Izostavljena je tabela cijena iz koje bi se moglo vidjeti na koliko se Vlada Srbije obavezala da plati za pojedine dionice pruge i rekonstrukciju pojedinih staničnih zgrada. Sve i da je objavljena, ostala bi dilema zbog čega se obavezala da plati baš toliko.
Za sam Novi Sad, CIP je prema predračunu troškova predvidio 3,5 miliona eura, a ministar Vesić i predsjednik Vučić su naveli da je plaćeno gotovo 16 miliona. Nema traga da je Vlada vodila računa o obavezi javnosti izbora podizvođača”, navodi za N1 Nemanja Nenadić, programski direktor organizacije Transparentnost Srbija.
Iako su do sada tri puta objavljivani, a državni funkcioneri tvrdili da su javnosti dostupni svi podaci, u praksi i dalje nedostaju ključni dokumenti koji se tiču radova na željezničkoj pruzi od Novog Sada do granice s Mađarskom.
Gdje je Aneks 1 ugovora?
Kako za N1 kaže programski direktor Transparentnosti Srbija Nemanja Nenadić, dokument koji je veoma bitan, a nije bio izričito naveden u spisku koji je objavio Građevinski fakultet u Beogradu, jeste Aneks 1 ugovora o radovima na pruzi.
On nije objavljen u cjelini. U pitanju je dokument broj 196 sa spiska na sajtu Vlade Srbije.
Kako je od CIP-ovih 3,5 miliona stiglo do 15,85 miliona eura?
„Izostavljena je tabela cijena iz koje bi se moglo vidjeti koliko se Vlada Srbije obavezala da plati za pojedine dionice pruge i rekonstrukciju novosadske i drugih staničnih zgrada“, kaže Nenadić.
On ističe da bi iz tabele cijena bilo vidljivo na koliko se Vlada Srbije, juna 2021. godine, obavezala da plati radove na stanici. Ono što se trenutno može vidjeti jeste samo za koliko je ta cijena, koja nije poznata, povećana zbog dodatnih radova (aneksi 2-4 ugovora, koji su objavljeni).
Kada se govori o stanici u Novom Sadu, ugovoreni su dodatni radovi od blizu tri miliona dolara.
„Nedostajući podatak o tome koliko se Vlada sredinom 2021. obavezala da plati za rekonstrukciju stanice u Novom Sadu naročito je bitan u kontekstu onoga što jeste objavljeno. Prema predračunu troškova radova iz projekta CIP-a, vrijednost radova procijenjena je na 3,5 miliona eura. Ono što je javnosti poznato iz izjava Gorana Vesića i Aleksandra Vučića jeste da je za rekonstrukciju stanične zgrade plaćeno blizu 16 (15,85) miliona eura“, kaže Nenadić.
Da li je početna cijena bila 13 miliona eura?
On podsjeća da se predračun od 3,5 miliona eura navodi i u projektu CIP-a iz aprila 2021. godine. Njega je na raspolaganju imala i Vlada Srbije prije nego što se obavezala da plati još uvijek nepoznatu sumu.
„Ako se pođe od pretpostavke da je zaista plaćeno 15,85 miliona eura, i da se od toga skoro tri miliona odnosi na dodatne radove, moglo bi se zaključiti da je prvobitno ugovorena cijena bila blizu 13 miliona eura.
Da li je stvarno tako, moglo bi se vidjeti iz tabele Aneksa 1, koja nije objavljena. Ukoliko bi te pretpostavke bile tačne, postojala bi veoma velika razlika između predračuna troškova, jedinog koji je do sada objavljen, i obaveze koja je preuzeta aneksom ugovora“, naglašava Nenadić.
Zašto nisu objavljeni svi dokumenti?
Zato je, smatra Nenadić, neophodno da budu objavljeni i drugi dokumenti, koji bi pokazali na osnovu čega je Vlada Srbije procijenila, odnosno utvrdila da je ponuda kineskog konzorcijuma realna i da je to cijena koju treba platiti.
Zakon ne obavezuje na uslove po kojima država plaća
„To važi ne samo za rekonstrukciju stanične zgrade u Novom Sadu, već i za sve druge radove na ovom projektu, ali i za sve druge projekte koji su ugovoreni bez sprovođenja javne nabavke“, dodaje Nenadić.
Kada se primjenjuje Zakon o javnim nabavkama, naručilac prije raspisivanja mora da izvrši procjenu vrijednosti, a zatim se na tenderu bira najpovoljnija ponuda.
Nenadić kaže da ako nema tendera, onda bi morao da postoji drugi mehanizam kroz koji predstavnici države, koji utvrđuju koliko treba da plate, odlučuju da li je ponuda prihvatljiva.
Nažalost, takav mehanizam nije preciziran, iako su nabavke pod okriljem međudržavnih sporazuma u kojima je isključena primjena Zakona o javnim nabavkama dominantna praksa za velike infrastrukturne radove.
Ipak, postoji dužnost primjene opštih načela iz tog zakona i pravila iz internih akata Ministarstva građevinarstva i preduzeća Infrastruktura željeznice.
Kako su birani podizvođači?
„Zbog toga je u ovom slučaju teže navesti tačan naziv dokumenta koji nedostaje na spisku onih koji su objavljeni. U svakom slučaju, nesporno je da postoji dužnost ministara i direktora preduzeća u državnom vlasništvu da se staraju o javnim sredstvima i da prilikom preuzimanja obaveza vode računa o ekonomičnosti trošenja budžeta. Ako su utvrđivali osnovanost cijena, o tome bi trebalo da ostane neki pisani trag“, naglašava Nenadić.
„Instrukcije“ Kinezima za angažovanje domaćih firmi
Nenadić kaže da je Vlada u posljednjem setu objavljenih dokumenata pod tačkom sa spiska Građevinskog fakulteta „tenderska dokumentacija za izvođače i podizvođače“ navela da tenderska dokumentacija ne postoji jer ne postoji ni javna nabavka.
To, navodi Nenadić, jeste tačno, jer se zbog međudržavnog sporazuma Kine i Srbije ne primjenjuje Zakon o javnim nabavkama, ali podsjeća da se Vlada u tom odgovoru ne osvrće na obavezu predviđenu ugovorom između Republike Srbije i kineskog konzorcijuma, a to je obaveza da pri izboru podizvođača kineski konzorcijum organizuje neki vid nadmetanja.
„Firme iz Kine su imale obavezu da objave javni poziv za nadmetanje, da ne smiju da ograničavaju konkurenciju i da sam izbor podizvođača bude javan i transparentan“, navodi Nenadić.