… niste sami u mraku
tu sam ja i ima nas puno
hodamo trčimo igramo dišemo
tu sam i nije kraj
nije kraj dok ne bude kraj
mrak nije najgore mesto
kraj nije najgore mesto
strah je najgore mesto
(Milena Marković)
Nisam bila sigurna da li da naslovim ovaj tekst izlizanom frazom da na mladima svijet ostaje, jer zvuči poznato, nezanimljivo i ne vjerujem da može podstaknuti nekoga da pročita tekst sa ovakvim naslovom. Ali u ovom trenutku, mislim da ništa nije istinitije od ove rečenice i vjerujem da mnogima od nas ovih dana vraća osmijeh na lice, ispunjava nas ponosom i nadom. Koliko puta smo, vjerujem, svi posumnjali da li će u svijetu koji je pod stalnim pritiscima – ekonomskim, političkim, društvenim – mladi biti sposobni i spremni da preuzmu odgovornost za budućnost? Često ih kritikujemo, etiketiramo kao generaciju izgubljenu u virtuelnim svjetovima, lišenu kritičkog mišljenja i bez interesa za društvene promjene. Međutim, dok ovih dana gledamo neumorne i neustrašive mlade ljude na ulicama, koji prkoseći hladnoći, provokacijama i pritiscima, traže pravdu i bore se za istinu, znam da OVI mladi ljudi nisu izgubljena generacija – oni su glas budućnosti, hrabri su, odlučni i spremni da se bore za pravedniji sistem.
Oldos Haksli u romanu Vrli novi svijet opisuje društvo u kojem vlast ne vlada represijom, već navikavanjem na porobljenost. Ovo, nažalost, previše podsjeća na današnji svijet, u kojem su ljudi usmjereni na konzumerizam, fabrikovane vijesti, laku zabave u formi rijaliti programa, otuđeni od najbližih, zarobljeni u virtuelnoj stvarnosti, izmanipulisani lažnim prijetnjama i izmišljenim neprijateljima, dok se prava borba za slobodu smišljeno zatire i guši. Ipak, i uprkos svemu, postoje oni koji odbijaju da budu dio mase koja ćuteći prihvata nametnuti poredak.
Kao profesorica književnosti, svakodnevno imam priliku da razgovaram sa mladima i pratim njihov način razmišljanja. Kroz književna djela analiziramo teme pravde, moći, slobode i otpora. Uvijek sam se trudila da u njima probudim želju za kritičkim razmišljanjem i suprotstavljanjem nepravdi, ali sam se takođe često pitala koliko je to moguće u društvu koje obeshrabruje mlade ljude. Prije nekoliko godina, dok sam razgovarala sa svojim učenicima, jedan od njih mi je postavio pitanje koje me je u tom momentu zaista zateklo: „Zašto od nas očekujete da mijenjamo ono što vaša generacija nije uspjela da promijeni?“ Ostala sam bez riječi. Jer istina me je, da budem iskrena, pogodila – nije fer da se sve nade polažemo u mlade, dok mi stariji odustajemo i povlačimo se pred izazovima, skrivajući se iza te, gotovo pa floskule – na mladima svijet ostaje.
Strah. Po meni je to ključna riječ koja oblikuje naše društvo. Strah od gubitka posla, ugrožavanja vlastite egzistencije i sigurnosti. Strah nas je naučio da ćutimo, da se povinujemo, da trpimo i da čak budemo zadovoljni jer znamo, i nažalost prošli smo to, da može biti i gore. Orvel u svom romanu „1984“ piše o totalitarizmu i mehanizmima kontrole i manipulacije, gdje strah postaje glavni alat vladanja. U potpunosti se slažem sa idejom da vlast ne opstaje samo zbog represije, već i zbog saučesništva naroda koji bira korumpirane vođe i okreće glavu od nepravde. Ta okrutna istina savremenog društva možda je najjasnije prikazana u „Životinjskoj farmi“, u kojoj gladne životinje slušaju priče o boljim prinosima usjeva, dok same nemaju šta da jedu, a svinje (vođe) se oblače u skupa odijela i piju viski. Ima li potrebe naglašavati koliko ova slika podsjeća na političku elitu koja obećava bolji život, uživajući u privilegijama, daleko od stvarnosti običnih građana? Mladi su prepoznali manipulaciju i odbijaju da budu dio svijeta u kojem su bogatstvo i moć u rukama korumpirane manjine, dok većina ostaje bez osnovnih prava i sloboda.
Erih From, njemački socijalni psiholog i psihoanalitičar, smatrao je slobodu osnovnom potrebom ljudske prirode i ukazao da i društvo može da bude bolesno, a ne samo pojedinac. Ali šta kada je upravo to društvo ono što oblikuje našu stvarnost? From primjećuje da se način na koji ljudi izražavaju svoju volju ne razlikuje od načina na koji kupuju robu – slušaju riječi propagande. A propaganda je, naravno, u rukama onih koji imaju moć. From takođe smatra da je pravo na izražavanje mišljenja značajno jedino ako smo u stanju da imamo vlastito mišljenje. Ali kako – u društvu u kojem su devalvirane mnoge vrijednosti, u kojem je obrazovanje izgubilo značaj a učitelji poniženi, u kojem je sve, pa i mišljenje, roba kojom se trguje?
Mladi koji ovih dana podižu svoj glas protiv korupcije i nepravde, konačno nam svima pokazuju moć slobodnog mišljenja i odbacuju pasivnost kao način života. Oni prepoznaju laži i manipulaciju i ne pristaju da ih to oblikuje. Njihova hrabrost navodi me na pitanje: ako oni mogu da se suprotstave sistemu, šta nas starije sprečava?
Možda je odgovor u tome što smo umorni, što smo se prilagodili, što smo izgubili snagu da vjerujemo u promjene. Moji nekadašnji učenici, sada studenti, i moji sadašnji učenici, podsjetili su me opet, i veliko im hvala na tome, da sam i ja imala ideale i da i ih još uvijek imam. Njihova energija, njihova spremnost da istraju, njihova borba za istinu, vraćaju nadu. Dok ti mladi ljudi koračaju ulicama naših gradova, sa transparentima u rukama na kojima traže istinu, pravdu i zakon koji je jednak za sve, sa upaljenim telefonima kojima bilježe i snimaju istoriju, oni osvetljavaju put i nama. U njihovim koracima i u njihovom glasu ponovo čujem stihove Branka Miljkovića, kojima sam se zanosila dok sam pisala diplomski rad o poeziji ovog vječno mladog pjesnika: Hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj?
Ipak, najvažnije je da se u svakom društvu javljaju oni hrabri, oni koji nisu spremni da ćute pred nepravdom. Sloboda nije samo apstraktni ideal, ona je nešto što se mora živjeti, braniti i tražiti svakog dana. Sloboda je odgovornost, svijest o sopstvenom integritetu, hrabrost da se ne pristaje na poniženje i laži. I čini mi se da su baš OVI današnji mladi ti koji nas podsjećaju da se sloboda ne dobija – ona se osvaja. A oni drugi, koji misle da se sve može kupiti, da je moć vječna, da je istina relativna, plaše se upravo tog slobodnog glasa, jer znaju da zdravorazumski bunt ne može da se potkupi. Mladi koji danas ustaju protiv nepravde pokazuju da ne žele biti dio mase koja ćuteći prihvata manipulaciju.
Na kraju, da se vratim stihovima Milene Marković sa početka ovog teksta:
mrak nije najgore mesto
kraj nije najgore mesto,
strah je najgore mesto
Strah je ono što nas drži u lancima. A ovi mladi ljudi na ulicama pokazali su da ne žele da žive u strahu. Oni nisu samo nada za budućnost – za svijet koji ostaje na mladima, da još jednom ponovim tu izlizanu, ali i te kako tačnu frazu, oni su pokazatelj da je promjena moguća. Na nama je da ih podržimo, da učimo od njih i da pokušamo da u sebi pronađemo bar djelić te hrabrosti. Jer ako oni ne odustaju, ni mi nemamo pravo da odustanemo.
Violeta Gluvačević, profesorica srpskog jezika u Medicinskoj školi, Banjaluka