 1945. mi smo živi svjedoci svojih baka i djedova, i njihovoga vremena u kratkome dvadesetom stoljeću. Mi smo akteri nove stvarnosti od koje su bili sačinjeni njihovi životi. Oni su se, ti naši djedovi i bake, većinom rađali na granici. Rađali su se tamo gdje bi potekla crta horizonta. To znači da su se rađali na Balkanu, u Srednjoj Europi, u Europi u osvite dvadesetog stoljeća. Biti Europljanin znači roditi se na nekoj granici. To u dvadesetom stoljeću znači da su s jedne strane granice tvoji u većini, dok su s druge stranice tvoji u manjini. Ti si, međutim, uvijek čovjek na granici. Moj djed Franjo Rejc bio je čovjek na granici. I u ovoj sam dugoj i vrlo kompliciranoj pripovijesti, koja je samo trebala jednostavno odgovoriti na pitanje što je danas nova stvarnost, potrošio mnogo riječi u pokušajima da objasnim tko je bio on, da bih zatim mogao reći tko sam ja. I čini se da opet nisam uspio. Vjerojatno sam morao krenuti drugim putem i reći ovako: kada bi se od danas, u proljeće 2025., moj Nono i naš striko Berti od Ravnikarove i Titove Nove Gorice pješice, korak po korak, zaputili prema Goriziji, obojica bi zacijelo išli kući k svojima. A kada bi se potom, istoga ili sljedećega dana, moj Nono i naš striko Berti od Gorizije opet pješice, korak po korak, zaputili prema Novoj Gorici, njih dvojica bi zacijelo opet išli kući k svojima. To znači biti čovjek s granice. Tad kuća postoji samo dok se prema njoj krećeš i dok ti iza leđa ostaje neki tvoj Drugi. 

I to je već stotinu godina ta naša nova stvarnost. 

Miljenko Jergović 09. 03. 2025.