“Moj prilazak policajcu ispred Vlade Republike Srbije je bila reakcija na to što se smijao ženi dok je plakala”, kaže Dunja Cvejanov, čiji su pogled na protestima ispred Vlade Srbije zapamtili svi.
U moru utisaka, fotografija, snimaka, pokliča, akcija, jedna od slika po kojoj će se pamtiti protesti 2024/2025. godine jeste ona zabilježena 3. novembra, kada je mlada žena, studentica, s ispruženim crvenim rukama gledala policajca tako odlučno i ljutito da mu je ostalo samo da spusti glavu.
Mjesto događaja je Vlada Republike Srbije u Beogradu, a povod protesta bio je pad nadstrešnice u Novom Sadu 1. novembra, u kojem je poginulo 15 ljudi, a dvoje je teško povrijeđeno.
U sceni koja je oslikala emocije i stanje stotina hiljada ljudi u Srbiji, glavnu „ulogu“ imala je studentica druge godine produkcije na Akademiji umjetnosti u Beogradu, Dunja Cvejanov. Ona je za portal N1, dok se pripremala za polazak na šetnju dugu 80 kilometara od Beograda do Novog Sada, opisala taj događaj iz svog ugla.
Na početku Dunja otkriva da je, iako sada živi u Beogradu, vezana za Novi Sad jer je tamo odrasla.
„Često sam prolazila ispod nadstrešnice željezničke stanice, a tog dana su tuda prošli i moji prijatelji. Zahvalna sam što su oni dobro. Bila sam svjesna da je tu mogao stajati bilo ko od nas. Osjećaj koji sam nosila u sebi tog dana bio je neopisiv, nikada nisam osjećala toliki bijes i tugu u isto vrijeme“, kaže Dunja na početku razgovora za N1.
Ona navodi da su na društvenim mrežama vidjeli da se organizuje protest i „najavljeno je da ponesemo crvenu farbu, što smo i uradili“.
Tuga i bol sada su prerasli u ljutnju i bijes
Kako kaže, tokom protestne šetnje jedna gospođa ih je pitala imaju li crveni karmin da oboji šaku, što joj je dalo ideju da navuče rukavice i oboji ih u crveno.
„Cijeli događaj bio je veoma spontan. Malo je reći da su ljudi bili potreseni i bijesni. Svrstala bih taj protest među najemotivnije na kojima sam prisustvovala. Naime, kordon policije stajao je ispred Republičkog javnog tužilaštva, gdje je nastala jedna od tih fotografija. Moja potreba da priđem policiji i da stanem ispred njih bila je odgovor na njihovu reakciju prema nama. Nisam mogla podnijeti njihove podrugljive poglede i osmijehe“, kaže Dunja i nastavlja:
„Moj prilazak policajcu ispred Vlade Republike Srbije bio je reakcija na to što se smijao ženi dok je plakala. Nakon toga nastala je fotografija njega sa spuštenom glavom.“
Kako kaže, nije mogla ni pretpostaviti, niti je razmišljala o tome kakav će efekat proizvesti ta fotografija i koliko će je ljudi vidjeti.
„Tuga i bol koja se osjećala tokom prvog protesta sada su prerasli u ljutnju i bijes, i sve dok ne prestanu da nas gaze na ulicama svakodnevno, emocije se neće ni mijenjati“, poručuje Dunja.
„Nemamo prostora za apolitičnost“
Govoreći o motivaciji, Dunja kaže da je odrasla uz roditelje koji su je naučili da uvijek treba biti pravedan, da ćutanje nikada nije rješenje i da, ukoliko „želim promijeniti nešto u svom okruženju, moram početi od sebe“.
„Vodeći se time, cijeli život sam aktivni učesnik na svim protestima. U tome i leži cijela motivacija za moj aktivizam tokom ovih studentskih protesta. Ja, kao jedna od njih, studentica u Beogradu, osjećam dužnost da budem među svojim kolegama danas. Smatram da više nemamo prostora za apolitičnost i da se ova zemlja može podići iz letargije samo ujedinjenjem. Potrebno je vratiti nadu u bolje sutra i pokazati ljudima da sloga i jedinstvo i dalje postoje“, naglašava Dunja.
Kako dodaje, nada se da je javnost do sada shvatila da među studentima ne postoji vođa.
„Demokratija je trenutno najbitniji adut među studentima i drugačije ne bismo bili ovdje gdje jesmo. Upravo zato što ne postoji vođa, mi studenti vam ni ne možemo reći kuda ćemo dalje – strpljivo čekamo daljnje planove, aktivno učestvujemo na plenumima i dajemo sve što je u našoj moći da dođemo do našeg cilja. Do ispunjenja svih zahtjeva i do sistema u državi koji nam obećava sigurnost i funkcionalan život“, zaključuje sagovornica portala N1.