Generacije ponikle na velikom ratu, imale su život
poslije tog rata. Njihov strašni rat je trajao 6 godina i završio, a nakon
njega se otvorio horizont nade i prosperiteta, sanjanja velikih snova i
stvaranja mikrokosmosa iz legendi i bajki.
Rat naše generacije ne samo da je prekinuo našu mladost,
već je zaustavio stvarni život u svakom pogledu i uz to još nikada nije
završio, pa evo traje već tri decenije.
Možeš nas nazvati izgubljenom generacijom. Generacijom
osakaćenog duha. Generacijom zaboravljenih snova.
Kada vrtim film na unutarnjem platnu, često nas vidim kao
pajace, sa lažnim, nacrtanim osmjehom, iza kojeg se krije more tuge, žala za
propuštenim prilikama, za šansama da se svijet propadanja zamjeni svijetom
otvorenih mogućnosti, tamo negdje drugo.
Neki od nas su i otišli da igraju na daskama nekih tuđih
cirkusa, noseći zauvijek pečat polovne robe sa greškom, utisnut duboko u
balkansku dušu. Sa sobom su ponijeli sve naše duhove i aveti prošlosti u strahu
od zaborava. Drže ih u minhenskim plakarima, berlinskim ostavama, frankfurtskim
podrumima, ženevskim potkrovljima i pariškim tavanima. Drže ih tamo skrivene od
očiju drugih, igrajući namještene scene gotovo satiričnih refleksa jugoslovenskog
bratstva i jedinstva. Jedni druge lažu kako se tamo dobro slažu.
Progovaraju ti duhovi s vremena na vrijeme i tamo. Izađu
iz skrovišta pa zaurlaju barem društvenim mrežama sa lažnih ili pravih profila.
U kafanskom bančenju zaigraju tango, pripijeni kožom uz kožu sa tim eurpojeskim
klonom, karikaturom kosmopolite, čije smo krzno navukli na odmaralištu prije
granice Europske Unije, u nekom smrdljivom toaletu za čiji smo ulaz čuvali euro
čitavom trasom od Balkanske vukojebine do normalnog Svijeta.
Tamo amnezijom sistemski brišemo sve arhive
nacionalističke i vjerske mržnje, nadajući se prilici da nas priznaju kao
izliječene, pa da nas iz unutarnjeg sanatorija puste u okrajine svoga na
tradiciji pokolja i istrebljenja brižno zidanog i redovito molerisanog Edena.
Oni su svoje uloge odavno utkali u svoje biografije, kao stvarne, negirajući
korijenje križarskih, inkvizicijskih, konkvistadorskih i fašističkih katila.
Njihova amnezija lijepo ide pod ruku sa našom amnezijom. Kao starija i mlađa
sestra. Kao iskusna madam i tek pridošla kurva.
Igramo te uloge tamo kao Aska pod fiksiranim pogledom
vuka. Hodamo ogoljeni, jer jedino što imamo za obući su naše uniforme. Jedino
čime imamo mahati su naše ratne zastave. A onda, svakim dolaskom na grudu
postanka, na stajnjak iskonskog dozrijevanja, prevrnemo, pokrenemo reset,
mehanizam prenosa i bezumnih primalnih transeva. Granica naše zemlje i ostatka
svijeta, tanka je linija što dijeli doktor Džekila od mister Hajda, stanovnika
Europe od balkanskog kasapina.
Europejština, utisnuta u kalup zabrana i represivnih
mjera, strikna je i isključiva. Nema tu mjesta, do daljnjeg, ni za njihove
«izme», a kamo li naše, primitivne balkanizme.
E moj Arsene, nema u nama više nikakve poezije, nit
ritma, nit slike pjesničke. Mi smo hrpa govana, koja na suncu kratko prestanu
da smrde, dok ih nešto ne čačne, ne zagrebe po površini, ne probudi uspavane
kurjačke nagone.