Kada se neka građevina uruši zbog starosti, kao što se dogodilo u Dresdenu prije nekoliko mjeseci, ljudi obično reaguju nevjericom i osudom vlasti. No, sasvim je drugačija priča kada nove zgrade propadaju i ubijaju ljude. Urušavanje betonske nadstrešnice željezničke stanice u Novom Sadu 1. novembra 2024. – čija je rekonstrukcija završena samo nekoliko mjeseci ranije, uz veliko slavlje vlasti – odnijelo je 15 života i izazvalo neprekidan val ogorčenosti i bijesa širom zemlje. Masovni protesti prisilili su premijera na ostavku, dok je pritisak na predsjednika sve veći.
U početku su vlasti minimizirale tragediju i 15 izgubljenih života, koristeći uobičajene fraze i retoriku ravnodušnosti – da „Srbija ne smije stati“. Nije bilo vremena za žaljenje ni postavljanje pitanja, kao i mnogo puta ranije. Mnogo toga je žrtvovano zarad ovog nemilosrdnog, nezaustavljivog „napretka“. Vladavina prava i demokratija najveće su njegove žrtve, dok je kultura nekažnjivosti, nasilja, nesposobnosti i korupcije procvjetala. Nacionalne institucije, poput pravosuđa, odavno su zarobljene od strane režima i zatvarale su oči pred neustavnim, uzurpatorskim potezima oligarhije na vlasti. Činilo se da će ovo biti još jedan slučaj u kojem javnost neće dobiti zadovoljavajuće objašnjenje, a odgovorni neće snositi posljedice.
Ali tada su se pojavili studenti. Prošlog mjeseca, njihova mirna bdijenja u znak sjećanja na 15 žrtava ispred Fakulteta dramskih umjetnosti u Beogradu nasilno su prekinuli huligani koji su se pretvarali da su nestrpljivi vozači. Nedugo nakon toga, otkriveno je da su blisko povezani s vladajućom strankom, a neki su čak i njeni članovi. Predsjednik Srbije ih je zatim branio na nacionalnoj televiziji, dok su istovremeno procurile informacije da su ljudi bliski režimu dobili instrukcije da ometaju minute šutnje. Za zaštitu interesa oligarhije, čini se da nasilje nije samo dozvoljeno, već i propisano.
Kao odgovor, studenti državnih univerziteta širom Srbije stupili su u štrajk, obustavljajući rad svojih fakulteta. Do kraja decembra pridružio im se i značajan broj srednjoškolaca. Ubrzo su se priključili i drugi – poljoprivrednici, nezadovoljni načinom na koji ih vlast tretira godinama, podržali su zahtjeve studenata. Uslijedila je Advokatska komora Srbije. Predstave u teatrima završavale su s glumcima koji su držali transparente s natpisom: „Studenti su ustali. A šta je s nama?“. Javnost nije ostala ravnodušna – oko 100.000 ljudi okupilo se 22. decembra na Trgu Slavija u Beogradu, stojeći u tišini 15 minuta. Prošlog vikenda, na tromjesečnu godišnjicu nesreće na stanici, Novi Sad je bio preplavljen neviđenim brojem demonstranata, a pokret se proširio širom zemlje, uključujući nastavnike, kulturne radnike, bajkere koji osiguravaju proteste, inženjere i taksiste. Mirne demonstracije održane su u više od 200 gradova i sela. Na licima demonstranata bila je jedinstvena mješavina ozbiljnosti, ogorčenosti, ponosa i nade – kombinacija koja danas simbolizuje trenutak u kojem se Srbija nalazi.
Studenti ne traže mnogo. Njihovi zahtjevi su jednostavni: žele da institucije rade svoj posao, bez uticaja režima i u interesu građana čiji su životi ugroženi zarobljenom državom. Glavni zahtjev – ujedno i najteži – odnosi se na objavu sve dokumentacije vezane za rekonstrukciju željezničke stanice u Novom Sadu. Druga dva zahtjeva – identifikacija odgovornih za napade na studente i profesore tokom mirnih bdijenja, te pokretanje krivičnih postupaka protiv njih, kao i obustava postupaka protiv studenata koji su uhapšeni ili pritvoreni – pozivi su na pravdu. Pravdu koja ne pravi razliku između običnih građana i oligarhije. Četvrti zahtjev – povećanje budžeta za visoko obrazovanje za 20% – usmjeren je na vraćanje dostojanstva akademskoj zajednici.
Međutim, nije sama lista zahtjeva ono što najviše plaši režim. Ono što je novo i zapanjujuće jeste tvrdnja studenata da nijedan od ovih zahtjeva nije u nadležnosti predsjednika Aleksandra Vučića, najmoćnije figure srpske politike, kojeg podjednako podržavaju Istok i Zapad, navodno kao garanta stabilnosti na Balkanu sklonom krizama. „Vučić nije država“, poručuju demonstranti. Institucije i društvo moraju biti oslobođeni zarobljeništva.
Studenti nisu upali u zamku imitacije predsjednikovog autoritarizma: djeluju pluralno, bez vođe, bez centralnog predstavnika. Ima ih mnogo, s različitim licima koja se pojavljuju u rijetkim nezavisnim medijima koji im daju prostor. Kolektivno donose odluke na plenarnim sastancima putem direktne demokratije, glasajući i usklađujući svoje zahtjeve na nivou univerziteta i između univerziteta. Kroz svoje djelovanje, protive se izopačenju demokratskog duha i njegovih procedura.
Posljednju deceniju u Srbiji obilježilo je gušenje opozicionih partija, slabljenje sindikata i nepovrediva moć vladajuće stranke. Režim je uspješno ušutkao i diskreditovao nezavisne glasove, od intelektualaca do zviždača, uz pomoć režimskih medija koji šire strah i laži. Strah, apatija i rezignacija odavno su zavladali. A sada, prvi put nakon mnogo godina, studenti – iako bez formalnog političkog zastupanja – postali su glas svih koji su godinama bili prisiljeni na šutnju.
Njihova upotreba društvenih mreža vješto razbija informativni monopol režima. Vučićevi pozivi na dijalog, koji se smjenjuju s prijetnjama, lažnim ustupcima i insinuacijama nasilja, nisu ih pokolebali. Njihovi zahtjevi su jasni i nepokolebljivi – i nijedan nije upućen predsjedniku. Pregovora nema. U tome ih podržavaju profesori i rektori univerziteta.
Studenti su uspjeli uzdrmati vlast koja je godinama kupovala dostojanstvo građana ili ih prisiljavala na šutnju. Odjednom, režim nema „vođu“ kojeg bi mogao podmititi, ocrniti ili diskreditovati optužbama o „stranom plaćeniku“. Njihova strategija nenasilnog otpora duboko potresa sistem vrijednosti izgrađen u Srbiji u posljednjih deset godina.
Nominovani su za Nobelovu nagradu za mir.
Njihova odlučnost budi uspavane institucije i podstiče građane na hrabrost. Ono što danas rade srpski studenti nije ništa manje od vraćanja nade u demokratiju – u zemlji koja ju je odavno izgubila i u svijetu u kojem se ona urušava.
Za Guardian piše Adriana Zaharijević, filozofkinja na Institutu za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu.