“Most Serene Republic”, “Presvjetla Republika”, “The Queen of Adriatic”, i kako sve nisu kitili riječima ovaj nevjerovatni grad pokušavajući sažeti u jeziku njegovu neiskazivu ljepotu i čudo koje ona jeste. Kroz brda tomova napisanih o njoj, nemoguće je više razabrati šta je napisano o stvarnoj Veneciji, šta je ono što bi bili fakti, a šta fikcija i samoispovijest autora. “Prividi Venecije zaklanjaju Veneciju”, i tu više nema pomoći. To je mjesto koje ne može da se poredi ni sa čime drugim. Gete je pogodio možda najbolju sentencu: “Venecija se može uporediti jedino sa samom sobom”. Posjećivao sam ju nebrojeno puta, tek na dan ili na duge periode, kao turista, naučnik, šahista, ili puki prolaznik, kao amater i diletant, i kao ekspert i poznavalac. Ali, koliko god puta tu dolazili, i u kojoj god ulozi bili, Serenissima ima fatalnu moć: “To lost my mind and find my soul.”
1
Prvo što se čovjek tu mora zapitati je da li je Venecija uošte “mjesto”? Ona “lebdi” nad morem, to je neka vrsta fatamorgane. Kada je Brodski pisao “Niotkuda s ljubavlju”, Venecija je bila savršeno mjesto za takav stih – jer “Venecija nije mjesto, Venecija je stanje uma”.
Topografski aspekt Venecije najočigledniji je izvor shvatanja Venecije kao utopije: još od Morove “Utopije”, utopije su ostrva izmještena u prostoru, a ne u vremenu – ona nije raj koji se čeka u nekom drugom svijetu koji nikada ne dolazi, već imanentna transcendencija, ono čudo koje treba otkriti, a ne dočekati, čudo koje već postoji tu-i-sada, ali je skriveno, neshvaćeno i nedostižno. To je najdublja i paganska suština Serenissime: savršenstvo nije rezervisano za postistorijsku egzistenciju, već je moguće kao unutaristorijsko i unutarsvjetsko – raj na zemlji stvoren kao djelo ljudskih ruku. Venecija je tako ovaploćenje bazične poruke Renesanse. Izolacija Venecije je više od čisto geografske činjenice, to je metafizika dva svijeta.
2
Ovaj grad prkosi razumu: podignut je na drvenim balvanima pobodenim u muljevito tlo lagune, spomenik bez presedana ljudskoj odlučnosti. Same okolnosti nastanka grada diktirale su lokaciju: sklanjajući se pred najezdom varvara, budući Veneti su ispravno prosudili da im laguna daje najbolje šanse – varvari sa sjevera su “narod zemlje”, ne vole vodu i većinom ne znaju da plivaju. Takav istorijski background proizveo je arhetip ”skloništa” za jednu zajednicu koja je odbila da bude porobljena i pristala je, da bi sačuvala svoju slobodu, na izazov života u laguni. Vjerovatno da ne postoji zajednica koja je na tako dubok i suštinski način vezana sa prirodnom sredinom u kojoj živi. U jednom sjajnom tekstu, Elisabeth Crouzet-Pavan opisuje ključne aspekte ovog “environment” aspekta mita o Veneciji. To je grad između dva svijeta, čardak ni na nebu ni na zemlji, grad od mermera koji stoji na vodi. U njemu je izrasla “rasa mornara” koja je bila prisiljena da urbanizuje lagunu, u jednom beskonačnom procesu koji se ne može završiti, jer je grad konstantno ugrožen plimama i promjenom konfirguracije terena.
3
Život u laguni izgradio je ključne antropološke karakteristike Mlečana. Recimo, njihova slavna sklonost ka inovativnoj upotrebi tehnologije, kao i organizacija rada, jasno su uslovljeni potrebom da se grad održi nad vodom. I mletački politički genije uzrokovan je stanjem stvari na terenu. Promjenjiva geografija ostrva tražila je stabilnost političkog i društvenog poretka koji mogu odgovoriti izazovima prostora u konstantnoj promjeni. Laguna je “krhko” mjesto i nestabilan equilibrium, a stabilnost političkih institucija Serenissime način da se to prevlada.
Karneval je izvanredan primjer tog političkog i praktičkog genija. Pitanje glasi: kako u jednoj zajednici gdje je veliki broj ljudi sabijen na malom prostoru omogućiti da se želje zadovolje a sistem ipak očuva. Umjesto da pribjegnu isposničkim rješenjima i strogim moraliziranjima Mlečani su uradili suprotno: proglasili su mjesec slobode u kome svako može da radi šta hoće. Da bi to funkcionisalo mora biti pod maskom: “dajte čovjeku masku i on će pokazati svoje pravo lice”. Tokom Karnevala se ižive strasti, pošto ste maskirani zaštićeni ste od moralizirajuće osude, i onda se tako smireni vratite u sistem. Briljantno.
Jednako tako nedostatak poljoprivredne baze primorao je Venete da se okrenu moru kao ruti preko koje mogu da nabave neophodno za život. Premda su oni sami često interpretirali svoju misiju osvajanja mora kao ispunjenje sudbine i/ili božanskog dizajna, pravi uzrok je empirijski i prozaičan. I pragmatična kultura Venecije neminovna je posljedica života u datim okolnostima: grad koji se susreće sa urgentnim day-to-day problemima poput plime, ne može sebi dopustiti luksuz života u sholastičkim meditacijama, već traži promptno i inventivno reagovanje. Živjeti u gradu na vodi proizvelo je zahtjev za mnogobrojnim unikatnim rješenjima svakodnevnih problema. Ovo je na primjer DHL u Veneciji:
Zbijenost i skučen prostor prisilili su Veneciju da postane neka vrsta Panopticona u kome se traži maksimalno korištenje minimalnih resursa, prije svega prostora, kao najdragocjenijeg resursa.
Od bezbrojnih primjera mletačke inventivnosti u rješavanju problema svakodnevnog života možda su najilustrativniji bunari. Danas postoji 231 klasični venecijanski bunar u gradu. Pitanje je naravno od životne važnosti: kako u uslovima koji vladaju u laguni, bez prirodnih izvora pitke vode i okružen morem, obezbjediti dovoljnu količinu čiste vode? Rješenje je nađeno u najočiglednijem resursu: kišnici. Ali to je zahtjevalo inženjersku maštu: bunar je pravljen na trgu, blago izdignut. U četri tačke kvadrata napravljene su rupe u koje se sliva kiša. One idu u komore ispunjene pijeskom i glinom, koji su prirodni prečistači.
Naravno, nije propuštena prilika da se od ove svakodnevne trivijalnosti napravi karneval i radost. Otvarani su dva puta dnevno; to je bio zadatak capo contrada, oficijelnog predstavnika grada, koji je imao ključeve, a događaj je najavljivan zvonom Svetog Marka. Svi smo čuli za avanturiste poput Marca Pola, i egzibicioniste tipa Casanove, ali pravi istraživački duh Venecije zapravo se istinski može prepoznati u ovim malim, svakodnevnim stvarima. Venecija nije slučajno vijekovima bila uvijek prva koja je prva nešto uvela u praksu. Morala je, ako je željela da ne potone.
4
Postoje zapravo dvije Venecije. “Svijetla Venecija” je mit o gradu sunca, veselja, životne radosti, karnevala, gondola, romantike, i, više od svega, slobode. Kosmopolitski metropolis i grad individualizma. Vizuelni šok, “razvrat boja”, kitnjasta, prebogata i tako očito vijekovima moćna.
U političkom kontekstu, ovo je mit o venecijanskom republikanizmu, Veneciji kao hiljadugodišnjoj Republici i svetioniku slobode u viševijekovnom “mračnom” dobu. Kada su evropskim narodima vladali kler i nasljedni monarh po “božanskom pravu” Venecija je birala dužda glasanjem. Termin “ballot”, koji na engleskom znači “glasački listić”, potiče od venecijanskog ballota ili “mala lopta” – to su bile male srebrne i zlatne lopte koje je Senat vijekovima koristio za glasanje prilikom izbora Dužda. Akt Serrate (tzv “zatvaranje” Senata) iz 1297. često je interpretiran kao uspostavljanje prvog pravog republikanskog ustava. Ljudi su se vijekovima divili stabilnosti venecijanskog političkog sistema, društvenoj harmoniji, ali istovremeno i fluidnosti i fleksibilnosti “prve liberalne države na svijetu”. Zahvaljujući svom pomorskom dominionu, Venecija je postala kosmopolitski, multikultrni “centar svijeta”, i mjesto gdje je zapravo počela globalizacija dolazeći putem svile. “Tačka susreta Istoka i Zapada”, i najbolji primjer starog antičkog iskustva da voda ne razdvaja ljude – more nije prepreka, već naprotiv, koridor koji spaja.
Snažan liberalni i kosmopolitski duh ovog grada možda i najbolje pokazuje stav prema izbjeglicama i doseljenicima: u periodu kada mnoge države Evrope pribjegavaju klaustofobičnim rješenjima, a neke i anticivilizacijskim solucijama popu zida koji gradi Orban u Mađarskoj, današnja Venecija poziva migrante da nasele nenaseljena ostrva lagune. Venecija je i prvi grad u kome Jevreji nisu proganjani i mogli su da se bave svojim poslovima, premda su bili locirani u geto. Inače riječ potiče od venecijanskog “getare” – topionica čelika (zapravo starih topova): to je bila lokacija gdje su Jevreji bili smješteni. Onaj ko je čitao Mletačkog trgovca, i scenu u kojoj Antonio pljuje na jevrejsku odoru Šejloka, može steći pogrešan utisak – Venecija je prva evropska država koja je uvela zakon o zabrani diskriminacije nad Jevrejima.
Ta svijetla Venecija bila je i ostaje neiscrpna inspiracija i uzor-model društva slobode. Oni koji ju vole vole je zbog toga tako bezuslovno. Hemingvej je svoje vojničke dane u Italiji shvatao kao “odbranu Venecije … za koju smo se mi, golobradi američki mladići, borili, iako je nikada nismo vidjeli, nikada bili u njoj, ali smo znali njenu ljepotu i značaj. I bili spremni da poginemo za nju”.
Kontrast je “mračna Venecija”, kako ju slikaju Tomas Man ili Rilke. Mračna Venecija je priča o spletkama, zavjerama, prevarama i lihvarenju, alhemičarima i gatarama, perverzijama, magli, zarazama, dekadenciji, maskiranim ljudima naoružanim tankim rapir-mačevima u lavirintima mračnih ulica.
To je “dark city” u kome je nemoguće ne izgubiti se. Želeći minimizirati ovu neminovnost gradske vlasti su instalirale besprijekoran sistem putokaza koji vodi zalutale prema nekom od glavnih čvorišta grada: San Marco, Rialto, Academia, Piazzale Roma, Alla Ferrovia.
No i pred toga, praktično je nemoguće ne skrenuti pogrešno u neki komplikovani podsistem uličica, iz koga onda tražite izlaz na poznate rute. Mislim da znam svaki kutak ovog grada, ali još nikad nisam došao a da nisam zalutao negdje.
Tamna strana nije ograničena samo na “karakter” i “moral” Grada, već i na njegovu faktičnost: nehigijenske uslove. Venecija je močvarni, malarični i kužan grad. Što sam imao priliku posvjedočiti na svojoj koži: prilikom jednog boravka ovdje zaboravio sam važnu činjenicu da smrdljivi kanali predstavljaju raj za komarce, i neoprezno ostavio otvoren prozor s upaljenim svjetlom. To je noć pretvorilo u pravi pakao, u kome sam prvi put shvatio šta je poenta “Smrti u Veneciji”.
Politički aspekt mračne Venecije je poznati “antimit” o Veneciji kao “mračnoj tiraniji 3000 nobles”. Još je Ruso u Društvenom ugovoru opisao Vijeće desetorice kao neku vrstu “tribunala krvi” želeći da naglasi da se tu ne radi o slavnoj republici, već o represivnoj plavokrvnoj tiraniji i distopijskom gradu. Statičnom društvu koje je svoj genij upotrijebilo upravo u svrhu očuvanja sistema dominacije. Jedan britanski istoričar govori čak o Veneciji kao “neprijatelju Evrope” i “venecijanskoj zavjeri protiv zapadne civilizacije” koja se sastoji u izumu aristokratske republike, koji je poslije primjenjen u mnogim navodno slobodnim demokratijama. Simo Matavulj je jednom prilikom prokomentarisao republiku Svetog Marka riječima: “Jedina sloboda koju je Serenisima stvarno dopuštala bila je sloboda švalerisanja”. Ostalo je samo parola.
Kada su 1797. francuske republikanske armije umarširale na San Marco, Napoleon, koji je očito Serenisimu shvato kao “antimit” republike, naredio je da Senat proglasi vlastito samoukidanje uz ritualno spaljivanje Libro D'Oro, a noblese primorao da igraju uz lomaču. Libro D'Oro ili “Zlatna knjiga” je spisak venecijanskih porodica koje su mogle participirati u Senatu i koje su vijekovima otvoreno ili iza kulisa vladale gradom, a mnoge od njih su regrutovale i po nekoliko duždeva: Orsini, Tiepolo, Dandolo, Gradenagio, Querini, Venier, Foscari, Morosini, Loredan, Donato, Cornaro, Dolfin, Bembo, Falier, Zorzi, Priuli, Grimani, Gritti, Barbarigo, Memmo, Candiano i dr. Na primjer familija Contarini je kroz vijekove dala osam duždeva. Francuzi su naredili da se ukinu i ostali simboli “republikanskog plemstva” – poput npr grbova na ulazima u palate i kuće. Mogu se i danas vidjeti okviri gdje su nekad bili ugravirani grbovi plemićkih porodica, a koji su sada prazni, nakon što su ih majstori gletom izbrisali.
Iskustvo Venecije uistinu postavlja pitanje plemstva – šta je zapravo prava aristokratija? To su plemići-vitezovi koji čuvaju domovinu i ratuju za nju, omogućavajući tako običnom svijetu da živi svoje svakodnevne živote. Mletačka aristokratija, kao i francuska uostalom, ostala je odana Republici čak i kad im je ona ukinula privilegije. No kako god, Venecija bez sumnje jeste grad koji su podigli plemići – za plemiće, ne za obične smrtnike.
5
Kakvo god bilo shvatanje njenog unutrašnjeg uređenja, ono što je fakat je da je Serenissima najduže postojeća slobodna teritorija u istoriji: “hiljadugodišnja republika” nije metafora, već opis istorijske činjenice: od osnivanja u VIII vijeku pa sve do Napoleona 1797., na tlo Venecije nije kročila čizma stranog osvajača. Najbliže katastrofi Venecija je bila nakon čuvene “Vaila bitke” 15. maja 1509., kada su udružene snage Kambrijske Lige – Francuska, Njemačka, Španija, Ferara i Papski Rim, pod komandom Luja XII, povele kampanju protiv snaga Serenisime, kojima je komandovao voljeni condottiere Bartolomeo D'Alviano. Višestruko brojčano nadjačani Veneti su izbjegavali otvorenu bitku pokušavajući organizovati partizanske udare, ali ipak su kod sela Agnadela primorani na direktnu borbu i poraženi. Makijaveli je u Vladaru opiso katastrofu riječima: “U jednoj bitci Venecija je izgubila sve ono što je vijekovima stvarala.” Ipak sam grad nije okupiran, ali Venecija je izgubila sve kopnene teritorije, računajući i gradove Veronu, Padovu, Trevizo, a Mestre je spaljen i grad u plamenu se mogao jasno vidjeti sa San Marka. Venecija je na kraju ipak odnijela prevagu i ponovo uspostavila svoju vlast nad terrafermom. Lično to volim shvatiti kao potvrdu superiornosti republikanskog uređenja nad monarhističkim principatima Kambrije. I nakon poraza kod Agnadela, Venecijanski vazali na kopnu, naročito običan narod, trgovci, zanatlije i seljaci, ostali su vjerni Republici i mnogi su bili spremni da se žrtvuju za Serenissimu. Postoji potresna priča kako su, u jednom malom selu, francuski vojnici srušili statuu Lava Svetog Marka, a lokalno stanovništvo je sakupilo ostatke i raznijelo po kućama, vjerujući da će se Republika rehabilitovati i da će istog lava od istog kamena ponovo napraviti. To se i desilo. Privlačnost republike je u tome da ljudi osjete blagodeti života u slobodi, i skloni su da je prvom prilikom ponovo uspostave. Čak i oni koji nisu bili drugo do vazali nisu se osjećali kao podanici, jer je pravni sistem republike obezbjeđivao integritet svih.
6
“Republika Svetog Marka” je sve do šesnaestog vijeka bila praktično “jedina republika dostojna tog imena”. Na mnogim tačkama grada upućeno oko može da prepozna gradivne cigle doktrine o republici. Na primjer, moj omiljeni office na otvorenom je sklonjeni mali trg u Canneragio – spomenik Paolo Sarpiju, venecijanskom političaru, teologu, pravniku i naučniku, jednom od prominentnih branitelja Republike tokom sukoba sa Papom 1605-1607. godine.
Tzv. Interdict Controversy počeo je sporom oko pitanja da li sveštenici mogu biti izvođeni pred civilne sudove Venecije, a kulminirao je 1606. kada je Papa ekskomunicirao Dužda i Senat. Sarpi je zavrijedio atribut “heroja republikanizma” braneći, zajedno s Duždem Leonardo Doná i grupom poznatom kao “giovani”, slobodu Republike u odnosu na Svetu Stolicu i u tu svrhu propagirao odvojenost crkve od države. Ovaj teolog ateista zagovarao je Kopernikanski sistem a bio je i patron, mecena i zaštitnik Galileju. Njegove riječi na samrti sažele su napor cjelokunog njegovog života: “Esto perpetua” – “Ona (Republika) živjeće vječno!”
Sarpi nije branio Republiku samo od udara spolja već je ulagao svoje napore u usavršavanje funkcionisanja republikanskog modela i iznutra. U gradu legendarnom po svojim spletkama i zavjerama, ovaj humanista i zagovornik slobode misli, tražio je da vlada radi transparentno i javno publikuje svoje odluke u nekoj vrsti javnih novina.
Naravno republikanizam venecijanskog tipa razlikuje se u mnogim bitnim tačkama od onog što mi danas shvatamo pod republikom. Ali neki od suštinskih atributa republike ustoličeni su i promovisani kao efikasna praksa upravo u Veneciji. Možda i najvažniji od svega je koncept pravne države i vladavine prava: pravi izvor venecijanske moći i rješenje misterije venecijanske dugoročne stabilnosti je u ulozi koju su tu imali sudovi i pravni poredak, pa čak i naoko manje važne stvari kao što je sistem notara. Stabilnost Veneciji davao je prije svega njen pravni sistem, a ne politički sistem. Tu je bilo moguće da jedan običan seljak tuži i izvede pred sud plemića, ili kako to opisuje Šekspir: jevrejin venecijanskog noblesa, što je možda i veći šok. Čudesnost ove činjenice danas gotovo da nije moguće razumjeti – ali treba imati u vidu da se to događa u srednjem vijeku kada ostalim evropskim narodima vladaju aristokrate iznad zakona.
Čitav grad je ispunjen simbolizmom pravnog poretka. „Usta istine“ (bocche dei leoni) su reljefi ili statue u koje su građani anonimno mogli da ostave poruke o aktivnostima koje vlasti trebaju da procesuiraju.
Kazne su često bilo drakonske. Osuđeni džeparoš ili kradljivac je morao nag trčati od San Marka do Rialta dok je svako od prolaznika imao pravo da ga udari šibom ili bičem. Mučni maraton je završavao kod čudne skulpture “Grbavac sa Rialta”. Glasnik se peo na treću stepenicu da obznani presudu i izvršenje.
7
Filozofija koja stoji u temeljima ovog grada možda je najočitije sažeta u Florianu. To je mitsko mjesto koje svaki prosvećeni um mora hodočastiti. Najstarija kafana na svijetu, osnovana 1720. I prva u kojoj su žene mogle da izlaze. Prva u kojoj se, još 1775. poveo načelni rat između pušača i nepušača. Ange Goudar – jedan od prominentnih antismoking zagovornika držao je tu nadahnute govore o “turskoj pošasti” kojom je inficiran plemeniti duh San Marka, podmukla zavjera vječnih istočnih arheneprijatelja Republike s ciljem da se ona uništi u dimu, pepelu i orijentalnom smradu. Neko je rekao da je Florijan “trijumf dobrog ukusa”, i to se ne odnosi samo na hranu, piće i enterijer, već i retoriku.
U jednoj od mojih posjeta fasada iznad Floriana je bila u renoviranju, i to je stvaralo ekscentričnu sliku čuvenog orkestra i konobara u elitnim uniformama okruženih građevinskim ceradama. Espresso u Florianu platićete 13.5 evra. Radi se o tome da je u periodu kada svira orkestar na “normalnu” cijenu od 7.5 evra dodato još 6 za orkestar, kao obavezan tips uz prvu narudžbu.
Kažu da nigdje na svijetu nije zakuvano više zavjera, prevara, intriga, nevjerstava, spletki i konspiracija, nego u ovoj kafani. Garibaldi je tu obznanio dolazak 4000 dobrovoljaca u pomoć Republici. Casanova je tu pleo svoje mreže za nimalo naivne venecijanske kurtizane. Hugo Prat je to osmislio većinu avantura Korta Maltezea. Daniele Manin je 1848. tu proglasio “Ponovno rođenje Republike”. Gabriele D’Anuncio je ovdje osmislio marš falangi na Rijeku. Sandro Pertini je tu branio ideale republike od terora Crvenih brigada tokom italijanskih “olovnih godina”.
Većina tih mletačkih spletkarenja dogodila se u “Senat room“ – „legendarnom mjestu svih republikanskih zavjera”.
Senat je u cjelini ispunjen prosvetiteljskim simbolizmom. Tu se npr nalaze dvije važne masonske slike: „Doba Prosvećenosti“ (ili „Progres“) i „Civilizacija edukuje Nacije“
Na prvoj se vidi zvijezda znanja (katolički teolozi u svom strahu od Sotone naglašavaju – naopako okrenuta) i industrijskog progresa kako kerubina-dijete čovječanstva vodi ka sve boljem svijetu, dok anđeo nogom gazi mač rata i proglašava “Vječni mir”na Zemlji.
Na drugoj Emancipacija ujedinjuje nacije u multikulturni svijet budućnosti, koplje je okrenuto ka dole a “fascio” snop svjetskog fašizma jednom za svagda bačen na zemlju. Kao i Venecija i Florian ima dva lica.
8
U Veneciji postoji više od hiljadu mostova. To je i logično jer grad zapravo nije jedno ostrvo već skupina mnogobrojnih manjih. Najgluplji je stakleni most na samom ulazu u grad. Arhitekta je očito mrzio turiste jer je napravio most tako da je teglenje kofera preko njega pravi rudarski posao. Začudo, ali samo tri premošćavaju Grand Canale: Scalzi – koji nikog ne zanima, Rialto koji je interesantan svima i Akademija na kome se svi slikaju sa Salute u pozadini. Većina mostova su bili u privatnom vlasništvu i prelaz preko njih je naplaćivan.
Najzanimljiviji je ipak Ponte delle tete iliti „Most sisa“. Ime potiče od prakse venecijanskih prodavačica ljubavi iz doba renesanse da potencijalnim mušterijama pokazuju svoje atribute na ovom mostu ili sa balkona/prozora okolnih palazza.
U slavno doba Republike u Veneciji je više od 10 000 dama bilo angažovano u najstarijem zanatu. Umjesto da uvode stupidne zabrane pametni i pedantni Mletci su i ovu oblast uredili tako da su dame nosile žute šalove raspoznavanja i uredno plaćale porez. Venecija je u suštini sva „red light district“ – grad sexa (u svim zamislivim formama) koji se time ponosi, ali epicentar zadovoljstva vijekovima je bio kod ovog mosta. Inače se most nalazi na teško dostupnom mjestu i ko ne zna šta traži teško da će slučajno nabasati lokaciju. Korto Malteze je ovdje jedva izbjegao mučku zasjedu plaćenih asasina, dok je čekao da vrati davni dug jednoj crnokosoj kurtizani. Njegovo: „Venecija će biti moj kraj“, ipak se nije obistinilo.
9
Imajući u vidu istoriju ne čudi da u Veneciji postoji vrlo interesantan, i teorijski i praktično, pokret za nezavisnost. Imao sam priliku da ga istražujem u sklopu jednog projekta 2017. Pokret je vrlo energičan i stalno prezentuje inventivne pokušaje u pravcu realizacije svog cilja. Naročito mi je bio zanimljiv susret s Gianluca Busattom, prvom ličnošću pokreta za nezavisnost. On je stekao svjetski publicitet organizujući on-line referendum o nezavisnosti 2014. Zainteresovani građani dobili su e-kod koji su koristili za glasanje, a 89% izašlih se izjasnilo za nezavisnost. Sastali smo se u bašti separatističkog kafea Comercio u Mestreu, neposredno pred miting koji je Veneto Stato, jedna od separatističkih partija, organizovala u tom gradu. U višečasovnom razgovoru mogao sam čuti glavne argumente secesionista: Veneto je pod snažnim ekonomskim pritiskom Rima. Luca Zaia, prvi čovjek regije, kazao je: “Od jednog evra koji građani Veneta privrijede, 68 centi ide u Rim. Nas svi optužuju da smo vijekovima pljačkali druge – ali mi nikad nismo uzimali 68%”. Osim toga, Veneto ima neosporno istorijsko i kulturološko pravo da zahtjeva nezavisnost. Zapravo, ako postoji mjesto na planeti koje ima pravo da bude nezavisno, onda je to Serenissima. Busatto me upoznao da oni uveliko rade na kreiranju “kripto-Serenissime”, virtualne države Veneto, koja će postojati on-line i dijeliti državljanstvo. Postojaće tri vrste državljanstva: za one koji žive u Veneciji; za venecijance po porijeklu u dijaspori; i za nevenecijance. Respektujući moju iskrenu ljubav za Serenissimu, meni su ponudili da se priključim kao nevenecijanac i nerezident. Nažalost rezultati mog istraživanja ne idu na ruku njihovim ambicijama: prije svega, činjenica da ne mogu dobiti saglasnost Rima i proći Ustavni sud Italije, stavlja ih u poziciju da moraju proglasiti unilaterano povlačenje, što je, prema mjerodavnoj teoriji konstitucionalizma, nelegalan i nelegitiman čin.
Unatoč tome Bussato i ostali independisti su me uvjeravali da imaju realno sprovodiv plan, koji se sastoji od više paralenih akcija na više paralelnih frontova: od kripto-države do “organizovanja Veneta kao ekonomski nezavisne zone, po ugledu na Singapur”. Oni žele da obnove “novi put svile” koji bi išao preko “tri velike drevne republike” – od Atine, preko Venecije do holandskih gradova. Jedna od opcija je i “Veneto kao poreski raj” nasuprot “Italiji kao fiskalnom paklu”. Ključni izvor njihovog optimizma je međutim širi: oni su uvjereni da “vrijeme radi za Serenissimu”: očito se događa sukob dva modela globalizacije, jednog koji ide u pravcu većih integracija i svjetskih ili regionalnih država, poput briselske EU, i drugog, koji ide u pravcu sve veće fragmentacije. Oni smatraju da će prevladati druga opcija, što će dati presudan vjetar u leđa nezavisnosti. U svakom slučaju pokret je jak i Venecija je okićena zastavama Serenissime na svakom koraku, dok zastavu Italije gotovo da nije moguće vidjeti.
10
Još jedan izvor venecijanske moći može se naći u dijelu grada poznatom kao Arsenal. Spominje ga sam Dante u Inferno. U njega se ulazi kroz Ponta Magna sa dva lava. Istočni je “ošišani” lav – grivu su mu skinuli pobunjeni radnici tokom nečeg što bi mi danas nazvali štrajkom.
Bitka kod Lepanta 1571., jedna od najvećih pomorskih bitaka u istoriji odlučena je zapravo ovdje u Arsenalu. Arsenal je vijekovima bio najveći industrijski kompleks na svijetu – praktično sve do industrijske revoucije. Na svom vrhuncu u XVI vijeku u njemu je radilo više od 16 000 radnika. Inventivni mlečani uveli su pokretne trake i bili pioniri masovne proizvodnje – oni su izmislili tejlorizam vijekovima prije Forda. Zahvaljujući tome majstori Arsenala bili su u stanju da naprave ratni brod za dan.
Arsenal je u radničkom kvartu Castello pa ne čudi da se upravo tu nalazi sjedište Komunističke partije oblasti Veneta. Moram priznati da sam bio zgranut samom činjenicom da je nešto poput KP moguće u jednom toliko duboko nesocijalističkom gradu. Ne radi se samo o mentalitetu Veneta, već i notornoj činjenici da se za Veneciju s pravom može reći da je mjesto nastanka modernog kapitalizma: kada se spoje tržište Rialta, industrija Arsenala i pravni sistem, tj. koncept vladavine prava, dobijamo tri glavna atributa free-market kapitalizma.
KP sam otkrio tokom istraživanja separatističkog pokreta Veneta, i to je, razumljivo bila glavna tema o kojoj smo raspravljali. Naravno, ovi su oštro protiv nezavisnosti, smatrajući da to odgovara isključivo interesima oligarhije u Veneciji, i zapravo predstavlja tipičan primjer vještine sa kojom ova elita vijekovima kuva različite zavjere i spletke. Interes velike većine običnih građana je da Veneto ostane dio Italije. Ovakav stav sam po sebi ne iznenađuje, i potvrdilo ga je i moje istraživanje, a i razgovori koje sam vodio s mnogim drugim “običnim” ljudima u Veneciji. Alberto Cancian, gensek KP Veneta, dočekao je moja pitanja s očekivanim parolama: “Ja vjerujem u Ustav Italije, a on ne dopušta separatizam”; “umjesto fragmentiranje nama treba više ujedinjenja – neka vrsta ‘Big Europe'”, itd.
Kao što je i očekivati od komunista oštro su me kritikovali zbog moje fascinacije istorijom Floriana, smatrajući da podliježem “kapitalističkom mentalitetu” i “lažnom sjaju buržoaskih simbola”. Na vrh mi je jezika bilo da im uzvratim s par uzgrednih zapažanja, koja ponajbolje oslikavaju dubinu poraza i frustracije savremene ljevice. Recimo, već od 10h se počinje s alkoholom, a moj pokušaj da, iako vinopija bez granice i mjere, izbjegnem vino u 11h ujutro, naišao je na nepristojnu upornost domaćina koju bi bilo nemoguće odbiti bez da se ovaj uvrijedi. Još rječitije to govore simboli: mjesto je prenatrpanom marksističkim klasiciama – od Čea i Kastra, kubanskih zastava i sovjetskog socrealizma, do sabranih dijela Lenjina. A nađe se i pokoji Tito. No više od svega govori literatura u biblioteci: u gornjoj polici je Dante u luksuznim koricama a skroz dole erotska literatura. Frojd je pogodio suštinu revolucionarne ljevice kada je rekao: “Marks je možda sasvim u pravu kada se radi o ekonomiji, ali što se tiče psihologije – to je najnaivnije učenje koje sam video”. Šlag na tortu je da na ulazu u prostorije KP stoji prikaz Hrista:
Ko bi rekao da iza ovih vrata zaista sjede ljudi sa shvatanjem religije kao “opijuma za mase”.
11
U bezbrojnim istorijama Venecije nalazi se i mnogo zanimljivih šahovskih događanja. Začudo, iako se šah u Veneciji igra više od 400 godina nisu nikada dali nekog baš jakog igrača. No imaju dva odlična kluba: “Esteban Canal” na Campo Saffa 473D u Canneragio i “Carlo Salvioli” na Campo S Lorenco 5065h. Takođe prave vrlo lijepe turnire “Venecijanska jesen” koji se igra prvu nedelju novembra. Autunno Scacchistico Veneziano je turnir na kome su tokom njegove duge istorije igrali mnogi jaki igrači. Na izdanju 2018. podijelio sam prvo mjesto sa novom talijanskom zvijezdom velemajstorom Pierluigijem Basom. To je tzv “turnir poplava” jer se održavao za vrijeme jedne od najvećih Aqua Alta. Turnir se igrao u mističnoj Chiesi na Campo San Leonardo u Canneragio. Pametno sam odabrao smještaj u neposrednoj blizini, ali to me nije poštedilo scene da na partiju moram ići u kabanici i sa karakterističnim najlonskim čizmama – jednim od novijih simbola Venecije.
Dramu života ovog grada čovjek najbolje može da doživi u situaciji “visoke vode” kada plima podigne nivo mora i poplavi grad. Tokom moje posjete za vrijeme učešća na konferenciji koju je organizovala EuroAcademia, marta 2015., desila se jedna od najvećih visokih voda u zadnjih nekoliko decenija. S obzirom da sam bio smješten u hotelu koji je uz sami trg San Marco, mogao sam da iskusim pravu Aqua Alta: i trg i svi okolni prilazi hotelu bili su tako brzo poplavljeni da sam se našao u sred vode, i morao da se probijam trgom kroz smrdljivu vodu sve do hotela. Kada sam napokon uspio, imalo se šta vidjeti, gosti hotela su najnormalnije sjedili u poplavljenom restoranu, bosi s izuvenom obućom i zavrnutim hlačama, i večerali s nogama u vodi, kao da se ništa ne događa. To je duh Venecije. U jednom sretnom trenutku naišlo je pet poljakinja sa štiklama u rukama, i, vidjevši me na prozoru, pitale: “da li možemo da operemo noge kod vas?” Venecija tako djeluje na ljude. Naravno, voda nije uvijek tako lako podnošljiva i neke od poplava ostavile su dramatične posljedice. Najviša Aqua Alta desila se 4. novembra 1966., a marker, postavljen na tornju na San Marku, koji označava nivo koji je voda tada dostigla, daje uvid u posljedice koje je to imalo za grad.
Venecija sada gradi veliki sistem zaštite koji će braniti grad od vode, ali, ja, koji ne živim tu stalno pa ne moram da se zlopatim, ipak žalim za tim šarmom Venecije, koliko god mi je drago zbog olakšanja Venecijancima.
12
Venecija je tema bezbrojne literature, između ostalog možda i najljepše pjesme napisane na srpskom jeziku: Santa Maria della Salute. Salute je crkva posvećena užasu kuge 1630-1631., koja je pokosila gotovo 100 000 ljudi u gradu i okolini. Čovjek može samo da zamisli kako je ovako zbijen i intenzivno naseljen grad, pri tome sa svim higijenskim problemima koje podrazumijeva život na kanalima, bio podložan zarazi. Ne čudi da je karantin još jedan od venecijanskih patenata. Ova crkva zdravlja neobično je svijetla za jednu hrišćansku bogomolju. Na njenom podu su stilizovane 33 rozete, što odgovara broju godina koliko je Hrist imao u trenutku raspeća. Laza Kostić ju je odabrao kao lajtmotiv svog pokajanja.
Prema opštepoznatoj legendi Santa Maria della Salute namijenjena je Lenki, ali ta pjesma je isuviše moćna da bi bila redukovana na lolita motiv i ljubavnu pjesmu. Njen pravi sadržaj je motiv pokajanja: za vrijeme svoje diplomatske karijere Laza je uputio protestnu notu Veneciji zbog sječe šume na dalmatinskim obalama. Protest je mogao biti i širi i mnogo oštriji. Jer Venecija je vijekovima iskorištavala dalmatinsku obalu uzimajući sve vrste resura: dalmatinci sa ostrva su vijekovima činili glavninu mletačkih mornara; sloveni su popunjavali vojsku (obala kod duždeve palate je „schiavoni“ što na veneto dijalektu znači „sloveni“ – jer su se tu iskrcavali sa brodova koji su ih dovozili da služe Republici); Istra je davala kamen, Lika šumu. To je postignuto golom silom: od opsade i destrukcije Lastova 1000. godine, preko Kotora, dvomjesečne opsade i surovog osvajanja Trogira 1420., tragedije Šibenika, potjere za neretvljanskim gusarima i uskocima. Dubrovački knez Damijan Juda je izvršio samoubistvo 1205. kada je Dubrovnik potpao pod mletačku vlast. Ipak najveća gadost je tragedija Zadra iz 1202.godine u sklopu krstaške kampanje kojom je slijepi dužd Danodolo umjesto oslobađanja Jerusalima opljačkao hrišćanski Konstantinopolj. Naivni stanovnici Zadra, očito nepoznajući mletačku prirodu, kada je počeo napad iznosili su na svoje prozore krstove želeći pokazati da je grad hrišćanski.
Sve je to, a i mnogo više, Laza sigurno znao. Ali kada je došao u Veneciju, bio je očaran ljepotom grada i napisao je “pokajničku” pjesmu – pjesmu kojom Veneciji oprašta i povlači svoj nepromišljeni protest:
Oprosti, majko sveta, oprosti,
što naših gora požalih bor,
na kom se, ustuk svakoj zlosti,
blaženoj tebi podiže dvor
…
Zar nije lepše nosit’ lepotu,
svodova tvojih postati stub,
nego grejući svetsku lepotu
u pep’o spalit’ srce i lub;
tonut’ o brodu, trunut’ u plotu,
đavolu jelu a vragu dub?
Zar nije lepše vekovat’ u te,
Santa Maria della Salute?
Laza je u pravu: premda se Veneciji kroz njenu predugačku istoriju svašta može prigovoriti, premda njena tamna strana možda jeste i njeno pravo lice, Veneciji se mora sve oprostiti. To je ipak najnevjerovatnije mjesto na planeti.