Hrišćani koji vrijeme računaju po gregorijanskom kalendaru danas slave Božić, praznik rođenja Isusa Hrista kao jedan od najradosnijih praznika. Božićna polnoćka je predslavljena širom Bosne i Hercegovine. Posebno je ipak bilo u crkvi sv. Ante na Bistriku, u Sarajevu.
Uz katoličke vjernike, koji su na poloćki bili u manjini, uz njih su bili brojni sugrađani: Bošnjaci, Srbi, Ostali…
Ova crkva poznata je kao mjesto u kojem franjevci vrata otvaraju svakom dobronamjerniku bez obzira koje je vjere i da li je uopšte vjerujući čovjek. To je bio i dio propovijedi fra Antonia Baketarića koji je predvodio poloćnku u crkvi sv. Ante. S njim razgovaramo o Božiću, izazovima sa kojima se suočavaju vjernici, i drugim temama.
BUKA: Fra Antonio, Božić je nakon Vaskrsa/Uskra najradosniji blagdan. Vjernici slave rođenje Isusa Hrista/Krista i trebalo bi da njihova srca ovih dana budu ispunjena toplinom. Ipak ova je godina bila izuzetno teška, od političkih turbulencija, tragedije u Jablanici, poplavama, pa i tragedije u susjedstvu – Hrvatskoj i Srbiji. Kako u takvim uslovima pronaći sreću i radost?
Pronalazak sreće i radosti u teškim vremenima, kao što su ona obilježena nesigurnostima i tragedijama, zahtijeva poseban napor da se fokusiramo na ono što je pozitivno i smisleno u našim životima. U najviše slučajeva to nije nimalo jednostavan proces. Od svega lošeg i goreg što se događalo kroz prethodni period teško je vidjeti nešto dobro i lijepo. Međutim, Božić, iako u ovom slučaju dolazi nakon izuzetno teške godine – ipak nudi poruku nade, ljubavi, zajedništva i napose mira. Iako su okolnosti loše i teške, radost koju Božić nosi zasigurno ne ovisi od vanjskih faktora, nego od unutarnje snage, volje, karaktera i vjere. Božić je prilika za novi početak. Božić je poticaj za činjenje dobra u kojem zasigurno možemo pronalaziti sreću i radost. Činiti dobro podrazumijeva duhovnu i materijalnu pomoć onima koji su najviše pogođeni. Također, podrazumijeva i društveni angažman u kojem ćemo svojim životom, riječima i djelima reagirati na loše stvari, na nepravdu, korupciju, zlo…
BUKA: Život u savremeno vrijeme je specifičan. Pred vjerujućim, ali i nevjerujućim ljudima u današnjem svijetu je puno izazova. Šta je utjeha u današnjim okolnostima?
Život u suvremeno doba odvija se brzim tempom. Nekada se čini da ta brzina guši sve ono lijepo. Ljudi se nekada poimaju kao strojevi koji treba da ispune određene zadatke. U svemu tome, nažalost, zaboravi se živjeti. Zaboravi se da smo kao ljudi, svejedno bilo vjernici ili nevjernici – stvoreni na sliku Božju. Bog nas je stvorio slične sebi i dao nam je slobodu koju bismo odgovorno trebali koristiti. Nekima od nas je dano da vjerujemo u Boga, drugima je dano da ne vjerujemo u Boga. I jedni i drugi smo, govoreći iz pozicije vjernika, kršćanina i franjevca svećenika – ljubljena Božja djeca i kao takvi imamo svoje vrijednosti.
Utjeha u današnjem svijetu, punom izazova, može se pronaći na različite načine, ovisno o osobnim uvjerenjima, vrijednostima i životnim okolnostima. I vjerujući i nevjerujući ljudi imaju pristupe koji im mogu pomoći da se nose s poteškoćama i pronađu mir. Postoje mnogi izvori utjehe koji su zajednički svima. To mogu biti trenuci zajedništva u kojima ćemo osjećati povezanost s drugim ljudima i što će nas podsjećati na našu ljudsku socijalnu komponentu; svakodnevni postupci dobrote i solidarnosti, koji kroz nesebično pomaganje pokazuju najdublje nutarnje ispunjavanje; odgovornost za društvo i svijest da smo unatoč svemu, koliko god sumnjali u to, na ovom svijetu ipak s nekim razlogom.
BUKA: Bosna i Hercegovina suočava se sa i sa velikim demografskim promjenama, odlivu stanovništva. Zašto je to tako? Kako to utiče na broj vjernika i smanjuje li se broj vjernika u BiH, prevashodno katolika. Kako crkva odgovara na to?
Bosna i Hercegovina suočava se s izazovima demografskih promjena koje ponajviše potiče odljev stanovništva, koji je rezultat ratnog uništavanja i postratne pljačke, političke nestabilnosti, ekonomske nesigurnosti ili jednostavno želje da se živi bolje negdje drugo u inozemstvu, gdje neće biti stranačke uvjetovanosti i gdje se neće primitivno prebrojavati krvna zrnca i dokazivati hrvatstvo, bošnjaštvo, srpstvo… Iseljavanje stanovništva ima direktan utjecaj na vjerske zajednice, uključujući i Katoličku crkvu, jer smanjenje stanovništva znači i smanjenje broja aktivnih vjernika. Kada su u pitanju statistike o vjerskoj pripadnosti – to uglavnom treba uzeti s rezervom. Mnogi se npr. izjašnjavaju kao pripadnici određene religije, međutim tu religiju aktivno ne prakticiraju. Generalno, broj katolika, kao uostalom i broj pripadnika drugih zajednica – pravoslavnih, muslimana i ostalih se smanjuje, zato što se općenito smanjuje broj stanovnika u zemlji. Poražavajuća je činjenica da tek u nekoliko općina u Bosni i Hercegovini imamo veći broj rođenih nego umrlih. Katolička crkva preko svojih župnih, samostanskih, odgojno-obrazovnih i karitativnih institucija od rata naovamo pomaže i nastoji pomagati opstanak kroz zapošljavanje, poticaje, stipendiranje i druge načine. Može li sve to biti bolje? Mislim da treba i može. Međutim, ne smije se izgubiti iz vida da je i ona, i personalno i institucionalno poprilično devastirana. Dakle, pad broja vjernika i smanjenje broja katolika u BiH nije samo religijski problem, već i socijalni, politički i ekonomski, kako problem tako i izazov. Crkva ne može sama riješiti ove probleme, ali smatram da bi svojim moralnim autoritetom trebala više kod političkih struktura intervenirati i poticati njihovo rješavanje.
BUKA: Bolji život svih građana u BiH koče politike konflikata. Najčešće one dolaze iz redova politike, ali evo već duže vrijeme konflikt je i unutar međureligijskog vijeća. Kako da građani nađu zajednički jezik kada ga nema unutar religijskih autoriteta?
Politike konflikata su se poprilično udomaćile u Bosni i Hercegovini. Ponekad se čini da građani BiH drugu vrstu politike i ne poznaju. Nažalost, politika konflikata zahvatila je na određeni način i religijske strukture. Poglavari naših religijskih zajednica u proteklom su ratu osnovali Međureligijsko vijeće. Kroz taj su projekt željeli poslati državi i svijetu poruku kako rat u Bosni u Hercegovini nije vjerski rat. I to je zaista bio jedan izuzetno pozitivan potez. Međutim, u vremenu iza rata, religijski poglavari su se u većoj ili manjoj mjeri izručili nacionalnim politikama, svjesno ili nesvjesno, u manjoj ili većoj mjeri su dozvolili da ih politika instrumentalizira u dnevno-političke svrhe. Na taj način su izgubili povjerenje dobrog dijela naroda kojemu bi trebali služiti. Stoga ne čudi da je i u samom Međureligijskom vijeću došlo do konflikata. Naravno, ne treba sve članove navedenog vijeća svrstavati u isti koš. Trenutno jedni zaista inzistiraju na zajedničkom radu na opću korist, dok drugi taj rad opstruiraju i konstantno pronalaze razloge za svoj izlazak iz vijeća i za svoje opstrukcije. U takvoj situaciji teško je očekivati da građani nađu zajednički jezik. Međutim, u svakom slučaju, ne smije se odustati. Naši religijski poglavari, a i mi – da nas tako nazovem – obični religijski službenici trebali bi imati odgovornost da učimo ljude temeljnim vrijednostima, da ih učimo da je čovjek čovjeku ispred svega, i ispred nacije, i ispred religije, i ispred svega drugoga. Ako ne voliš i ne poštuješ čovjeka, ne možeš voljeti i poštovati ni Boga. Bog nije stvorio Hrvata, Bošnjaka, Srbina… Bog je stvorio čovjeka i u svakom se čovjeku krije više nego što se krije u crkvama, džamijama, svetištima…
BUKA: Nedavne poplave su uspjele ujediniti ljude, ali su pokrenule i niz pitanja o korupciji koja je, prema izjavama najviših dužnosnika, odnijela veliki broj života. Kako religija posmatra korupciju i da li joj se dovoljno glasno suprotstavlja?
Ljudi u Bosni i Hercegovini su u dobrome najbolji, a u lošemu najgori. Sigurno ćemo se ujediniti u dobru. Primjer za to su nedavne poplave u kojima nitko nikoga nije pitao ni za naciju, ni za religiju, ni za bilo koju drugu pripadnost. Jedino pitanje je bilo: kako se može pomoći?! Međutim, sigurno ćemo se ujediniti i u zlu. Primjera za to imamo u cijeloj našoj historiji – koju smo ispisali mržnjom i zlom jednih prema drugima. Poplave su pokazale da možemo biti ljudi i to zaista dobri ljudi! Međutim, pokazale su i to koliko je naš politički sustav nefunkcionalan. Prvenstveno se to odnosi na činjenicu da je „država“ dok se naslikavala u Jablanici pored uništenih kuća i očajnih građana učinila vrlo malo ili gotovo ništa kako bi sanirala nastale štete, potom na silne iznose humanitarne pomoći koja nikad nije došla do građana, nesposobnost da se obnovi oštećeni dio željezničke pruge koja je žila kucavica privrede u državi… Sve je to pokazatelj velike i dobro organizirane korupcije.
Papa Franjo izvrsno uočava govoreći kako je korupcija toliko problematična jer čovjeku oduzima njegovo dostojanstvo. U korupciji čovjek kao da prestaje biti osoba i postaje roba! Papa naglašava da se korupcija ne može oprostiti jer korumpiran čovjek ne traži oprost nego normalizira svoje stanje. Zato podcrtava da korupcija nije čin već stanje, osobno i društveno stanje u kojemu se čovjek navikne živjeti.
Katolička crkva je naravno protiv korupcije i to posebno očituje u svojim službenim dokumentima. Međutim, ni ona sama nije imuna na korupciju. Papa na globalnoj razini od samog početka svoga pontifikata govori o korupciji, reagira na korupciju i bori se protiv korupcije u samoj crkvi, ali i društvu. Na lokalnim razinama crkva se također suprotstavlja korupciji, ali ne u dovoljnoj mjeri. Sve to može više i bolje, primarno sa viših lokalnih razina, ali i ovih nižih u koje uključujem i samog sebe. Treba biti glasniji, jasniji i konkretniji. Treba napustiti zonu komfora i izložiti se zbog nečeg dobrog.
BUKA: Zbog tragedije u Novom Sadu studenti u Beogradu sedmicama protestuju. Čak su u blokadi i studenti bogoslovskog fakulteta. Ipak nema značajne podrške religijskih autoriteta. Da li bi vjerske vođe trebalo da se uključuju, komentarišu i zauzimaju stavove kada su u pitanju društvene teme u jednoj državi?
Žalosti činjenica da u ovoj beogradskoj i srbijanskoj situaciji nedostaje podrška od religijskih autoriteta. U susjednoj Srbiji, kao i u našoj Bosni i Hercegovini najveći broj građana izjašnjavaju se vjernicima. Kakvi su to vjernici, jesu li to vjernici po rođenju, po tradiciji, po torovskom svrstavanju ili pak po uvjerenju – dalo bi se raspravljati. U svakom slučaju ovdje je važno istaknuti činjenicu da se najveći broj građana izjašnjavaju vjernicima. Logično je onda za očekivati da njihovi religijski poglavari na njih imaju najveći utjecaj. Shodno tomu idealna situacija bi bila kada bi oni stali u obranu obespravljenih, pokradenih, nezaštićenih, degradiranih…, pa i u zaštitu studenata koji se bore za prava koja im pripadaju. Tada bi njihovo poslanje bilo ispunjeno, odnosno bilo bi to samo nasljedovanje Isusa Krista. To bi bio pošten život. Jer, kako kaže jedan Psalam:. Pravdu ću Tvoju naviještati u zboru velikom i usta svojih zatvoriti neću, Gospodine, sve ti je znano. Dakle, religijske se vođe trebaju boriti za pravdu, uključivati, komentirati i zauzimati stavove kada su u pitanju društvene teme u jednoj državi. Oni su građani kao i svi drugi građani i kao takvi imaju prava na to, i još više obvezu. Osim toga oni su i religijski poglavari, odnosno poglavari zajednica kojima pripada najveći broj građana, pa shodno tomu na te građane imaju i najveći utjecaj. Naravno, cilj njihovog uključivanja, komentiranja i zauzimanja stavova treba biti podrška ugroženima i podrška pravdi koju trebaju kroz svoje službe naviještati, a ne podrška grešnim i korumpiranim političkim strukturama kojom sebe nerijetko bacaju na tamnu stranu društva.
I sami ste još uvijek student, po treći put, stoga vjerujem da je sasvim primjereno da Vas kao fratra, teologa i svećenika, ali i istoričara i geografa pitam: što mislite o studentskim protestima u Beogradu i zašto u BiH nema bunta, zašto smo navikli da trpimo i da nam je sve uredu?
Posljednjih tjedana promatram nekolicinu svojih prijatelja studenata iz Srbije koji protestiraju u Beogradu. Malo je reći da sam preponosan na njih. Ljudi su ustali, pokazali su pozitivni bunt, ustrajno pokazuju snagu, želju i volju da se nešto promijeni na bolje. Digli su državu na noge i svojom mladenačkom energijom potakli i druge građane da im se pridruže. S njima sam u komunikaciji i svesrdno ih podržavam na njihovom putu borbe za bolje i pravednije društvo. S druge sam strane razočaran nama studentima u Sarajevu i Bosni i Hercegovini. Jedni kažu da je besmisleno ovo što studenti u Beogradu rade i da ništa neće postići. Drugi kažu da je ovo sve organizirala opozicija da sruši aktualnu srbijansku vlast. Treći kažu kako im ovo i treba i da se trebaju (oni: Srbi) pozabaviti sobom. Četvrti kažu kako trebamo organizirati proteste u znak podrške kolegama iz Beograda, što po sebi nije loše, ali nameće se pitanje zar mi nemamo razloga, možda i većeg, da se ovdje pobunimo protiv našeg nakaradnog sistema!? Peti se ismijavaju i flegmatično iščuđavaju nad svime…
Sve nam to kazuje da je naš obrazovni sustav duboko problematičan i napose ispolitiziran. Studenti koji predstavljaju studente uglavnom su stranački kadar i mlade snage koje se odgaja da budu dežurni branitelji stranačkih i „državnih“ vrijednosti. Kad god bi i krenuo nekakav bunt – bilo je nekad i nekih pokušaja – bio bi ugušen pričom o nacionalnoj ugroženosti od onih drugih. Drugi nas uvijek ugrožavaju, nikad oni koji su na pozicijama vlasti i moći. Nikad oni koji odlučuju o našim životima. Dakle, potrebna je korjenita promjena u mentalitetu. Potrebno je da se studenti počnu odgajati kao samostalni i slobodnomisleći ljudi čiji životi neće ovisiti od mišljenja i postupaka korumpiranih političara, kako bi oni te iste političare mogli poslati na „smetljište historije“ i kreirati neke nove pozitivne stvarnosti.
Koja je Vaša božićna poruka?
Božić je vrijeme svjetla, ljubavi i nade, trenutak kada slavimo rođenje Isusa Krista, donositelja mira i spasenja. Ovo je prilika da otvorimo svoja srca i u njima pronađemo snagu za suosjećanje, zajedništvo i dobrotu prema svima, a posebno prema onima kojima je to najpotrebnije. U liku djeteta Isusa, koji se rodio na rubu u špilji nadomak Betlehema promatrajmo svu djecu koja stradavaju, posebno djecu Palestine, Ukrajine i drugih zemalja pogođenih ratom, sve one koji nemaju sigurnost, dom, zdravlje ili mogućnost da ovaj blagdan provedu u miru. Neka nas Božić inspirira da budemo svjetlost u životima drugih. Čak i najmanji čin dobrote može nekome donijeti utjehu i snagu. Podsjetimo se da ljubav prema bližnjemu nadilazi sve nametnute granice i prepreke.
Svim ljudima želim mir, radost i ljubav, a posebno onima koji ih najviše trebaju. Neka ovaj Božić bude početak novih prilika, novih mogućnosti, kreativnih momenata i zajedništva koje će rezultirati dobrim stvarima.
Sretan i blagoslovljen Božić svima koji slave, a svim ljudima mir i dobro!