Dok iz Banjaluke pristižu fotografije i snimci režimske proslave Sretenja, pompeznih protokola, gala slavlja na više lokacija, bogatih trpeza i svadbarske euforije, istovremeno u Srbiji gledamo i čitamo potresna svjedočanstva o iscrpljujućem maršu studenata u prema Kragujevcu – o zdravstvenim problemima i fizičkoj iznemoglosti koji su ih na tom putu snašli. S jedne strane Drine – zasljepljivanje naroda blještavilom spektakla, s druge – kulminacija nezadovoljstva mladih koji mjesecima žrtvuju svoj komfor, a sada i zdravlje, ne bi li konačno istjerali pravdu do kraja, ono za šta generacije prije njih nikada nisu imale dovoljno hrabrosti i snage.
Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, gospodar života s ove strane, i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, neprikosnoveni vladar s one strane Drine, feštaju u ogromnom “svadbenom salonu”, u društvu brojnih zvanica, uz raskošnu gozbu, okreću jagnje, peku pitu ispod sača… Za to vrijeme, iz Ćićevca, male opštine u Srbiji, dolaze izvještaji o studentima kojima je potrebna hitna medicinska pomoć. Gledamo premorenu djecu, njihove izranjavane noge, improvizovane kolektivne smještaje u školama i pitamo se s koje strane Drine se datum Prvog srpskog ustanka obilježava u pravom duhu srpstva.
“Ovoj djeci nisu potrebni hrana, kafe, kolači… Preskočit će nam bar tona svega toga. Spremite medicinu, masere, fizioterapeute, flastere, gaze… Spremite doktore i medicinske sestre. Kada sam ušao u spavaonicu, izgledala je kao hirurgija – rijetki su oni koji nemaju probleme s nogama. Organizujte bar pet-šest stolova za masažu, previjanje, prvu pomoć, istezanje… To im je danas bilo najpotrebnije, a sutra će problemi biti samo veći. Osim toga, vidim da su previše stidljivi ili previše ponosni. Nemojte se ustručavati da im donesete hranu ili piće do mjesta gdje leže. Oni neće sami tražiti, moliti, zahtijevati bilo kakve pogodnosti. Ali meni, koji sam tri puta stariji od njih, nije bilo nimalo teško svakom do kreveta donijeti gulaš, pitu, kiflice, voće, vodu, flaster… bilo šta… čak i guaranu, koju lično prezirem. Ovo što smo mi večeras doživjeli, a vi ćete sutra, neće se ponoviti u sljedećih nekoliko naših reinkarnacija.”
Svjedočimo Sretenju na dva načina. Gledamo dvije stvarnosti – potpuno suprotstavljene. Prazna retorika dvaju predsjednika u Banjaluci o „jedinstvu srpskog naroda“ nije ništa drugo do opijum za mase, skretanje pažnje sa podjele srpskog naroda po jednom jedinom osnovu – onom klasnom. „Hljeba i igara“ – stari, provjereni recept – ponovo je u pogonu, jer dok narod gleda spektakl, iza kulisa se nesmetano nastavljaju bahatost, pljačka, nepotizam i korupcija.
Sretenje je simbol borbe za slobodu i pravdu, onaj isti duh otpora koji danas vidimo na ulicama Srbije. Na Sretenje 1804. godine, Srbi su digli Prvi srpski ustanak, ne mireći se sa ugnjetavanjem i nepravdom, dok je Sretenjski ustav iz 1835. označio pokušaj stvaranja pravednijeg i slobodnijeg društva.
Danas, dok vlast jedan od najvažnijih datuma u srpskoj istoriji slavi pompeznim ceremonijama, mladi ljudi marširaju Srbijom, vođeni istom idejom – da budu slobodni, da ih vlast ne ponižava, da se njihov glas čuje. Njihov marš je nastavak borbe koja traje vijekovima, borbe koja je oblikovala srpsku istoriju, ali se ona sada ne vodi protiv stranog okupatora, već protiv onog unutrašnjeg – protiv korumpiranog sistema koji godinama uništava jedno društvo.
Ako Sretenje zaista simbolizuje slobodu, nacionalni identitet i početke moderne srpske države, onda ga danas ne slave oni u raskošnim salama, već oni koji su na ulicama, u pokretu, u borbi za budućnost.