. Tokom postojanja, do zatvaranja 2017. godine, osudio je 100 osoba, izrekao hiljade godina zatvora, saslušao više od 5.000 svjedoka. Suđenja su bila javno dostupna, a pravosnažne presude tačka na rasprave o tome da li su određene osobe zločinci ili heroji. Bar bi tako trebalo biti. No, nije. Mnogi presuđeni ratni zločinci se odlikuju, predstavljanju herojima, slikaju im se murali, a ratni zločine se relativiziraju, slave, umanjuju… To je znak da suočavanja s prošlošću nema, a da institucije ne rade svoj posao. Kad sistem zakaže, obično tu ulogu na sebe preuzmu pojedinci/ke koji/e svojim aktivizmom rade na katarzi jednog društva ili bar pokušavaju biti bliže trenutku kada to društvo sagleda, prihvati i pokaje se zbog svojih postupaka.
Baš tako radi umjetnica i aktivistkinja Jelena Jaćimović svojom izložbom “ArchiWar” – priče i sjećanja o genocidu u Srebrenici. Jaćimović priče i iskustva rata prenosi grafičkim prikazom animirajući publiku da bez priče o počinitelju vidi bol i gubitak žrtava genocida. Njena izložba otvorena je u subotu u Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Izložba koja je nastala u saradnji sa Fondom za humanitarno pravo i uz podršku Rekonstrukcije ženskog fonda kroz program Sepcijalni fokus, nastala je kao vid otpora protiv protiv dominantne politike sjećanja u Srbiji zasnovane na nacionalizmu i militarizmu koja se ogleda u negiranju ratnih zločina i genocida počinjenih od strane srpskih snaga, glorifikaciji osuđenih ratnih zločinaca i vojske, kao i instrumentalizaciji srpskih žrtava. Jaćimović insipraciju pronalazi u ličnoj priči Amre Begić Fazlić, žene koja je preživela genocid u Srebrenici i koja radi u Memorijalnom centru Potočari. Njoj su tokom genocida ubijeni otac i deda.
Prije otvaranja izložbe zainteresovani građani mogli su slušati panel diskusiju “Suočavanje s prošlosti i dolazak do istine putem aktivizma i umjetnosti”, čijuje organizaciju pomoglo udruženje “Kontakt.”
Autorka izložbe, aktivistkinja i učesnica Marša mira Jelena Jaćimović govorila je o moćnom patrijarhatu, njegovoj braći: nacionalizmu i kapitalizmu, te koliko to bratstvo otežava rad mirovnih aktivisktinja.
“Mirovne aktivistkinje možda i ne razumiju da su patrijarhat i nacionalizam slabi jer na svaki naš urlik koji poziva na mir, razumijevanje marginalizovanih grupa oni odgovaraju mržnjom, pozivom na ubistva, linčom… Ženski mirovni aktivizam poziva na solidarnost i poruku. Naše prethodnice su se izborile da imamo pravo na obrazovanje. Nacionalizam je ukalupljavanje ljudi, naručito mladih”, rekla je Jaćimović.
Jedna od panelistkinja i predsjednica Udruženja “Zaboravljena djeca rata” Ajna Jusić govoreći o izložbi “Progovarajmo” rekla je kako je u ličnom suočavanju s prošlošću jako bitno koristiti umjetnost kao medij.
“U konceptu suočavanja s prošlošću današnji sistemi poput patrijarhalnih skloni su oprstrukciji umjetnosti. Patrijarhat ima jednu normu, ali je umjetnost u samom procesu suočavanja s prošloću nešto što moramo prihvatiti. S druge strane prijetnja umjetnosti – patrijarhat, ima ključni alat, patrijarhat ima državni budžet, to je alat da se opstruiše svaki pokušaj prikazivanja drugačijeg. Ako govorimo o liječenju traume iz prošlosti imamo razliku između umjetnosti i sistema”, rekla je Jusić.
Ona je mišljenja kako je korak prema pravdi institucionalno blokiran od strane pravosudnog sistema. Dok institucije i mainstream mediji ne rade posao zbog kojeg i jesu osnovani, zbog kojeg i postoje, umjetnost preuzima tu ulogu, namećući se kao medij koji javnosti pruža priliku da vidi ono čega nedostaje u tradicionalnim medijima.
“Zato je umjetnost i prenošenje ličnih iskustava jako važno. Umjetnost ima svoju cijenu. Umjetnost se može koristiti i kao propaganda. Progovarajmo izložba je krenula kao artikulacija nevidljivih rana naših majki”, rekla je Jusić.
Pjesnik i pisac Bojan Krivokapić tokom panela govorio je o razlozima zbog kojih piše na svim ex-yu jezicima, u vremenu u kojem se vode velike rasprave o jeziku, forsiraju jezičke razlike, i osporava pravo na upotrebu svog jezika.
“Književnost je u jeziku, a nema jezika izvan ideologije. Zato je odluka o čemu ćemo pisati, ili nećemo, uvek politička. Prošlost je slojevita, ona ne počinje od određene godine ili datuma, te je tako i odnos spram nje celoživotni proces. Književnost je prostor, polje, za preispitivanje i dovođenje u vezu različitih elemenata prošlosti, transgeneracijskih priča – te u konačnici želja za razumevanjem zašto (nam) se neke priče stalno ponavljaju i šta iz njih možemo naučiti”, rekao je Krivokapić.
Radove umjetnice Jelene Jaćimović te priče koje stoje iza svakog rada možete pogledati na sajtu archiwar.com