Advokat Aleksandar Jokić iz Banjaluke predstavio je ključne pravne aspekte i evropsku praksu u borbi protiv govora mržnje, oslanjajući se na odluke Evropskog suda za ljudska prava. Istakao je da su granice kritike šire kada se odnose na državu i vlast nego na pojedince, pa građani imaju pravo da izražavaju neslaganje s politikama države.
“Ono što je dozvoljeno reći državi, nije dozvoljeno reći čovjeku, jer država treba da predstavlja sve nas,” rekao je Jokić, dodajući da je ovo pravilo važno za očuvanje demokratskog dijaloga.
Jedan od primera iz prakse uključuje slučaj iz Danske, poznat kao “Zelene jakne”, gdje su pripadnici ultranacističke grupe pozivali na nasilje prema migrantima.
Evropski sud za ljudska prava zaključio je da je objavljivanje priloga o toj grupi, iako uključuje govor mržnje, doprinijelo javnoj raspravi i identifikovanju negativnih društvenih pojava.
“Bez emisije, javnost ne bi prepoznala ove pojave, a odgovorni bi ostali nekažnjeni,” objasnio je Jokić, naglašavajući značaj slobode medija u informisanju društva.
U svojim izlaganjima Jokić je izdvojio ključni test Evropskog suda – trodjelni test neophodnosti. On podrazumijeva ispitivanje da li je postupanje predviđeno zakonom, ima li legitiman cilj i da li je bilo neophodno u demokratskom društvu. Naglasio je da treći korak često odlučuje presude.
“Neophodnost mešanja države mora biti precizno procenjena kako bi se izbegla nerazmerna ograničenja slobode izražavanja,” dodao je.
Posebno se osvrnuo na slučajeve iz Turske, gdje su vlasti pokušale govor protiv državnih mjera predstaviti kao terorizam, ali sud nije našao dokaze za takve optužbe. Jokić je ukazao da je kontekst govora i publika kojoj je upućen ključna za razumevanje ovakvih presuda.
“Evropski sud jasno odvojio borbu protiv terorizma od zloupotrebe zakona za ograničavanje sloboda,” izjavio je.
Zaključujući, Jokić je pozvao na balans između zaštite slobode izražavanja i sankcionisanja govora mržnje.
“Neophodno je graditi društvo u kojem sloboda govora ne postaje oruđe mržnje, već prostor za konstruktivnu kritiku i dijalog,” zaključio je.
Ova praksa i priručnik pružaju važan okvir za razumevanje kako se govor mržnje može kontrolisati bez ugrožavanja osnovnih prava.
Novinari imaju odgovornost da prepoznaju govor mržnje i da odluče o njegovom prenošenju na način koji ne doprinosi širenju štetnih poruka. Prve dvije smjernice odnose se na identifikaciju da li se uopšte radi o govoru mržnje.
Ključno je proceniti da li je izjava usmjerena na pojedinca ili grupu zbog pripadnosti određenoj zajednici i da li postoje indikatori mržnje, poput dehumanizacije ili diskriminatornih poruka.
Ako govor nije usmjeren na osnovu pripadnosti grupi niti sadrži elemente mržnje, ne spada u govor mržnje i nije predmet daljih analiza.
Treća i četvrta smjernica fokusiraju se na kontekst i javni interes. U situacijama kada je govor iznesen u programu uživo ili hitnim prilikama, novinari mogu objektivno prenijeti izjavu uz distanciranje od iznesenog sadržaja.
Za unaprijed pripremljene članke, blogove ili kolumne, novinari moraju procijeniti da li prenošenje takvog sadržaja doprinosi javnoj debati i ukazuje na širi društveni problem. Ključna je pažljiva analiza da li tekst razotkriva negativne pojave ili, s druge strane, afirmiše propagandu.
Cilj je omogućiti informisanje javnosti bez širenja štetnih narativa.
Novinari imaju ključnu ulogu u odgovornom prenošenju informacija koje potencijalno sadrže govor mržnje, bilo da se radi o programima uživo, hitnim vijestima ili unapred pripremljenim sadržajima. Prepoznavanje elemenata mržnje, kontekstualno razumijevanje situacije i procjena javnog interesa su osnovni kriterijumi koji treba da vode njihov rad. Distanciranje od iznesenih poruka, kada je neophodno brzo djelovanje, kao i objektivno razotkrivanje negativnih društvenih pojava, pomažu u borbi protiv širenja štetnih narativa, bez ugrožavanja slobode izražavanja i javne rasprave.