Išao sam sa sinom u biblioteku, neki dan. Odmah posle škole, on je drugi razred osnovne, a bio je druga smjena, pa je pao dogovor da svratimo u „našu“ biblioteku. Tu u Boriku – “glavnom gradu Banjaluke”, imamo, znate, lijepu dječiju biblioteku, a sin, ovaj mlađi, postao je član još kad je bio u vrtiću. Stariji isto tako, ali sada svi, moram priznati i ja, posuđujemo knjige na člansku kartu ovog mlađeg. Pokupimo tako i 4 knjige odjednom, dozvole nam, jer smo redovni čitaoci, nije neka protekcija, nego, brate, čitamo, često i mnogo.
Nekako mi je bilo važno da im ovu člansku kartu zakačim za ime što ranije u djetinjstvu, a onda računam da će ih pročitano i pregledano štivo iz bibliotečkih fundusa, naročito onih dobrih, dječijih, izmaštanih knjiga, čuvati za cijeli život. Naivno, znam, ali drugačije nisam znao, pa to su, valjda, ti krugovi života po kojima hodamo…
Na vratima naše Dječije biblioteke „Borik“ zateknemo papir i on, bogme, zatekne nas! Zatečeni, k'o onomad kad su ljudi čitali onih 95 teza Martina Lutera, zakucanih na vratima crkve u Wittenbergu, čitam sinu malo manje teza i mnogo manje reformatorskog teksta, koji glasi:
„Obavještenje za korisnike Dječije biblioteke „Borik“
Dječije odjeljenje JU Narodne i univerzitetske biblioteke Republike Srpske prestaje sa radom 23. decembra 2024. godine u prostorijama u Boriku, u Ulici Živojina Mišića br. 33.
Razlog prestanka rada je preseljenje Dječijeg odjeljenja u novoopremljeni prostor u centralnoj zgradi Biblioteke u Jevrejskoj ulici br.30.
Molimo sve naše drage korisnike i njihove roditelje za razumijevanje.
Najavljujemo nastavak druženja u novom prostoru od 17. februara 2025. godine.“
U potpisu, tamo neki sekretar JU NUB RS…
Tata, zašto ne radi biblioteka – pita sin. Ne znam… preselila se, mislim, još se preseljava, valjda…
Pa, kada će početi da radi? – opet sin.
Neće više ovdje…
Ali zašto!? – pita sin.
Stvarno, zašto!? Nema o tome ništa u onim tezama zakucanim na vratima, već prazne, naše biblioteke. Ni pokušaja objašnjenja zašto smo u Boriku izgubili mnogo više od mjesta gdje žive knjige, jer, bilo je to „malo dječije kraljevstvo“, prepuno junaka iz knjiga, ali i živih junakinja, radnica ove biblioteke, koje su osmišljavale i vodile brojne sadržaje za djecu predškolskog, školskog i tinejdžerskog uzrasta: igraonicu, čitaonicu sa internet klubom, savjetovalište za tinejdžere, malu školu engleskog jezika, radionicu rukotvorina, kreativno pisanje, dramsku radionicu, zanimljivu geografiju, školu slikanja…
I poruka za roditelje je bila baš, baš lijepa: „Dragi roditelji, upišite svoju djecu u Dječiju biblioteku „Borik“ i pružite im jedno lijepo i uzbudljivo djetinjstvo, obogatite i oplemenite njihov mali život i bićete ponosni u kakve će ljude izrasti.“
Baš, baš lijepa poruka…
Borik inače zovu „spavaonom Banjaluke“, kažu i do 20.000 ljudi tamo prespava, ima dvije osnovne škole i širi se širi sa stotinama novih stanova svake godine, ali eto, nema više Dječije biblioteke „Borik“…
Tata, vidi Ronaldinjo! Zašto je on zalijepljen pored biblioteke – opet pita sin.
Pa, zato što reklamira kladionicu.
Šta je to kladionica? (Logično pitanje, ne zna dijete, nije čitalo u biblioteci, mislim ja). Aaa, znam to je ono za fudbal, a Ronaldinjo je sada u penziji, pa radi u kladionici.
Nije baš da radi u kladionici…ma, u pravu si, znaš, radi on, radi za kladionicu.
Pa, kako to da Ronaldinjo ne radi u biblioteci, jer da on radi u biblioteci, nikada se ne bi zatvorila…
Znači, zato je Dječija biblioteka „Borik“ prestala sa radom u Boriku…
Lijepo mi to objasni član biblioteke, moj sin.
Piše: Saša Savičić, februara 7. tekuće godine
(spava u Boriku, a budan svuda i svagda)