Ko prati englesku premijer ligu, reći će sigurno da su lisice iz Lestera, gradića iz centralnog dijela ostrva. Najviše poznatom po spektakularno osvojenoj šampionskoj tituli prije nekoliko godina, predvođeni legendarnim trenerom Klaudijom Ranijerijem, defanzivcem i kapitenom Ves Morganom, te brzonogim i neuhvatljivim napadačem Džejmsom Vardijem.
Ali postoje i lisice u Londonu, vjerovali ili ne.
***
Prilikom prve posjete, ugledali smo je u dnu dvorišta dugačkog desetak metara. Mirna, stajala je leđima okrenuta nama, malo iskošena, glavom gledajući u pravcu nas. Kao da je osjetila da je iza debelog stakla promatramo. Onda se brzo pribrala, cimnula glavom i netragom nestala u noći, kliznuvši kao utvara ispod ograde. Ostao je trag velikog repa u vidnom polju da nas kobajagi golica u nosnicama, pa nismo sigurni da li ćemo kinuti ili ne.
Drugi put nas je sačekala tokom izlaska u večernju šetnju dok se hladna, sjenovita noć spuštala niz puste ulice Londona. Samo je prepriječila drumski put, noseći veliki rep iza sebe kao neki šal ili ukras. U jednom trenutku se okrenula ka nama, bacila ledeni pogled, pa nastavila između kuća preko puta. Dostojanstvena, oprezna, narandžasta i očigledno gladna, tražila je nešto da prezalogaji po otpatcima londonskih predgrađa. Otmena riđa gospođica, domaćin londonskih trotoara. Šunjalica prve vrste.
Supruga i ja smo bili iznenađeni i zaprepašteni kada smo prvi put čuli da je lisica odomaćena životinja u Londonu i da na njih niko na obraća puno pažnje. Ako su u našem balkanskom kodu vuk i lisica dve srodne, divlje i krvoločne životinje, onda to ovde apsolutno ne stoji. Kod nas bi pandan bile mnoge mačke koje se još uvijek protežu beogradskom kaldrmom, čeprkaju noću po kontejnerima, a februarom zadaju zvučne izazove žiteljima grada.
Nevjerovatno.
***
Učinilo mi se zatim da na obližnjem drvetu vidim papagaja svijetle zelenkasto – plave boje. Da ne bih lupetao, pitao sam sestru da li mi se učinilo ili ih stvarno ima na slobodi. Rekla je da postoje čitava jata koja borave u prirodi.
Prema mojim saznanjima, papagaji su uglavnom nastanjeni u Aziji i Africi kao autohtone sorte. Zatim sam se malo raspitao, guglao, čitao, pa otkrio neke zanimljive, meni nepoznate činjenice. Veliki gradovi poput Njujorka, Melburna i dr. mogu biti i jesu stecište nekih vrijednih biljnih i životinjskih vrsta. Njujork je recimo veliko stecište ptica selica, dok je gradski park u Sevilji domaćin ugroženoj vrsti slijepih miševa (vrsta veliki večernjak).
Isto tako, London je domaćin brojnim papagajima koji slobodno lete gradom. Nastanjuju dijelove grada i sreo sam ih u Južnom Londonu, tačnije u blizini naselja Bromli i Krojdon. Procjene iz 2012. godine su da ih ima čak oko 32,000 komada. Ornitolozi se detaljnije bave ovim prebrojavanjem i monitoringom.
Naravno, logično pitanje je otkud oni tu?
Teorije koje se ispredaju su razne, neke i bajkovite, gotovo ludačke. Pobjegli su iz filmskog studija nakon snimanja filma Afrička kraljica 1952. godine, utekli su nakon velikog nevremena u Britaniji tokom 1987. godine, ljudi su ih puštali zbog straha od zaraze, par papagaja je pustio Džimi Hendriks 1960. godine u Carnaby street, ptice su pobjegle iz kuće čuvenog pjevača Džordža Majkla nakon provale i tako dalje.
Nakon osvajanja slobode, evoluirali su, prilagodili se sivom engleskom nebu i vječitoj kiši, te preživjeli u novim okolnostima.
Bilo kako bilo, lud je osjećaj gledati te divne ptice kroz prozor doma kako uživaju u slobodi, traže zrnevlje i u jatima sleću na drveće, potom nakon pauze i prvih zvukova opasnosti odlaze i preleću krovove engleskih kuća poredanih u ujednačene nizove.
***
Pored pomenutih ljisica i papagaja, po parkovima i baštama ima dosta vjeverica. Neke su pepeljaste boje, možda malo veće nego beogradske u Šumicama i na Kalemegdanu, ali slično bogatog repa i paperja, te preslatkih okica i šapica. Njuškaju unaokolo i skaču po krovovima garaža i savijenim granama drveća, tražeći sjemenke, orase, ljuspice u ostavljenim hranilicama. Tako se neki stariji stanovnici Londona socijalizuju i provode usamljeno treće doba, kao gospođa Hempšir u Bekenemskoj Abbots Way ulici
Slične su proste ljudske sudbine svuda na svijetu – preskupi gradovi, mali porodični uspjesi, usamljenost, rođendani, bolest bližnjih, socijalni autizam, pokloni, brza i nezdrava ishrana, djeca na ekranima, praznici, veliki televizori, strahovi, dječji nestašluci, odrastanja ..
Nije za utjehu, ali je dobro za bolje razumijevanje današnjice.
Lakše ćemo sutra.
Ko preživi.
U ovom eksponencijalnom tragu vremena kom pripadamo.