Novi Sad i Donju Jablanicu pogodila je slična tragedija. Poginulo je 15, odnosno 18 osoba. Još nema takve pravne kvalifikacije ali stručnjaci s obje strane Drine nemaju sumnje – 33 osobe u dvije države ubila je korupcija. U Novom Sadu zbog loše i neadekvatne rekonstrukcije, u Donjoj Jablanici zbog ilegalnog kamenoloma odakle se sručio kamen na mještane. Građani Novog Sada, Beograda i Srbije zbog smrti 15 osoba sedmica na više načina protestuju. Svakog petka blokiraju saobraćaj na 15 minuta, a studenti blokiraju 60 fakulteta širom Srbije. Na jučerašnjim mirnim protestima u Beogradu na Slaviji 100.000 ljudi je diglo svoj vlast protiv korupirane vlasti. S druge strane u Bosni i Hercegovini nema takvih protesta. Zašto, mogu li studenti u BiH biti pokretači promjena, zašto ćute intelektualci u BiH… neka su od pitanja na koje odgovara dekan Fakulteta političkih nauka u Sarajevu Sead Turčalo.
BUKA: U Srbiji studenti blokiraju fakultete, učenici obustavljaju nastavu zbog 15 žrtava u Novom Sadu, na nekim fakultetima u blokadu nastave uključeni su i profesori, možemo li nešto tako zamisliti u BiH?
Odgovornost za izostanak javnog nezadovoljstva stanjem u Bosni i Hercegovini ne možemo pripisati samo studentima, iako se oni često percipiraju kao očekivani nosioci takvih inicijativa. Ako su oni koji ih poučavaju većinom tihi, a okruženje inertno, gdje studenti mogu pronaći drukčiji obrazac ponašanja osim konformističkog?
Treba imati u vidu da Bosna i Hercegovina nikada nije ni imala razvijenu kulturu masovnih studentskih pokreta i protesta. Naprosto, studentski habitus formiran je kroz naš specifičan historijski, politički i društveni kontekst. To se ne smije zanemariti kada govorimo o ovoj temi. Postratni narativi, etnička fragmentacija i disfunkcionalne institucije ključni su faktori koji oblikuju način na koji studenti percipiraju vlastitu ulogu u društvu i mogućnost djelovanja. U takvim okolnostima, kada su svakodnevno izloženi poplavi narativa koji njihove živote prožimaju neizvjesnošću, strahovima i nepovjerenjem, očekivano je da to ograničava i spremnost za proteste, građansku neposlušnost i slične aktivnosti.
Osim toga, fragmentiranost obrazovnog prostora dodatno atomizira i studentsku populaciju. I pored pokušaja nekih studentskih aktivista da nađu zajedničke, strateške tačke djelovanja studentskih udruženja u cijeloj Bosni i Hercegovini – na takvim aktivnostima dosta radi Studentski parlament UNSA – fragmentiranost obrazovnog prostora skoro pa onemogućava razvoj nekog zajedničkog “studentskogˮ identiteta i solidarnosti među njima. Morate imati neki zajednički imaginarij, neku kolektivnu viziju budućnosti, kako biste mogli mobilizirati i proteste koji bi pokrenuli promjene u društvu. Nisam siguran da takav zajednički imaginarij postoji u Bosni i Hercegovini, ne samo među studentima.
Ne možemo zanemariti ni institucionalnu disfunkciju u obrazovnom sistemu koja dodatno potkopava studentski aktivizam. Ako pogledamo obrazovanje u Bosni i Hercegovini, onda vidimo sektor preopterećen birokratijom, često netransparentan i podložan političkom utjecaju, što obeshrabruje studente da vjeruju u mogućnost promjene kroz organiziranu akciju. Od osnovnog do visokog obrazovanja ono što izostaje jeste razvoj kritičkog mišljenja, pa se tako oni koje dobijamo kao studente od osnovne škole pasiviziraju i na kraju je očekivano da će biti fokusirani na pragmatične ciljeve, poput završavanja studija ili pronalaska posla u nesigurnim ekonomskim uvjetima.
Ne treba zanemariti da nam se univerziteti ne mogu pohvaliti da su prostori za razvoj kritičkog mišljenja i otpora prema dominantnim narativima, nego dominantno mehanizmi za reprodukciju postojeće političke hegemonije. Studenti, umjesto da preispituju status quo, uče se da internaliziraju dominantne norme, što ih onda čini samo pasivnim akterima društvenog života.
BUKA:U Donjoj Jablanici 18 mrtvih zbog kamenoloma, ali ozbiljnijih protesta nema. Zašto?
Izostanak ozbiljnijih protesta nakon tragedije u Donjoj Jablanici rezultat je dubokih strukturalnih i društvenih problema koji su se ovdje razvijali kroz godine. Građani su navikli na nefunkcionalnost institucija i odsustvo odgovornosti, pa je to tako bilo i u slučaju tragedije u Donjoj Jablanici. Koliko god šokantna bila ta tragedija, građani su toliko normalizirali nepravde i neodgovornost da naprosto zaključuju da protesti neće promijeniti ništa, što ih dodatno obeshrabruje.
BUKA: Manjih protesta je ipak bilo, ali su bili dosta nevidljivi, bez prevelikih rezultata i ciljeva. Zašto nije bilo masovnijeg odziva?
Za proteste su potrebni i lideri, ali i vibrantno civilno društvo i društveni pokreti. Mislim da nam nedostaje sve od pobrojanog. Nedostaje onih koje možemo nazvati “organskim intelektualcimaˮ, koji mogu mobilizirati zajednicu. Nekako mi se čini da je društveno-politička scena lišena lidera koji uživaju šire povjerenje, a koje je potrebno da bi se artikuliralo i mobiliziralo nezadovoljstvo. Civilno društvo nam je kao i ostale sfere fragmentirano, uglavnom zavisno od međunarodnih donacija i projektno orijentirano, što ograničava njegovu sposobnost da odgovori u ovakvim situacijama. Tako da, u situacijama poput tragedije u Jablanici, vidljivi bivaju samo akteri koji pružaju humanitarnu pomoć. Oni koji bi trebali tražiti odgovornost institucija i funkcionera ostaju tihi. Bez jasnih organizatora i strukture, svaki protest ostaje neartikuliran i lokaliziran, bez stvarnog utjecaja.
Ne treba iz ove odgovornosti izostaviti ni medije.
BUKA: Kako mislite?
Tragedije, poput ove u Donjoj Jablanici, nije pratilo intenzivno istraživanje strukturalnih uzroka ili krivice, uz istrajavanje na traženju odgovornosti i za nesreću i za odsustvo efikasnog odgovora poslije nesreće, u procesu saniranja posljedica. Tema je, imajući u vidu njezin značaj, prekratko ostala u medijskom fokusu, te se na taj način smanjio potencijalni impuls za javno nezadovoljstvo.
U konačnici, svaki dan gledamo kako se urušava svaki oblik kolektivnih, društvenih vrijednosti. Ne trebamo zaboraviti ni da živimo u eri individualizacije društva, a to dovodi do atomizacije zajednice i gubitka solidarnosti. U Bosni i Hercegovini, gdje je egzistencijalna nesigurnost visoka, građani su fokusirani na vlastite probleme, tako da se kolektivna akcija percipira kao preveliki rizik.
Kada sakupimo sve ove faktore koji su međusobno povezani, dobijemo sliku dubokih strukturnih problema koji onemogućavaju mobilizaciju građana čak i u slučajevima ovakvih tragedija.
BUKA: Postratne generacije nisu razvile kulturu protesta, ali šta je sa novim generacijama. Ima li BiH kapacitet da studenti budu pokretači promjena, na čelu protesta?
Ja bih rekao da potencijal postoji, ali da ostaje neiskorišten zbog složenih strukturnih, političkih i kulturnih prepreka. Već sam ranije napomenuo da nam nedostaje takozvanih “organskih intelektualaca” koji bi povezali različite društvene grupe i aktere te artikulirali njihove zahtjeve prema strukturama vlasti. Naši studenti, kao obrazovana i mlada populacija, teoretski imaju kapacitet da zauzmu tu ulogu. Ipak, njihovo je djelovanje ograničeno na razne načine.
BUKA: Čime sve?
Prvo, trebamo priznati da univerziteti u Bosni i Hercegovini nisu prostori intelektualne autonomije. Oni su mnogo češće ili direktno pod političkom kontrolom ili ih se nastoji staviti pod tu vrstu utjecaja kroz kontrolu nad resursima. Ova politizacija obrazovnog sistema pasivizira studente jer svaka javna kritika i akcija se karakterizira kao antiinstitucionalna, “rušenje” univerziteta, pripisuje im se bliskost opoziciji, namjera ugrožavanja vitalnih “nacionalnih” interesa i sl. Takav ambijent cementira kulturu šutnje, obeshrabrujući studente da preuzmu ulogu kritičkih korektora društva.
Ne možemo zanemariti da je etnička i politička fragmentacija društva da se reflektira i unutar studentske populacije. Umjesto izražavanja univerzalnih zahtjeva, studenti su ograničeni da djeluju unutar entitetskih/etničkih ili lokalnih okvira, što slabi bilo kakav potencijal za organiziranje masovnih protesta. Nema tog zajedničkog fronta koji bi mogao dovesti do toga da ugroze dominaciju vladajućih struktura moći.
I sam obrazovni sistem umanjuje sposobnost studenata da svoj potencijal transformiraju u snažan korektiv društva. Naš obrazovni sistem, od osnovnog do univerzitetskog obrazovanja, još uvijek favorizira tradicionalne metode memoriranja i reprodukcije činjenica, a zanemaruje razvoj analitičkih i debatnih vještina. Studente se ne ohrabruje da postavljaju pitanja, preispituju autoritete ili istražuju alternative. Sve to značajno ograničava njihovu sposobnost da artikuliraju složene društvene probleme. Pogledajte samo dokumente koji uređuju obrazovne politike ili one koji su na izvršnim funkcijama u tim resorima. To će nam svima više reći od bilo koje rečenice u ovom mom odgovoru na Vaše pitanje.
Studenti, poput ostalih građana, svjesni su da žive u neizvjesnom okruženju. Ekonomska nesigurnost, visoka nezaposlenost te činjenica da žive u državi u kojoj dominantno vladaju ljudi, a ne zakoni, dovode do toga da strahuju od gubitka budućih prilika. Zbog toga su manje skloni preuzimanju bilo kakvih rizika povezanih s društvenim angažmanom. Osim toga, nedostaje i medijskog prostora koji bi podržao studentske inicijative i osigurao vidljivost njihovih zahtjeva, čak i u situacijama koje ne uključuju prijetnje protestima kao način da privuku pažnju medija.
Koliko god ovo što sam rekao zvučalo pesimistično, kao da će studentski potencijal vječno ostati neiskorišten kao korektiv društva, vjerujem da studenti trebaju postati svjesni okruženja u kojem žive i iskoristiti ga za vršenje pritiska na one koji donose odluke. Na taj način ne samo da će ostvariti svoja legitimna prava tokom studiranja već će i doprinijeti stvaranju uvjeta za poboljšanje društva u kojem će nastaviti djelovati i nakon što napuste univerzitet. Živimo u vremenu digitalnih platformi koje naši studenti nedovoljno koriste za mobilizaciju i vršenje pritiska na nosioce vlasti. Među studentima vlada bojazan da će se, zagovarajući svoja prava kod zastupnika i nosilaca izvršnih funkcija na svim nivoima, suočiti s pripisivanjem pripadnosti ovoj ili onoj političkoj opciji. Takve strahove trebaju zanemariti, jer su oni samo način da se studenti demobiliziraju. Također, nedovoljno se insistira na reformi obrazovanja koja bi trebala obuhvatiti sve nivoe, od predškolskog do univerzitetskog. Ta reforma treba biti usmjerena na izgradnju sistema koji potiče kritičko mišljenje, interdisciplinarnost i građanski angažman, kako bi se dugoročno osnažile generacije studenata da postanu aktivni akteri društvenih promjena.
Ja iskreno vjerujem da, uprkos svim izazovima, kapacitet studenata da postanu pokretači promjena nije izgubljen.
BUKA: Studentima u Beogradu, Novom Sadu, Kragujevcu, Nišu podršku su pružili brojni glumci, advokati, profesori. Praveći paralelu s bh. kontekstom da li nam nedostaje slobode u krugovima intelektualaca?
Iako intervju nije adekvatan prostor za definicije, mislim da bi bilo korisno pozvati se na palestinsko-američkog profesora Edwarda Saida koji kaže da je intelektualac onaj koji “govori istinu moćnimˮ, zauzima moralno odgovoran stav prema društvenim nepravdama i bori se za prava marginaliziranih, onaj koji objektivno i hrabro analizira društvo. Ne smije biti zatvoren unutar akademskih krugova, već mora djelovati u javnoj sferi, prenoseći ideje koje su pristupačne i relevantne širem društvu. Intelektualac mora biti spreman preuzeti rizik i izložiti se kritikama, izolaciji ili čak progonu, ukoliko je to potrebno za očuvanje istine i pravde.
Negdje u ovom Saidovom opisu intelektualca krije se odgovor da li nedostaje slobode u intelektualnim krugovima ili intelektualni krugovi ne žele slobodu. Sloboda je izazovna jer zahtijeva odgovornost. Ona zahtijeva odgovornost za izrečene stavove i spremnost da se preuzme rizik. Mi, nažalost, imamo vrlo malo onih koji su spremni da se ponašaju na taj način.
Kao i u svakoj društvenoj grupi u Bosni i Hercegovini, unutar same intelektualne zajednice nedostaje solidarnosti. Intelektualci najčešće djeluju pojedinačno i fragmentirano, djelomično zbog strukture države i društva kakvu imamo, a djelomično zbog intelektualnih sujeta. To smanjuje njihov kolektivni utjecaj i povećava ranjivost na političke pritiske. A često oni koje se percipira kao intelektualce ubrzo utihnu kada neko njima ideološki blizak osvoji vlast ili njih i njima bliske osobe nagradi nekom sinekurom.
Osim toga, stručnost i utjecaj intelektualaca izgubili su značaj u vremenu dominacije populista. Zbog nedostatka svijesti o vlastitim ograničenjima znanja i sposobnosti, populisti mijenjaju način na koji se znanje i autoritet doživljavaju u javnom prostoru Bosne i Hercegovine. Antiintelektualna elita vlasti stvorila je percepciju da je stručnost alat elita, odvojen od iskustava običnih ljudi. Populistički lideri to vješto koriste, oslanjajući se na emocije umjesto na racionalne argumente. Stručnost dodatno gubi na značaju zbog izostanka univerzalnog konsenzusa o tome šta su istina i činjenice. Svi se upuštaju u rasprave o vakcinama, vanjskoj politici, obrazovanju, ekologiji, sigurnosti, pravnim normama i drugim pitanjima. Umjesto činjenica, javnim prostorom dominiraju subjektivni narativi navijača i analitičara, potpomognuti društvenim mrežama. To čini stručne analize irelevantnima.
I današnja medijska logika u Bosni i Hercegovini favorizira spektakl i jednostavnost, dok kompleksnost stručne analize često ostaje zanemarena. Populistički lideri i “analitičariˮ preuzimaju ulogu glasnogovornika naroda, prikazujući intelektualce kao otuđene i elitističke. Oni ih opisuju i otpisuju kao neefikasne u rješavanju stvarnih problema ljudi.
Naravno, i intelektualci snose dio odgovornosti. Potrebno je premostiti jaz između kompleksnosti vlastitog znanja i svakodnevnih problema društva. Moraju aktivnije izlaziti u javnu sferu, zadobiti povjerenje građana i povratiti svoj značaj u ovom vremenu kada se politička moć temelji na emocijama i percepciji, a ne na racionalnom govoru.
BUKA: Slobodu sami gradimo i za nju se borimo. Primjećujete li da akademskim građanima fali nezavisnosti, budući da su mnogi u bliskoj vezi s interesnim grupama, političkim strankama…?
Mislim da je ta nezavisnost ozbiljno narušena jer nije mali broj primjera u kojima su na čelo obrazovnih institucija dolazili ljudi iz parlamentarnih klupa ili oni koji su netom prije preuzimanja dužnosti davali ostavke na političke funkcije. To je direktno utjecalo i utječe na degradaciju i njihove uloge kao intelektualnih lidera i nosilaca društvenih promjena, ali je i podrivalo povjerenje javnosti u autonomnost tih institucija i akademske zajednice.
Politizacija univerziteta i drugih obrazovnih institucija stvorila je višeslojni sistem zavisnosti i zatvoreni krug moći unutar tih institucija. Lojalnost osoba koje su, zahvaljujući političkim vezama, dolazile na rukovodeće pozicije, ostajala je vezana za njihove političke mentore ili nove saveznike koje su stvarali. Time su, uz podršku često nekompetentnih, a ponekad i zlonamjernih nosilaca funkcija u obrazovnom sektoru, urušeni standardi obrazovanja i izvrsnosti, dok se promovirala ispodprosječnost.
Sve ovo ne utječe samo na obrazovne institucije već i na društvo u cjelini. Akademska zajednica, iako nije homogena niti je većina njenih članova sklona političkim mahinacijama, već su vrijedni i posvećeni u radu sa studentima i istraživanju, postaje disfunkcionalna kao kritički glas koji bi trebao ukazivati na anomalije i propuste u društvu. Zbog toga se i gubi povjerenje javnosti u akademske institucije kao centre znanja, inovacija i promjena, što dodatno doprinosi općoj apatiji i društvenoj stagnaciji.
Ipak, ja sam uvjeren da akademska zajednica u Bosni i Hercegovini ima potencijal da povrati svoju autonomiju i integritet, ali to zahtijeva kolektivnu svijest o važnosti intelektualne slobode i konkretnu akciju na jačanju institucionalnih i individualnih kapaciteta.
BUKA: Usred negativnih demografskih kretanja, da li je izgledno da će se krug kritične mase sve više smanjivati?
Negativni demografski trendovi definitivno su ozbiljan izazov za očuvanje društvene kohezije, ali isto tako i sposobnosti mobilizacije neke kritične mase za društvene promjene. Ako krenemo od niskog nataliteta do visoke stope emigracije, pogotovo među mladima, onda vidimo da će se sve više smanjivati i broj ljudi spremnih i sposobnih za kolektivnu akciju. Demografski pad dodatno slabi takozvanu organsku solidarnost, koja se temelji na međuzavisnosti i saradnji među različitim grupama, a koja je ionako oslabljena uslijed etničke fragmentacije, političke disfunkcije i nepovjerenja. Kada se tome doda demografski pad, institucije poput univerziteta, sindikata i nevladinih organizacija gube kapacitet da artikuliraju zajedničke interese i mobiliziraju društvo.
Kada razmišljamo nekom jednostavnom matematičkom logikom, manji broj ljudi znači manji broj potencijalnih učesnika u promjenama i smanjenu interakciju unutar zajednica. To dodatno narušava povjerenje i osjećaj pripadnosti. Mislim da još uvijek nismo u potpunosti svjesni svih posljedica negativnih demografskih trendova. Prečesto ih gledamo isključivo kroz ekonomsku prizmu, dok nedovoljno prepoznajemo njihove društveno-političke, pa čak i sigurnosne aspekte.