U uglu dvorišta, ispred drvarnice, a iza česme i metalne konstrukcije za razgranatu vinovu lozu, dugo je stajalo jedno staro bure. Tamno smeđe boje, vlažno pa miriše sa zadrškom u nosu, malo više od mene i široko sedamdesetak centimetara. Ne znam u kojim akcijama je završilo tu, ali obožavao sam kad padne kiša, pa se na površini, u drvenom obruču dasaka iznad metalnog obruča, zadrži voda. Onda tu poredam malene žute, plastične figurice kaubojaca i pokojeg indijanca, pa se radosno igram. Zamišljao sam Džon Vejna iznad Rio Granda kako se sprema za konačni okršaj sa crvenokošcima. Nisam tada ništa znao, ali sam kombinovao maštu, filmove sa televizije i rekvizite u prirodi koji su mi bili pri ruci.
Moj mali, netaknuti svijet. Zaštićen od svih nepogoda.
Baka
Kao i sva predškolska djeca koja nisu išla u vrtić, ponekad smo se bunili zašto ne idemo tamo. Zamišljao sam šareni prostor pun igračaka i gomilu djece kako se po čitav dan raznovrsno igra dok nas troje čamimo po dvorištu, uglavnom se dosađujući. Onda bi po vas cijeli dan zauzeta baka oko ručkova, kuće i nas unučića viknula:
- U redu! Vodim vas u vrtić. –
Uzela bi nas za ruke, izvela iz trošne kuće i uvela u mali, travnati prostor ispred, ograđen uredno podšišanim stabljikama šimšira, poredanih u špalir i uobličenih u pravugaonik.
- Ovo je ovde vaš vrtić. Igrajte se sada. – reče i šmugnu nazad da na smederevcu ne zagori grašak.
***
Bili smo nestašni kao i druga sitna djeca. Prednjačila je najstarija, sestra Olja, a pratili Jana i ja. Kao neki dječji vozić.
Ako bi baš zabrljali, a to bi bilo rijetko, baka bi se naljutila, pa tražila šibu da nas malo disciplinuje. Bio je to mali, nepopularni ritual. Izujemo se i popnemo na rupičastu, ugaonu garnituru, te počnemo skakukati i vrištati dok se baka vraća iz branja šibe. Onda bi pecnula jednu sestru, pa drugu, a pored mene samo zviznula prutom i oštro sijevnula po naslonjaču kauča viknuvši – Platićeš ti meni sledeći put! –
Bio sam najmlađi i jedini dječak, pa je baki vjerovatno bilo žao. Nije izgledalo da uživa u kažnjavanju i bila je to krajnja mjera koju je primjenjivala kada više nije znala kako da nas umiri. Sestre bi šmrckale, baka u kućnoj haljini nestala iza vrata, a stvari se smirivale i vraćale u dnevnu rutinu.
***
Ponekad su komšinice iz ulice Sime Šolaja – Milja, Zdena ili Zejna svraćale na kafu. Baka bi je brzo skuhala, pa poslužila, često u malim fildžanima. Kad dobre komšinice odu, na tren bi ostajala sama plehana, srebrna tacna sa džezvom i par fildžana sa tocom na dnu. Kao meki, žuti pilići zavirivali bismo odozgo gledajući kako preostala tekućina mreška preko taloga toza. Nekad bi i prst umočili da probamo zeru to čudnovato i pjeskovito dno. Ukus vlažnih, kafenih mrvica na jeziku. Osmuđeni nepčani svod.
Baka je govorila da djeca ne smiju piti kafu jer im naraste rep, a mi smo se čudno zgledali, zamišljajući kako bi to izgledalo. Jednom smo joj čak hrabro odgovorili kako ćemo ga saviti i spakovati u gaće da se ne vidi, dok se baka lagano smješkala, zadovoljna našom bistrinom. Već smo prokljuvili da je to nemoguća situacija i da nas baka samo plaši i odvraća od nevolja.
Kasnije, kad smo malko odskočili, najstarija Olja je sa bakom pila bijelu kafu, odnosno mrvu kafe i puno mlijeka, a i mi smo se polako primicali toj nepojamnoj čaroliji. Da utažimo naivnu žeđ djetinjstva.
***
Otkako sjećanje doseže, prostor ispred kuće je krasila raskošna vinova loza. Iznad centralnog dijela dvorišta, spakovana na metalni krevet od izrezanih cijevi. Natkriljena, kao nadstrešnica od nedaća i sunca, štit od UV-e zračenja i drugih elementarnih, životnih nepogoda. Deda je redovno obrezivao i starao se da bude uredna i na ponos. Pružala se i duž drvene ograde ka komšijama Kesićima, te tu meandrirala i pravila zaplete žilavim granama. Kvrgava kamena voćka, direktno iz Biblije.
E tačno tu, moj drug Darko i ja smo se u pozno ljeto osamdesetih godina prošlog vijeka znali zaigrati, pa popeti i sjesti na tarabe, te ljuštiti neoprane grozdove slatkog traminca. Kad sam ga jedno ljeto, poslije punih dvadeset šest godina, sreo na jugu Švedske u vjetrovitom, morskom Helsingborgu, rekao mi je da se dobro sjeća tog ukusa i zadovoljstva dok odmaramo i garavim, dječjim rukama jedemo slasne grozdace. Nije bosonogo djetinjstvo Branka Ćopića, već više musavo djetinjstvo prijedorskih plavih dječaka.
Zamišljam film o nama koji režira Lars Trir ili drugi nordijski, filmski mag. Projekcija na otvorenom u Puli, dok pijemo rashlađenu malvaziju.
***
Kada bi primjetila da smo obuveni ušli u kuću da nešto kratko oposlimo, pijemo vode ili slično, znala bi nas opomenuti da je izuvanje obavezno prilikom ulaska u kuću. Govorila bi, sa ljubavlju i sitnim prekorom u glasu – bakini englezići – aludirajući kako se u na dalekom Ostrvu ne izuvaš prilikom ulaska u dom.
Godinama kasnije, kad sam se kod sestre O. izuvao u njihovom toplom, londonskom domu i hodniku prepunom šarenih cipela i patika, sjetio sam se epizode sa bakom. Možda je baka proročki otjerala najstariju unučicu u daleku Englesku ili barem nehotice, u podsvijesti.
Ko to zna ..
***
Kao mali smo obožavali da meljemo kafu u starom, mesinganom mlinu, zanatski napravljenom tokarenjem. Naš je bio žut, boje dukata, ali viđao sam i sjajno-srebrne primjerke, ne manje raskošne po ornamentima i stilu. Naravno, prvo si morao dobro jesti i ojačati da bi mogao u kontinuitetu da okrećeš krugove i mrviš usuta zrna kafe. Ako si bio dovoljno velik, baka je dozvoljavala da sam uspeš šaku zrnaste kafe u maleni rezervoar mlina, a kasnije i da samljeveni prah izručiš u posudu prema njenom uputstvu. Taj dio rituala je bio specijalan jer se intenzivni miris samljevenog zrna čarobne biljke širio nozdrvama i plućima dok smo ga pretakali za pripremu napitka. Pravili smo se da nam jak miris smeta, a u stvari smo jedva čekali ponovo da se igramo odraslih. Često nedoraslih odraslih. Tada to nismo znali.
Od svih čudnih artefakata, fotografija, vaza, haljina, rokovnika i ploča, ostala je jedna velika, okrugla kristalna pepeljara. Dovoljna da se klasifikuje kao hladno oružje ili da se u nju privremeno sklone krhotine ljuske oraha koji su se netom krckali na porodičnom okupljanju. Stajala je je na pravouganom, drvenom stočiću pokrivenim staklom. Toliko dugo tu da je postala neprimjetna. Ugradni dio zaspalog enterijera i prohujalih života. Kruna bakinog heklanog miljea, zarobljenog ispod bezličnog stakla stolića.
Nosim je sa sobom, stežem pod miškom. Nju i daleke uspomene, obojene sjetom i ljubavlju.
Kuća je prodata. Uskoro će je rušiti.
Nedostajaće mi njen karatavan gdje ostaju zdrobljeni prvi dječji strahovi i nadanja, snovi i osmijesi ..
Ostaje djetinjstvo. Zapisano nemirnom olovkom.
Olovka. Nebo.