Zbog prekomjernog zagađenja zraka u pet opština sarajevskog kantona u utorak je proglašena epizoda “Uzbuna”.
Tokom Uzbune, zabranjuje se svim fizičkim i pravnim licima da voze automobile i teretna vozila čiji motori imaju normu EURO3 i manju. Da li se ove mjere poštuju, šta je vodeći uzročnik onečišćenja zraka i da li je reakcija vlasti adekvatna razgovarali smo sa Anesom Podićem iz udruženja “Eko akcija”.
BUKA: Juče je u tri grada vazduh bio opasan za zdravlje stanovništva. Je li vrijeme da sada opet pričamo o tome šta u BiH, prije svega u Sarajevu, najviše zagađuje zrak?
Struktura zagađenja ovisi od jednog do drugog mjesta u BiH. Međutim, ono što je zajedničko svim našim naseljenim mjestima jesu mala kućna ložišta. Preko dvije trećine stanovnika u BiH loži črvsta goriva, pretežno drvo, nešto manje ugalj.
I ta se črvsta goriva spaljuju u pećima loše kvalitete. Onda dodajete na to i nedovoljno osušeno drvo koje daje nekoliko puta veću emisiju nego kad ga pravilno osušite i rezultat je ono što dišemo.
To je posljedica prije svega toga da je Bosna i Hercegovina neuređena zemlja. Mi smo kao nešto na evropskom putu, kao usvajamo naše zakone, međutim primjena zakona je sporna. Prvo zakon kad se donese nastaje novi problem, a to je da podzakonski akti kasne, nekad i čak dvije decenije. Mi imamo zakone za koje podzakonki akti ni nakon 20 godina nisu donešeni.
Onda kad sve to postoji, imate inspekcijski aparat koji tu postoji reda radi.
I zapravo taj cijeli zakonski okvir postoji, izgleda, tek zato da bi se zagađivači pokrili potrebnim papirima, pa kad im neko prozove zbog toga što zagađuje, oni kažu – mi imamo sve potrebne dozvole. To je ono što su naši političari sagradili u zadnje tri decenije u BiH.
BUKA: Treba li možda pooštriti kriterije kada je u pitanju izdavanje dozvola za velike industrijske zagađivače?
Nije to toliko pitanje pooštravanja, koliko primjene onoga što imamo. Kada se postrojenju izda okolinska dozvola, mehanizam njene provjere je pun manjkavosti. Imate situaciju da zagađivač sam bira kompaniju koja će mjeriti emisije pa se to dešava jednogodišnje i onda se ti rezultati vrlo često krivotvore. Posljedica je da je BiH zemlja sa najgorim kvalitetom zraka u Evropi, a na papiru sve radi savršeno.
BUKA: Da li vlasti rade dovoljno, zapravo rade li išta da smanje zagađenje?
Nekakvih kozmetičkih pomaka tu i tamo ima, međutim je to zaista nedovoljno. Bilo je par donatorskih projekata, u sklopu kojih urade zamjenu nekoliko stotina ložišta, ali je to nedovoljno. Da biste zamijenili, tim tempom, ovih 30 ili 40 hiljada ložišta koliko ih ima u Kantonu Sarajevo trebaće vam stotine godina.
Jednostavno, potpuno je odsustvo interesa da se problem riješi. Glasovi se očito dobivaju na druge načine. I njima je ulaganje novca, truda, vremena u rješavanje zagađenog zraka očito nešto što im je potpuno nepotrebno. Oni izbore dobivaju na druge načine. Jedne godine smo imali situaciju da su vlasti subvencionirali sve korisnike plina: od osoba u stanju socijalne potrebe, preko vila na Poljinama do apartmana na Bjelašnici.
BUKA: Zbog čega nema interesa vlasti da nešto urade da se smanji aerozagađenje s obzirom na to da i oni uđišu taj vazduh, pa i njihova djeca?
Sarajevo je fantastičan primjer jer ako prelistate listu vlasnika apartmana, tamo imate zastupljenu našu društvenu kremu. I lijevu, i desnu, i crvenu, i zelenu, svi su sebi obezbijedili alternativni smještaj. Svima nam je jasno da su građevinski projekti omiljeni političarima, prije svega zato što se tu, ne samo da se gradi, nego se odlično ugrađuje. I kad se bira između miliona maraka da se potroši na nekakvu infrastrukturu na Bjelašnici i stotinu hiljada za zamjenu peći, oni će uvijek radije milion potrošiti na Bjelašnici.
BUKA: Šta u svemu tome građani mogu uraditi, kako oni mogu doprinijeti smanjenju zagađena?
Države nam ne bi trebale kad bi se ovo moglo riješiti nekakvom kolektivnom akcijom, jer nama trebaju standardi, nama treba osnaživanje propisa. Svijest građana nije dovoljna da bi se problem riješio. Izvanredan primjer kako bi stvari trebale da idu ka rješavanju problema zagađenog zraka u Sarajevu je iz 70-ih i 80.ih godina prošlog vijeka. Sarajevo ima strašan problem na kraju 1960-ih kada izgleda kao London s početka 1950-ih. gdje je u jednoj epizodi smoga umrlo 12.000 ljudi. Sve je bilo na uglju: i kotlovnice za centralno grijanje domaćinstva, i industrija i Sarajevo je bilo mjesto iz pakla.
Niste imali sad nikakvu svijest, ljudi pojma nisu imali da je zagađenje uzrok bronhitista i upala pluća kod djece, ali je tadašnja vlast bila svjesna problema i krenula je da ga rješava.
Zbog pritiska javnosti problem se počeo rješavati, tada se za svega sedam godina implementacije projekta za čist zrak u Sarajevu, uspjelo postići da se više od polovine stanovništva grije na plin koji je u odnosnu na lož ulje daleko čistije gorivo. Tada je i sva industrija u centru grada prešla na prirodni plin.
A sada, ako uspiju prebaciti par stotina domaćinstava, to je uspjeh.
BUKA: Ranije smo imali i kratkoročne mjere poput par-nepar. Zašto toga nema sada i koliko je to uopšte učinkovito?
Imamo mi i sada. Znate da je trenutno u kantonu još uvijek na snazi Uzbuna gdje je vozilima koji imaju motore EURO3 i niže zabranjena vožnja po gradu. Međutim, to je samo na papiru.
Vi ako se provozate s jednog na drugi kraj grada, nećete nigdje vidjeti saobraćajnu policiju koja to kontroliše. Jer je očito instrukcija da to ostane samo na papiru. 2020. godine, kad smo imali sličnu kombinaciju vlasti, uzbuna je trajala cijeli januar. I na kraju, uspjeli su mediji doznati, je bio kažen jedan jedini vozač, zbog toga što nije poštavao režim.
A prepune su ulice bile i teških kamiona i automobila motora ispod EURO3.
To bi zaista bila učinkovita mjera, jer vi kad ukinete dio saobraćaja koji najviše zagađaju, naravno da to ima efekta. Te mjere nisu samo u Sarajevo to primjenjuju i drugi gradovi. Naš je problem što je to samo mjera koja će služiti za to da se pošalje u javnost, ali se neće primjenjivati.
Sarajevo je jedinstveno na planeti po tome što će djeca za vrijeme proglašene uzbune i dalje ići u školu. Svugdje imate obustavu nastave, ali ne i u Sarajevu. Neko je procijenio da su u Sarajevu dječija pluća izgleda daleko otpornija nego pluća djece u Delhiju, Pekingu i drugim mjestima gdje se takve zabrane smjesta objavljuju i primjenjuju.