Pre deset godina, sin Željka Mitrovića je ubio Andreu Bojanić, kolima
Koja je letela 32 metra, i odletela pravo u smrt
A mladić kukavički pobegao
Pre deset godina, sin Željka Mitrovića je ubio Andreu Bojanić, kolima
Koja je letela 32 metra, i odletela pravo u smrt
A mladić kukavički pobegao
Osuđen je na samo godinu dana kućnog pritvora, sa nanogicom
A mi smo na Željka Mitrovića i njegovo ispiranje mozga osuđeni već 30 godina, i ko zna još koliko ćemo još
Andrea je ubijena, neko bi za ubijeno pseto više odgovarao nego za nju
Za jadnu nju
Za divnu nju
Čiji osmeh i pojava sve govore, o kakvoj duši se radilo
Andrea je ubijena, isto kao što se već godinama ubija svest naših ljudi Pinkom
Tačnije ispira mozak
Farmama, zadrugama, i ostalim smećem koje dolazi odatle…
Gde su Kije, Lune, Slobe, Kristijani, zmajevi, i ostali nesrećni likovi naše stvarnosti
Dobili hiljade i hiljade sati, za razliku od nas
Koji sekund nismo videli ni na jednoj od televizija sa nacionalnom frekvencijom
Nikad
Nije samo Andrea ubijena
Ubijeni smo svi mi, zajedno sa njom
Od nekih drugih tatinih sinova
Koji rade ono što rade, a ne odgovaraju
Ali zato mi odgovaramo umesto njih, i plaćamo cenu
Stanjem u društvu
Besmislom u koji nas guraju
Masovnim odseljenjem…
I dalje tvrdim da je Pink veću štetu naneo Srbiji od Nato pakta
Bombe dođu i prođu, učine narod složnim
Ovaj otrov ne prestaje
Nalik kanceru, izjeda i tera sve ono što vredi…
Koliko je samo ljudi skrenulo sa puta zbog tog smeća
Od ranih devedesetih, pa sve do današnjeg dana
Što je našem narodu gore, gazdi Pinka je bolje
Koji, kao niko, zarađuje na ljudskoj muci i gluposti
Sklopio bi pakt sa samim đavolom, samo da proširi svoju imperiju
Razmišljam o Andrei često
Njenom ocu Savi
Majci, profesorki na filološkom fakultetu u Beogradu
Ne znam šta da im kažem
Osim da im pružam podršku
Svi danas treba da se setimo Andreje
Njenih roditelja
I “pravne” države u kojoj živimo
Gde smo zamorčići kojekakvih poremećenih likova
Kojima služimo kao eksperiment u rijalitiju
Pitam se samo dokle
I dokle će to ispiranje mozga da traje
Slava tebi Andrea
Kažu da se ništa ne dešava slučajno
Ne znam
Nadam se samo da će tvoja nevina žrtva bar nekome da otvori oči
Meni jeste
I to mnogo
* * *
A pitanje za dotičnog koji je ubio
Čoveče, hajde što udariš, i to tako snažno da neko leti 30 metara svom silinom, i to na mestu gde prolaze desetine hiljada ljudi dnevno
Nego još da pobegneš, ne razmišljajući da tom dragom biću treba da pružiš pomoć
Možda pomogneš
Duša boli kada zakačiš psa, mačku, a kamoli devojčicu na pragu devojaštva
Šta da joj je život zavisio od tebe
Šta da je mogla da preživi, a nažalost nije
Šta da je bilo na nekom sporednom drumu, i da je trebalo da je staviš u kola i odvezeš u bolnicu, a ti pobegao
Spasio bi život, ovako si ga ubio
Ubio si anđela
Kakav je osećaj ubiti anđela, i za to ne izaći iz kuće 11 meseci
Tačnije iz palate, gde ionako sve imaš, da ni ne moraš da izlaziš
Sve je to ovaj jadni narod ionako platio
Da ima griže savesti
Izvinio bi se, ovako
Ništa
Izviniću se ja – izvini Andrea
Nismo te dostojni, ni tvoje žrtve –
Moja majka kada je jednom biciklom prešla na crveno
U tri noću, kada nije bilo nigde nikoga, dok se vraćala sa posla, od gazde
Lokalni panduri su je ganjali kao da je nešto ukrala
Godinama posle dolazili, dok nije zastarelo…
Kada će da hapse one koje treba da hapse
A da se pošteni i časni ljudi ostave na miru
Izvini još jednom Andrea