Anna Oreg je poslanica Pokreta slobodnih građana u Narodnoj skupštini Republike Srbije.
“Na sednici održanoj u utorak smo mogli da vidimo strategiju spina. Srpska napredna stranka s koalicijom je, navodno, stala na stranu studenata i rekla: ne brinite, evo, mi ćemo da vam pomognemo, ova loša opozicija vam hoće samo zlo, ali mi ćemo vam pomoći da se taj zakon usvoji. Potpuno su uradili jedan spin od svega onoga što smo mi pokušali da im kažemo, a to je da nije ni vreme ni mesto da se raspravlja o bilo čemu drugom sem o studentskim zakonima sada” – kaže Oreg u razgovoru za BUKA magazin.
Kako tumačite dolazak Milorada Dodika na posebnu sjednicu o stanju u BiH?
S obzirom da se raspravljanje o situaciji u BiH održava 15. marta, a mi znamo da su studenti najavili veliki protest u Beogradu 15. marta, nesumnivo je to, na neki način, odgovor vlasti na studensko okupljanje.
Ana Brnabić je čak rekla da, ako se ova sednica ne završi, koja je redovna, da će je prekinuti, da će biti vanredna sednica tada, pa će se onda ova nastaviti. Takvu je izjavu dala u ponedeljak, tako da su oni to definitivno zacrtali. S obzirom da je vanredna sednica, ja ne mogu sad tačno da izlazim još sa datumima, jer u tim vanrednim okolnostima oni imaju pravo 24 sata ranije da sazovu sednicu. Moguće da će tu još biti eventualno nekih izmjena i promjena, ali čini mi se da neće i čini mi se da je to apsolutno njihov odgovor studentima, budući da je planirano i da se okupljaju tu, tačno ispred Skupštine.
Kakva je to situacija kada parlament jedne države raspravlja o društveno-političkoj situaciji u drugoj državi?
Čak bih rekla da nisu ni prilično ozbiljni na tu temu. Oni pokušavaju da igraju na sentiš i na sentiment velikog srpskog osećaja svaki put. Mislim, oni su, ne zaboravimo, bivši radikali, tako da se u toj igri veoma dobro snalaze. I to je nešto što oni svaki put, kada god se neka kriza pojavi, daju kao odgovor na tu političku krizu.
Ista stvar se dešava i kada pričamo o velikom srpskom pokretu koji Vučić hoće u martu konačno da formira. Ista priča je i kada se radi o Dodiku i generalno o Republici Srpskoj. Oni svaki put pokušavaju da igraju na kartu da smo mi spolja ugroženi, da smo unutra ugroženi od strane unutrašnjih aktera koji su pod uticajem spoljašnjih faktora…
Uvek je najlakše igrati na tu nacionalnu kartu i to je ono što svuda u svetu svi desničani rade. Tu je nekako najjednostavnije ljude emotivno pokrenuti, ubediti ljude da obrate pažnju na te stvari, a da prosto sabotiraju situaciju sa nadstrešnicom koja se desila 1. novembra i ubila 15 ljudi. To je način da ubede ljude da ne razmišljaju o korupciji o kojoj studenti pričaju i o kojoj pričaju opozicioni političari i da se fokus pomeri na nešto što se zove nacionalno jedinstvo. S druge strane, da ne zaboravimo da oni Republiku Srpsku značajno koriste kada dođe do izbora. Tu, naravno, dvojni državljani imaju pravo da glasaju i oni na taj način hoće da pošalju poruku i Srbima tamo da jedino Srpska napredna stranka i Aleksandar Vučić razmišljaju o njima tamo. Na taj način, mogu slobodno da kažem, pokušavaju da kupuju birače u Republici Srpskoj, barem one ljude za koje ne znam kakve kanale informacija imaju i koliko su inače upućeni u ovdašnja politička dešavanja.
U to se može svrstati i takozvani plebiscit o Vojvodini?
Da, to je počelo još pre skupa u Srpskoj Mitrovici. Oni su gurali tu priču jedno mesec dana sigurno i onda kada su videli da se jednostavno, žargonski rečeno, nije primio taj pelcer, da narodu nije bilo jasno o kom separatizmu oni pričaju, onda su izmislili drugu kartu, a to je sad, evo, situacija sa Republikom Srpskom. Očekujem da će sledeća takva karta biti Kosovo i da ćemo videti još neke već viđene metode. Sve se to svodi na istu stvar, nema tu neke velike razlike.
Šta mislite da može biti odgovor javnosti i odgovor društva u Srbiji kada je riječ konkretno o ekspanzionističkim težnjama Vučića prema regionu?
Mislim da u ovom momentu građanstvo u Srbiji ne sme da dozvoli da se fokus pomeri sa činjenice da se trenutno nalazimo u možda najvećoj političkoj krizi koja je Srbiju zadesila u prethodnih 25 godina. Narod ne sme da dozvoli nipošto da mu se pomeri fokus, ni sa bilo kojim fingiranim procesima, niti sa bilo kakvim situacijama koje oni izmisle da nas ugrožavaju. Pobuna koja se dešavala zbog pada nadstrešnice koja je ubila 15 ljudi je takva da de facto mora postojati politička odgovornost. To sada jednostavno mora da se izgura do kraja. Dakle, ne radi se ovde samo o padu nadstrešnice, tu se radi o situaciji koja je do toga dovela. Prvenstveno o institucijama koje u Srbiji već odavno ne postoje, koje se samo prave da postoje. Radi se o nameštenim tenderima, o enormnoj količini novca iz budžeta koji se izdvaja na njihove razne bratske projekte i porodične firme… Tu je sad prosto balon pukao i studenti su na to jako dobro ukazali sa zahtevima koji, kao što kažu i oni, jesu politički, ali nisu stranački.
Mi imamo sistemski ogroman problem koji jednostavno mora da se restartuje, mora da se reši da bi se izgradilo jedno zdravo društvo gde čovek može da funkcioniše, da živi život koji je dostojan čoveka u 21. veku. To je ono što građani apsolutno nipošto ne smeju da smetnu sa uma i da dozvole da budu pod uticajem bilo kakve manipulativne radnje koje će ova vlast pokušavati i koje već pokušava da čini.
I na lijevoj i na desnoj strani zamjera se opoziciji bilo kakav pokušaj reakcije na studentske blokade i bilo kakav pokušaj reakcije u društvu, s obzirom na okolnosti. Kako vi vidite izlaz iz te situacije?
Znate šta je tu problem? Tu je problem takođe dugogodišnja degradacija političke scene u Srbiji. Ako je nešto Aleksandar Vučić zaista dobro napravio za sebe, da tako kažem, to je da je ubio politički život u Srbiji sa konstantnom pričom o bivšima, o ne znam kakvima….
Generalno, on se potrudio dobro da otkada su oni na vlasti, od 2012. godine, svakom čoveku u ovoj zemlji zgadi političku scenu i politiku i, nažalost, moram da kažem da se ljudi teško politički angažuju i da misle da danas više neće niko normalan da se bavi politikom. Lično sam imala tu situaciju kada sam ušla u tu priču, pošto sam veterinar, pošto imam svoju karijeru i politika mi nije neophodna. Prosto sam počela da radim zato što sam smatrala da želim da doprinesem društvenoj promeni u ovoj zemlji. Svi su imali identičnu reakciju: šta će ti to, nemoj da se valjaš u blatu…
Ovde su politička scena i osjećaj prema političarima kroz dugi niz godina uspešno ogađeni ljudima, tako da ljudi generalno ne vole političare, smatraju da su svi isti, jer primila se i ta matrica da smo svi isti, da će svi da kradu, da će svi da rade partijsko zapošljavanje, da tu prosto ne postoji način da se nešto promeni, ali eto, onda makar taj Vučić, ne znam, gradi puteve i tako dalje i ne upuštaju se ljudi previše. U suštini i u srži toga, režim stalno igra na kartu kako opozicija ne nudi politiku i ne nudi politička rešenja, što, naravno, nije tačno. Svaka stranka ima svoj politički program i mi smo svi u različitim strankama upravo zbog toga, ali to je, nažalost, tema oko koje uopšte nije ni momenat da se priča, bez obzira što to veoma dugo traje.
Ovde moramo da uspostavimo osnovne stvari i osnovni sistem da bismo uopšte mogli da dođemo do teme da li smo levi, da li smo desni, kako zamišljamo Srbiju, gde je vidimo u spoljno-političkom smeru, u unutrašnjem političkom smeru, i tako dalje. Režim je, međutim, uspeo da degradira u potpunosti percepciju ljudi prema političarima. Mislim da im je to bio glavni projekat, jer su na taj način i konkurenciju uspeli da eliminišu i na kraju krajeva da oni ostanu kao jedina ponuda koja je bar nešto, nešto što ljudi kroz te njihove medije mogu da vide. Prateći medije koji su u potpunosti pod njihovim kontrolom, ljudi mogu da pomisle da je režim bar nešto gradi, radi. To što ta gradnja košta deset puta više, to što će ta gradnja da ubije na kraju petnaestoro ljudi, tako što će tri meseca nakon što se svečano otvori i da se sruši, potaklo je ljude da razmišljaju da možda tu ipak nešto nije kako treba. Taj fokus ne sme da se pomeri.
Aktuelni režim želi da na zahtjev za vladavinu prava odgovori novom ponudom, a to je vladavina ljudi i to, navodno, novih ljudi…Šta mislite, da li je moguće manipulisati time dugotrajno?
Navodnim narodnim pokretom pokušavaju da urade rebranding Srpske napredne stranke, jer su shvatili na svakoj političkoj krizi, to se desilo i na Ribnikaru i sada, da rejting Srpske napredne stranke, zapravo, pada. I ono što je još, mislim, izuzetno bitno jeste da, zapravo, rejting Srpske napredne stranke ni ne postoji, postoji taj jedan čovek, Aleksandar Vučić, koji jedini ima neki rejting i koji je vezao to za svoje ime, koji neće moći više to da bude bez promena Ustava. Od njih se ipak svašta može očekivati. No, ako ne bude promena Ustava, Vučiću bi ovaj mandat trebao da bude poslednji. Pokušaj rebrandiranja sveo se na to da sad čak ne nude ni nove ljude, nego recikliraju stare. I to je na neki način spin. Vidite to na primeru Gorana Vesića ili Siniše Malog.
Na sednici održanoj u utorak smo mogli da vidimo strategiju spina. Oni su, naime, stali na stranu studenta i rekli: ne brinite, evo, mi ćemo da vam pomognemo, ova loša opozicija vam hoće samo zlo, ali mi ćemo vam pomoći da se taj zakon usvoji. Potpuno su uradili jedan spin od svega onoga što smo mi pokušali da im kažemo, a to je da nije ni vreme ni mesto da se raspravlja o bilo čemu drugom sem o studentskim zahtevima sada. Oni su to potpuno izokrenuli nekako na svoju stranu, tako da je to nešto u čemu su se oni zaista usavršili.
Da li će režim posegnuti za eskalacijom sukoba u regionu ili mu prijeti siguran pad?
Mislim da bilo kakva eskalacija sukoba u regionu nije čak ni moguća.
Izlaz iz ove političke krize u kojoj se trenutno Srbija nalazi definitivno može da bude samo i isključivo ako ćemo da pričamo mirnim putem, a svi želimo mirnim putem, jeste ta prelazna vlada koja može biti bilo kakva. Sada ne ulazim u to da li će ona biti ekspertska, politička, kakva god. Prelazna vlada generalno ima dve funkcije, jedna funkcija je da reši trenutnu političku krizu, a to znači da smanji pritisak izvršne vlasti na sudsku, da bi sudska vlast mogla da radi i procesuira sve one koji su uhapšeni, kojima treba da se sudi, kada govorimo o nadstrešnici, dakle, to je ono što je dovelo do političke krize. Pod broj dva, zadatak prelazne vlade je da spremi normalan teren za neke normalne buduće izbore, što znači da sredi biračke spiskove, da oslobodi medijsku sliku. Dakle, ta prelazna vlada bi imala ograničen rok nakon kojeg bi bili provedeni fer i pošteni demokratski izbori.
Ne zaboravimo da smo mi na zadnjim izborima imali čak izveštaje Evropskog parlamenta da u Srbiji tada nisu bili demokratski izbori. S obzirom na sve, isključivo vidim prelaznu vladu kao mogući scenario da se ova kriza reši i takođe to je sad idealan momenat da se desi s obzirom da na kraju ove sednice koja sada traje, treba da se konstatuje ostavka premijera i onda teče rok od 30 dana kada bi ova vlada trebala biti izabrana. Ako se to ne desi, onda se ide na izbore. S obzirom da pod ovim uslovima niko ne želi da ide na izbore, idealan momenat bi bio da se napravi veći pritisak na vlast. Tu sad ne govorim samo o studentskom protestu 15. marta, nego o svemu što će se do tada dešavati, pa i o generalnom štrajku 7. marta. U to ubrajam sve akcije koje bi pomogle da se izvrši pritisak da oni pristanu na tu prelaznu vladu. Drugo rešenje, a da je mirno, zaista ne vidim. Ne vidim isto tako ni da bilo ko od bilo kakvih aktera želi drugačije, to jest da vidi bilo kakvo rešenje, a da nije mirno.
Ono što je bitno, studenti su uradili izuzetnu stvar sa tim što su rekli da nemaju veze sa strankama i to je važno, jer oni hoće sistemske promene, a sada je veoma bitno da se kod tih zahteva ujedinimo, jer na kraju mora postojati političko rešenje političke krize.
Svima je jasno da bez političkih stranaka to rešenje neće jednostavno ići, tako da je to neki scenario i neki alat sa kojim bi moglo da se postigne razrešenje ove političke krize. Sada smo već nekako i navikli u poslednja četiri meseca da život u Srbiji nije normalan, da deca ne idu u školu, da su svuda protesti, blokade, da advokati štrajkuju. Za 7. mart su mnogi najavili generalni štrajk. No, mora da se normalizuje život u Srbiji, jer zaista ovako više ne može. Mislim da je to sada već svima potpuno jasno.