U vremenu kada se neprovjerene informacije šire brže nego ikada, kada je neznanje jednog pojedinca često izjednačeno sa znanjem mnogih stručnjaka – postavlja se pitanje: šta je nauka zaista? Na ovo i slična pitanja pokušaće se odgovoriti 21. 12. 2024. godine na predavaju „Zašto nauka nije samo teorija?“, u Banskom dvoru u Banjaluci sa predavačima prof. dr Miroslavom Drinićem i Miroslavom Galić, sa katedre za filozofiju Filozofskog fakulteta.
Uoči ovog predavanja sa Galićem razovaramo o nauci, povjerenju u nauku, informacijama koje možemo naći na društvenim mrežama i drugim temama.
Šta je nauka danas, kako u moru informacija u medijima naći zvanične i provjerene naučne informacije?
Nauka danas je isto što je nauka oduvijek bila – pokušaj čovjeka da uz pomoć vlastitih spoznajnih snaga razumije i objasni svijet oko sebe. Ono što u savremenosti mijenja ovaj cilj nauke, kao i odnos javnosti prema njoj jeste njena efikasnost.
Naime, rano u razvoju moderne nauke, što smještamo u 17. vijek, uočeno je da znanja do kojih nauka dolazi mogu biti iskorištena za praktične svrhe, tj. da mogu „rješavati probleme“ i voditi napretku ljudskog društva. Otkrili smo da uz pomoć naučnih saznanja možemo liječiti bolesti, oslobađati čovjeka teškog manuelnog rada i proizvoditi tehnološke aparate koji ubrzavaju i olakšavaju naše svakodnevne zadatke. To oslobađanje je dovelo do značajnih promjena u načinu na koji razumijevamo svijet, jer je otvorilo slobodno vrijeme za istraživanja i donijelo nova znanja koja su mogla da olakšaju ranije teške procese, ali i da ih unovče.
Vrlo brzo, ova efikasnost će pokazati i svoju negativnu stranu. Naime, umjesto dolaženja do novih znanja koja bi pomogla društvenom razvoju, pojaviće se i želja da nova saznanja dovode i do povećavanja zarade iz inovacija do kojih nauka dolazi. Time će od klasično aristotelovskog shvatanja nauke kao znanja radi znanja, nauka doći do suočenja sa tržišnim zahtjevom da opravda svoja istraživanja profitabilnošću onoga do čega dolazi vlastitim istraživanjima. Možda je i najkarakterističnija odlika nauke danas to da je uslovljena kapitalom koji se u nju ulaže i potrebom da se tom kapitalu opravda – istražuju se samo oni naučni problemi koji se investitorima čine potencijalno profitabilnim, dok se oni koji su ili neprofitabilni ili niskog profitnog prinosa zanemaruju. Na taj način se svakako i destimulišu istraživanja u onim naučnim poljima, kao i naučni problemi, koji ne vode direktnom profitu kroz patente i zaradu, te time i oslabljuje nauka i njeni potencijali, buduću da je naučno istraživanje došlo u situaciju da zavisi od finansiranja privatnog kapitala.
Uprkos tome, nauka svakog dana dolazi do novih otkrića i svakodnevno objavljuje rezultate svojih istraživanja kroz naučne časopise i naučne konferencije. No, u vremenu u kojem je informacija postala poput čaše vode i konzumira se stalno, teško je pronaći informaciju koja je provjerena, koja je prošla kroz rigoroznu provjeru i koja nije samo informacija među silnim drugim informacijama. Naučne informacije su postale tek jedne od silnih informacija kojima nas pristup internetu obasipa, te je zaista teško među njima pronaći onu koja provjerena. Za to je potrebno da onaj koji traži naučnu informaciju bude najprije željan da je pronađe, a potom da i sam bude obučen da razlikuje one koje su naučne od onih koje to nisu.
Teško da u popularnim izvorima informacija, poput X, Facebook-a ili Instagram-a, možemo naći mogućnost provjere informacija u naučnom smislu, te je teško i očekivati da javnost koja uglavnom prati te izvore informacija i bude upoznata sa najnovijim naučnim dostignućima.
U današnje vrijeme, posebno od vremena korone nailazimo na veliko odbacivanje nauke i naučnih činjenica, kako to komentarišete?
Odbacivanje nauke nije karakteristika savremenog doba, a naročito ne vremena koje je slijedilo ili bilo sinhrono epidemiji COVID-19. Otkad postoji nauka otad postoji i njeno odbacivanje.
U savremenom dobu najpoznatiji primjer je Semjuela Roubotoma koji je 1849. godine popularizovao ideju ravne Zemlje, a koja je danas dobila na popularnosti zahvaljujući mogućnosti da se takve ideje šire uz pomoć društvenih mreža i da dosegnu širu javnost.
Budući da su generacije u 20. vijeku bile obrazovane ne samo na novim naučnim dostignućima, već i da trebaju da sumnjaju (što je osnova naučnog mišljenja), ta sumnja je došla do svog paroksizma, do sumnje u sve, bez obzira na postojanje ili nepostojanje dokaza, i postala je svrha samoj sebi. Savremeni građanin više nema povjerenja u ništa, osim u svoju sumnju. Ova sumnja nije samo sumnja u naučnost, ona je sumnja u sve – u političke i društvene odnose, u ekonomiju, u pravo, pa i u – nauku. Zato ne treba da nas čudi da se i nauka odbacuje kao vrijednost u vremenu kada se sve što je nasljeđe vjerovanja u to da je ljudski um sudija poznatog i nepoznatog dovodi u pitanje.
Da li je moguće vratiti vjeru u nauku i naučna dostignuća, kako to uraditi?
Vjere u nauku nikada nije bilo. Teško je vratiti nešto što nije postojalo.
Moderna nauka se uvijek zasnivala na nevjerovanju u zatečena tumačenja i potrazi za dokazivim objašnjenjima prirodnih pojava. Njena osnova je sumnja. Nema više onih koji sumnjaju u nauku od naučnika samih. Njihov posao je da svako naučno dostignuće temeljno pretresu i da mu pronađu najveći mogući broj prigovora, prije nego li ga usvoje kao ono koje je vrijedeće.
No, upravo sumnja koju nauka i naučna metoda proizvode je njen najveći protivnik. Na prvi pogled se čini kao da je sumnja u sve osnova nauke. Nije da nije tako, a nije ni da nije. Da bismo naučno sumnjali uvijek moramo imati razlog i makar naznaku dokaza za sumnju. Naša sumnja mora biti javno dostupna kritici ili potvrdi, što najčešće nije slučaj na društvenim mrežama. Mora sadržavati metodologiju istraživanja, uzorak na kom je ta metodologija provedena, rezultate koje je postigla, kontrolne grupe u odnosu na koje je vršena, itd.
Ono što nedostaje javnosti jeste obrazovanost u osnovama naučne metodologije. Razlog zbog kojeg velika većina ljudi sumnja u nauku i njene rezultate jeste odsustvo naučne obrazovanosti. To ne znači da ne obrazujemo generacije u matematici, fizici, hemiji ili biologiji, već da izostaje obrazovanje o tome čemu nauka kao takva služi. Tokom školovanja sva djeca dobiju obrazovanje i iz naučnih predmeta. Ali ono što ne dobiju je zašto su ti predmeti važni u razumijevanju svijeta, bez obzira na to da li će postati konobari, varioci ili medicinski tehničari. Mi prosto u svom obrazovnom sistemu nismo napravili mogućnost da djeca nauče čemu služe formule i apstraktne definicije, te da razumiju da je nauka nešto što će im pomoći u životu, već smo ih natjerali da ne vole te „glupe i bespotrebne“ stvari koje im „nikad u životu neće trebati“.
Doći do spoznaje da nam je nauka uvijek i u svakoj situaciji korisna i potrebna, zahtijeva da obrazovanje mlađih generacija bude takvo da ne moraju bubati formule, već da moraju razumjeti zašto bez poznavanja fizike, hemije, ili bilo koje druge nauke neće moći mijenjati svijet u onoj mjeri u kojoj ga mogu mijenjati oni koji ta znanja imaju.
Koliko su društvene mreže dovele do širenja raznih teorija zavjera, odbacivanje nauke, popularizacije problematičnih teorija, a opet sa druge strane današnji život je nemoguće zamisliti bez društvenih mreža?
Tamo gdje polupismeni zbor zbore, tamo samo poluznanja mogu biti rezultat.
Tokom 18. vijeka u Francuskoj ali i u drugim državama Evrope, proširio se pokret prosvjetiteljstva. Oni su vjerovali da je uzrok nazadnosti i neznanja u tadašnjoj Evropi nedostupnost znanja širim narodnim masama, te su odlučili da naprave Enciklopediju, koja bi sadržavala sva znanja do kojih je tadašnja nauka došla. Imali su sokratski pristup znanju – onaj koji ne zna će kroz znanje biti emancipovan i doći će spoznaje obrazovanjem. Zato je, po njima, bilo nužno da se znanje što je moguće više proširi i da će kao takvo, dostupno svima, učiniti da svi znaju razliku između dobra i zla, između istine i laži.
Nažalost, pokazalo se da kada masama date da šire informacije, tada mase neće širiti provjerene i naučne informacije, već tračeve i neprovjerene informacije. Odnosno, širiće one informacije koje su oduvijek i širile, samo, u eri društvenih mreža, znatno dalje nego što je to bilo moguće ranije. Otud se različite teorije zavjere, problematične teorije i gluposti, mogu širiti na znatno veću publiku nego kada je to bio slučaj prije razvoja društvenih mreža.
Društvene mreže su pridonijele da se vijekovna tradicija širenja poluinformacija i gluposti (poput drekavaca, vampira i slično, dakle tračanje) širi brže i da dobija publiku koju inače nikada ne bi imala. To nam, takođe, govori da problem nije u društvenim mrežama samim, već u našem psihičkom ustroju kao ljudi. Volimo širiti priče koje „samo mi znamo“ i time se činimo sami sebi bitnijim nego što jesmo.
Društvene mreže su nam otvorile mogućnost da naše poluinformacije dosegnu interkontinentalnu publiku, ali one same nisu krive za to. Njima možemo širiti, i širimo, naučna i provjerena znanja, ali da bismo ih razumjeli potrebno nam je obrazovanje u nauci. Društvene mreže same po sebi nisu problem – problem je naša neobrazovanost. Nemamo znanje da razlikujemo sumnju od dokaza, a društvene mreže podstiču samo sumnju. I to lošu vrstu sumnje – onu kojoj nijedan dokaz nije dovoljan.
Prema tvom mišljenju, kako je moguće razlikovati nauku od ne-nauke?
Moje mišljenje o tome je bukvalno ponavljanje stava čuvenog filozofa nauke Karla Rajmunda Popera – naučno je ono što dozvoljava da postoji mogućnost da bude opovrgnuto, a ne-naučno ono što ničim ne može biti opovrgnuto. Pri tom, ne-naučno ne znači nužno da je nebitno ili nevažno. Većina stvari koje kao ljudi srećemo i doživljavamo su ne-naučne – umjetnost, prijateljstvo, ljubav, brak, roditeljstvo… To ne znači da ne mogu biti naučno istraživane, već samo da nisu naučne.
Nauka, po Poperu, a i po meni, nije potraga za istinom. Ona je potraga za najboljim mogućim objašnjenjem svijeta do kojeg možemo doći svojim umom i istraživanjem. Mi nećemo nikada moći na osnovu svoga iskustva doći do istine – prosto, ako nam se 1000 puta desi jedna te ista stvar, mi ne možemo zaključiti da će i 1001. put biti ista. Uloga nauke je da istraži iskustvo, na osnovu iskustva postavi predviđanje i potom testira to predviđanje. Ukoliko se pokaže ispravnim da ga uvrsti u naučnu praksu, a ukoliko ne da ga odbaci i da započne sa novim objašnjenjem.
U vannaučnom diskursu, poput religijskog, to nije moguće. Nauka može da odbaci sve i svašta iz svojih teorija, i da ih postavi drugačije, ali pseudonaučni i religijski stavovi to ne mogu. U religiji nije moguće objašnjenje postanka svijeta u kojem nema boga i time teologija nije nauka. Isto vrijedi i za pseudonaučne teorije o drevnim vanzemaljcima ili slično.
Na koji način nauka radi i protiv sebe, koliko je važno naučna dostignuća približiti ljudima koji se i ne bave naukom, kako to uraditi?
Ključna riječ naučne autodestrukcije je – scijentizam.
Scijentizam ja vjerovanje da se sve, ali baš sve, može objasniti kroz naučna saznanja. Scijentizam je i vjerovanje da smo kroz nauku otkrili sve što treba znati o prirodi, društvu i čovjeku, a da su one stvari o kojima se pitamo i još nisu otkrivene samo stvar vremena. Scijentizam je i kada ljudima kažemo da samo trebaju vjerovati u nauku i da će svi njihovi problemi biti riješeni. Što naravno nije tačno.
To nas vraća na pitanje zašto ljudi ne vjeruju u nauku – zato što neki od naučnika samouvjereno tvrde da će nauka riješiti sve ljudske probleme. A neće. Zato moramo obrazovati generacije da budu poput Popera – da vjeruju u nauku, ali da uvijek dopuste da će novo saznanje možda promijeniti naše shvatanje svijeta.
To znači da moramo promijeniti način na koji djecu obrazujemo u nauci – pokazalo se da u osnovnoj i srednjoj školi svaki predmet uče odvojeno (fizika nema veze da hemijom, a hemija sa biologijom; istorija nije povezana sa drugim predmetima), i da moramo uvezati naučni način razmišljanja kroz sve te predmete da ih ne bubaju i ne pamte činjenice, koliko da razumiju zašto.
Kako vidiš budućnost nauke?
Nauka nema problem, nauke će uvijek biti. Ljudska je potreba da pred nepoznatim pita: Kako? Zašto? Otkud? Majka svih nauka, filozofija, joj je ostavila u amanet da nikada ne prestane sa ispitivanjem.
Ono sa čim se nauka sreće kao problemom je ono što smo na početku rekli – da li će naučno istraživanje biti isplativo ili ne. Ukoliko se nastavi trenutni način finansiranja nauke da se nagrađuje samo ono istraživanje koje dovodi do efikasnog rješenja nekog problema, onda od nauke neće biti ništa. No, nauka je pregrmila i veće izazove, te vidim naučno istraživanje u budućnosti kao uspješno. Makar ne u našem životnom vijeku.