Ovih dana rat u Ukrajini ulazi u svoju četvrtu godinu, a Tramp je ispunio svoje predizborno obećanje i pokrenuo je pregovore o kraju ratu. To je baš pravi momentum da se rekapitulira njegov dosadašnji tok i ocijene efekti. Što, međutim, i dalje nije lako učiniti, jer i dalje nije jasno šta, zapravo, stoji iza putinističke agresije na Ukrajinu. Od samog početka, putinistički režim je iznosio različita, ponekad upravo fantastična opravdanja za agresiju: od „sprječavanja širenja NATO na istok“, smjene režima u Kijevu, „razbijanja jedinstva Evrope“, „promjene svjetskog poretka“, pa sve do potpuno nerazumljivih budalaština poput „denacifikacije“. U govoru kojim je obznanio početak invazije, Putin je čak osporio pravo Ukrajine da postoji jer je u pitanju „lenjinistička vještački izmišljena nacija“. Premda putinisti i dalje, mada sve manje uvjerljivo, tvrde kako “vsje idjot po planu”, pogledajmo kako stvari na ulasku u četvrtu godinu borbi zaista stoje.
Stanje na terenu
U svakom ratu najvažnija stvar je stanje na frontu. Već i letimičan pogled na kartu dovoljan je da se ocijene razmjere putinističkog neuspjeha. Premda su nas mnogi Pink/Happy „eksperti“ ubjeđivali da će „Putin završiti sa Ukrajinom za tri dana“, nakon 1300+ dana stvarnost izgleda ovako.
Linija fronta gotovo dvije godine je praktički nepromijenjena. Unatoč svim propaganda-narativima karta nam jasno pokazuje da putinova armada nema kapacitet da slomi ukrajinski otpor na frontu. Nemoć putinističke vojske najbolje ilustruje činjenica da osvajanje svakog sela putinisti predstavljaju kao kolosalan uspjeh ravan umarširavanju u Pariz.
Da stvar po putiniste bude još gora – Ukrajinci su uzvratili klasičnim blitzkrieg napadom na Kursk, i priredili Kremlju poniženje da je prvi put nakon WW2 dio ruske zemlje okupiran.
Još šokantnije od samog gubitka Kurska je činjenica da Putinova vojska, evo, već sedam mjeseci nije u stanju da uzvrati i povrati svoju teritoriju. Koliko je stanje loše, najbolje svjedoči činjenica da je Putin morao da angažuje pomoć spolja: oko 10 000 sjevernokorejskih vojnika trenutno se bori u Kursku. Ukrajinski kontranapadi nisu stali na Kursku, već su se proširili po cijeloj douralskoj teritoriji Rusije, uglavnom ciljajući vojne i infrastrukturne objekte. Samo letimičan pregled rafinerija napadnutih dronovima pokazuje da nešto debelo ne štima sa putinističkom PVO.
Sve u svemu dosadašnji tok rata pokazuje zaista šokantnu i potpuno neočekivanu nesposobnost putinističke vojne sile. Svi smo bili u uvjerenju da je to „druga vojna sila na svijetu“. No sada sve bliže istini djeluje tvrdnja da je to „druga vojna sila u Ukrajini“.
Širenje NATO
Jedan od rijetkih smislenih ciljeva koje je Putin proklamovao kao svrhu invazije jeste sprječavanje širenja NATO na istok. Koliko god bilo jasno da svaka država u XXI vijeku, pa tako i Ukrajina, ima pravo da sama odlučuje o svojim savezima i koalicijama, jasno je da se putinistička Rusija može osjećati ugroženom od približavanja NATO. Ipak, i tu je putinistička strategija doživjela potpuni neuspjeh: ušle su čak i Švedska i Finska – dvije veoma bogate zemlje, a Finska ima i vrlo jaku armiju i vrlo veliku granicu sa Rusijom. Putinistička invazija rezultirala je, dakle, upravo onim što je pokušala da spriječi: NATO je stigao na granicu.
Sama Ukrajina u skorije vrijeme vjerovatno neće ući u NATO, ali čak i tu je stvar po putiniste problematična, jer će mirovne snage koje se razmjeste na liniji razgraničenja, po svemu sudeći (a to sugeriše i Trampov prijedlog), biti dominantno sastavljene od evropskih – dakle, NATO snaga.
Destabilizacija Evrope
Jedan od ciljeva na kome putinisti od početka insistiraju jeste „destabilizacija“ Evrope. Ovdje nećemo ulaziti u to koliko je takav jedan cilj uopšte smislena politika, već samo u efekte koji su postignuti. Na prvi pogled, čini se da Putin ni tu nije postigao ništa. Naročito je fijasko doživjela njegova prijetnja „smrzavanjem“ Evropi – naime tvrdnja da EU ne može funkcionisati bez ruskih energenata.
Vidjeli smo da to nije tačno i EU se uspjela, i to izvanredno brzo, preorijentisati na alternativna tržišta.
Međutim, na političkom planu, Putin je imao određenih uspjeha. Prvo, on je uspio naći neke „slobodne jahače“ unutar EU koji imaju kapacitet da blokiraju ili bar zakomplikuju pritisak EU na režim u Kremlju. Za sada su to samo Orban i Fico, ali, usljed komplikovanih mehanizama donošenja odluka unutar EU i to ima efekta. Potencijalno još veći problem za EU je naginjanje evropskih birača ka desničarskim politikama. Prema novijim istraživanjima, rat u Ukrajini je na visokom trećem mjestu (odmah iza migrantske krize i tzv. Woke politika) uzroka zaokreta Evropljana prema desnici. To, za sada, nema direktne posljedice na stav EU prema ratu u Ukrajini – vidjeli smo npr. da je Italija pod desničarkom Meloni čak i zaoštrila i retoriku i politiku prema Putinu. Ipak, dugoročni efekti takvog zaokreta vrlo su opasni i sigurno idu na ruku antiliberalnom režimu u Kremlju.
„Denacifikacija“ i promjena prozapadnog režima u Kijevu
Na samom početku invazije, putinisti su kao važan cilj isticali smjenu prozapadnog režima u Kijevu. Stupidni termin „denacifikacija“ po svemu sudeći odnosio se upravo na to. U međuvremenu je postalo jasno da se to neće dogoditi i sam putinistički režim je objavio da to više nije cilj invazije.
Međutim, efekti ove agresije mnogo su dugoročniji od jednog mandata. Naime, sasvim je jasno da će i nakon vlade Zelenskog kurs Ukrajine biti ne samo prozapadni, već i antiruski. Nemoguće je zamisliti da Ukrajinci nakon ovakve divljačke agresije imaju ikakve veze sa Moskvom. Svojom glupošću Putin je na dugi period okrenuo Ukrajinu, i jedan u suštini bratski narod, protiv Rusa. On je u stvari nasjeo na jeftinu seljačku foru „zavadi pa vladaj“ i izgubio je Ukrajinu kako god ovaj rat završi. I više od toga: napravio je od jednog bratskog naroda smrtne neprijatelje na svojoj granici. To je zapravo mnogo gore od NATO-a na granicama Rusije. Ako je već želio da smjenjuje režim u Kijevu mogao je to da uradi na normalan način: npr da napravi i finansira neku prorusku stranku. Ili čak izvede neku „obojenu revoluciju“ po ugledu na ovo što ameri rade širom svijeta. Odlučivši se za invaziju on je definitivno izgubio Ukrajinu čak i kada se režim u Kijevu promjeni.
Zaštita ruskog stanovništva u DNR i LNR
Jedini cilj invazije za koji se može reći da je bio opravdan je zaštita ruskog stanovništva DNR i LNR. Režim u Kijevu zaista je dopustio sebi anticivilizacijske pritiske na ruske građane Ukrajine, koji su išli čak do toga da se problematizuje upotreba ruskog jezika i status ruske crkve. Naravno, to ne može dati legitimitet invaziji jer postoje mnogi međunarodni pravni i politički mehanizmi koje je Rusija mogla upotrijebiti da obuzda takvo idiotsko ponašanje vlasti u Kijevu. U svakom slučaju to je i jedini cilj rata koju su putinisti uspjeli ostvariti: oni su vrlo blizu izlaska na granice DNR i LNR. Problem je što taj uspjeh nije stabilan: on će naime zavisiti od ishoda rata i od događaja koji će uslijediti post festum. Čak i u najidelanijem scenariju – da se ustabili linja na granicama, ova područja ostaće međunarodno nepriznata i biće tretirana kao okupirane teritorije, a Rusija kao okupator. Jasno je da to nije moguće kao dugoročno rješenje. Vidjeli smo da i Trampov prijedlog mira ne podrazumjeva da Ukrajina prizna ove teritorije kao dio Rusije i jasno je da ona to neće ni učiniti – kao ni EU i veći dio država svijeta. Dakle to će biti neka vrsta kosovizacije kao privremenog riješenja koje će se riješiti nekim budućim omjerom snaga, koji je sada nemoguće predvidjeti.
Tramp
Najvažniji „uspjeh“ putinističkog režima nije vezan ni za Ukrajinu ni za poteze samog Putina, već se dogodio na drugom kraju svijeta: U SAD Tramp je ponovo postao predsjednik. Šta to konkretno znači za putiniste i Ukrajinu sam bog zna – kod takvih populističkih političara nikad se ne može sa sigurnošću znati šta im je stvarna namjera, a šta fora za zamajavanje javnosti. Prvi dan mandata Tramp je čak izjavio da će pojačati sankcije Rusiji ako se ne postigne mir. Ipak, sasvim je jasno da pobjeda Trampa daje značajno veći prostor putinistima. Bajdenova administracija je bila klasičan primjer onoga što je Kisindžer nazivao „geopolitički idealizam“: politika koja se vodila određenim vrijednosnim okvirima (u ovom slučaju liberalnim) i koja je sa tih pozicija odbijala bilo kakve razgovore sa Putinom-agresorom. Bajden je čak nazvao Putina „ubicom“ i „zločincem“.
Tramp je, pak, tipičan primjer „geopolitičkog realizma“ i on će sigurno ući u ozbiljne pregovore da se rat okonča. Pod kojim uslovima, niko ne može znati. Ali svi znamo da on nema „idealistička“ ograničenja tipa neprihvatljivosti kršenja nekih bazičnih principa kakav je suverenitet Ukrajine nad DNR i LNR. Kao i svaki „realista“, on će težiti da postigne dogovor do koga se može dobaciti, bez osvrtanja na moralnu opravdanost pojedinih stavki tog dogovora. Samim time otvara vrata Putinu da se, bar privremeno, izvuče iz ukrajinskog blata u koje se zaglibio. Koliko je Tramp slamka spasa Putinu najbolje svjedoči činjenica da samu najavu pregovora putinisti već dočekuju sa euforijom i predstavljaju kao svoju pobjedu. I u pravu su: to je sasvim neočekivan izlaz iz beznadežne situacije u koju su se doveli ovom suludom invazijom.
„Promjena svjetskog poretka“
Ovaj misteriozni zadatak od početka je kotirao visoko na putinističkoj agendi rata, premda nikad nije jasno objašnjeno šta on pod time podrazumijeva. Najčešće se to tumači kao projekat „ukidanja unipolarnog svijeta“ tj. planetarne dominacije SAD. No, shvaćen na takav način, ovaj cilj je potpuno apsurdan, jer takav unipolarni svijet ne postoji već najmanje dvadesetak godina – otkada su, prije svega Kina, ali i drugi dijelovi svijeta, počeli svoj ekonomski uspon na bazi globalizacije. Dakle, mnogo prije 2022. god., postojao je bipolarni svijet u kome je Kina al pari SAD. Neki, pak, smatraju da je Putin imao na umu tripolarni svijet – u kome bi pored SAD i Kine, Rusija predstavljala trećeg velikog igrača. Međutim, takva ambicija nema nikakvog utemeljenja u realnosti, jer je Rusija daleko ispod kapaciteta SAD i Kine. Ruska ekonomija čini tek mali dio GDP-a SAD i otprilike je na nivou Teksasa ili Italije. No, paradoksalno, izbor Trampa možda dovede upravo do uspona trećeg velikog planetarnog igrača – međutim, sasvim drugog od onog što su predviđale putinističke maštarije. To može biti EU – koja je ekonomski an pari i sa SAD i Kinom, a daleko prevazilazi Rusiju. Ponašanje trampističke Amerike neminovno će natjerati EU da preispita svoj položaj u odnosu na SAD i vjerovatno će voditi ka jačanju EU, a već je proizvelo značajne promjene u sferi odbrane, gdje su EU zemlje odlučile da odbace tradicionalni oslonac na američku vojnu silu i počnu da grade evropsku vojsku. No to nije posljedica putinističke invazije na Ukrajinu već promjene američke politike pod Trampom.
Sve u svemu, kako sada stvari stoje, činjenice su jasne: 1) putinisti vojno nisu uspjeli u Ukrajini – naprotiv, pokazali su da je njihova armija u katastrofalnom stanju; 2) širenje NATO, ne samo da nije spriječeno, već je i ubrzano; 3) režim u Kijevu nije smijenjen i što je još važnije: 4) Ukrajina je definitivino za dugo vremena antiruski nastrojena; 5) Status DNR i LNR neće biti definitivno riješen. Premda će nam putinisti i domaći Pink/Happy/informer eksperti nastaviti objašnjavati da je to pobjeda, jasno je da je Putin u Ukrajini doživio kolosalan neuspjeh, pa čak i poniženje. Koliko će građani Rusije biti spremni da prihvate njegova „objašnjenja“ za stotine hiljada mrtvih, ekonomske sankcije, itd., zapravo će biti najzanimljivije za vidjeti.