Logoraš, koji je mjesecima trpio poniženja i batine i jedva izvukao živu glavu, žena koju su u ratu silovali, dijete ranjeno u izbjegličkoj koloni… Ovi stradalnici zaslužuju rehabilitaciju i liječenje u banji; čak im i zakon to pravo garantuje.
Ipak, u Republici Srpskoj ove godine u banju o trošku budžeta idu samo 24 žrtve ratne torture.
Zakon o zaštiti žrtava ratne torture u RS, kojim se i ovoj kategoriji daje pravo na banjsko liječenje, stupio je na snagu 2018. godine, ali Ministarstvo za rad i boračko invalidsku zaštitu RS se nije obaziralo na to.
Do ove godine pravo da se prijave na javni poziv za banjsko liječenje u RS bilo je rezervisano isključivo za ratne vojne invalide i članove porodica poginulih boraca Vojske Republike Srpske.
Nakon upornog zalaganja nevladinih organizacija i civilnog sektora, ta je praksa promijenjena.
Vlada Republike Srpske je u martu 2024. podržala projekat banjske rehabilitacije, vrijedan pola miliona KM, kojim je, po prvi put, i žrtvama ratne torture data prilika da, na osnovu javnog poziva, ostvare pravo na liječenje u banjama.
Ovaj potez je pozdravljen kao veliki korak ka ukidanju sistemske diskriminacije, iako je uslijedio tek pet godina nakon implementacije zakona.
Međutim, brojke iz spomenutog projekta i javnog poziva koji je uslijedio ukazuju da banjsko liječenje ipak nije jednako dostupno svim građanima, koji po zakonima imaju pravo na to.
Pravo na liječenje i oporavak u banjama dobilo je 750 građana i građanki Srpske. Od toga su, prema projektu, samo 24 mjesta rezervisana za žrtve ratne torture. Preostalih 726 mjesta u banjama dobile su RVI i porodice poginulih boraca.
Otkud ovakav nesrazmjer?
U Ministarstvu za rad i boračko invalidsku zaštitu RS tvrde da su samo 24 osobe sa statusom žrtava ratne torture “iskazale zainteresovanost za banjsku rehabilitaciju”!?
Pojasnili su da sve projekte, pa i ovaj, Ministarstvo provodi u “koordinaciji sa udruženjima od javnog interesa Republike Srpske”.
– U prethodnom periodu lica sa statusom žrtava ratne torture nisu imala mogućnost da se prijave na javni poziv, ali je bila predviđena mogućnost banjske rehabilitacije određenog broja lica sa tim statusom. Pored toga, Ministarstvo je u skladu sa raspoloživim sredstvima, dodjeljivalo jednokratne pomoći za troškove liječenja tim licima – navodi se u odgovoru Ministarstva za rad i boračko invalidsku zaštitu RS na pitanja Srpskainfo.
Božica Živković Rajilić, predsjednica Udruženja žena žrtava rata Republike Srpske, koja je bila u radnoj grupi za izradu Zakona o zaštiti žrtava ratne torture, nije zadovoljna načinom na koji se ovaj zakon provodi.
– Država se drži zakona, pa nas stavlja u javni poziv, a ja bih voljela da u banju možemo na prijašnji način, preko udruženja, a ne preko tog poziva. Stavljaju nas u grupe sa muškarcima, pa je jedna naša žena u banji istoj grupi sa svojim djeverom. Sve smo mi starije žene, ne želimo da se ustežemo, da brinemo kako izgledamo kad idemo na terapije u banji – kaže Božica Živković Rajilić.
Prema podacima Ministarstva, u Republici Srpskoj je svega 308 žrtava ratne torture ostvarilo ovaj status. Samo one žrtve koje su uz status ostvarile i pravo na mjesečno novčano primanje imale su pravo da se prijave na javni poziv za banjsko liječenje. Ove uslove, prema nezvaničnim podacima, ispunjavaju svega 203 žrtve.
Iako je u ratu mnogo više civila pretrpjelo razne oblike torture, brojni su razlozi što većina njih nije ni pokušala da ostvari taj status i prava koja im po osnovu tog statusa pripadaju. Pogotovo je ženama, koje su u ratu doživjele seksualno nasilje, bilo teško da ponovo svjedoče o tome, prikupljaju dokaze i medicinsku dokumentaciju. Ni zakon, ni procedure im nisu išle na ruku.
Kako navodi Božica Živković Rajilić, najmanje 150 žena žrtava rata još nije spremno da prolazi kroz procedure za ostvarivanje statusa.
Ako bi neka od ovih žena skupila snage da progovori o strahotama koje je preživjela, ona ipak ne bi mogla da se izbori za svoja prava, jer joj zakon to ne dopušta. Prema Zakonu o zaštiti žrtava ratne torture u RS, rok za podnošenje zahtjeva za ostvarivanje prava iz tog zakona je ograničen. Žrtve su morale da podnesu zahtjev najkasnije pet godina nakon stupanja tog zakona na snagu. Taj rok je istekao u oktobru 2023. godine.
Iako ratni zločini ne zastarijevaju, zastarijeva mogućnost da žrtve tog zločina ostvare svoja prava!
Psihologinja Dijana Đurić, koja je bila konsultantkinja UNFPA za žrtve seksualnog nasilja u ratu, ističe da su žrtve ratne torture, pogotovu žene, i danas marginalizovane i izložene stigmi.
– Zbog toga mnoge od njih nikad nisu ni prijavile nasilje, a one koje jesu i koje imaju status i ostvaruju neka prava, zbog tih prava su opet izložene negativnim stavovima i komentarima okoline – smatra Đurićeva.
Kada su u pitanju žrtve koje su pretrpjele torturu od strane pripadnika vojske ili policije Republike Srpske, mnogi od njih su život nastavili u Federaciji BiH ili u inostranstvu. Čak i oni koji su se vratili u RS često nemaju povjerenja u institucije u ovom entitetu.
– Jedan od mogućih razloga malog broja podnesenih zahtjeva za ostvarivanje statusa žrtve ratne torture je vjerovatno i taj što u mnogim opštinama, u odjeljenjima za boračko-invalidsku zaštitu, rade bivši borci VRS – kaže Radmila Žigić, direktorka Fondacije Lara.
Da bi ostvarile pravo na banjsko liječenje, žrtve ratne torture morale su, i nakon sticanja statusa, dodatno dokazati da im je banjska rehabilitacija neophodna, ljekarskim nalazom, koji nije stariji od 6 mjeseci.
Psihologinja i psihoterapeutkinja Slađana Cvjetković, koautorka studije o položaju žrtava ratne torture u RS, ističe da su pravo na banjsko liječenje mogle ostvariti samo one žrtve koje imaju 20 odsto invaliditeta, što govori o njihovom narušenom zdravlju.
– Žrtve imaju niz zdravstvenih hroničnih oboljenja koji su direktna ili indirektna posljedica torture koju su prošle, pa je banjska rehabilitacija za njih i te kako značajna. U psihološkom smislu, dobijanje banjske rehabilitacije znači da institucije prepoznaju njihovu patnju, probleme, da uvažavaju ono što su prošli i da im pružaju podršku. Poruka bi bila “važni ste nam” – ističe Cvjetkovićeva.
Dodaje da bi bilo izuzetno značajno, ako bi za te žrtve, a pogotovo za žene koje su pretrpjele seksualno nasilje u ratu, u okviru banjske rehabilitacije bili kreirani posebni psihološki programi prilagođeni njihovim potrebama.
Za sada takvi program ne postoje, a žrtve ratne torture na banjsku rehabilitaciju idu zajedno sa ratnim vojnim invalidima i porodicama poginulih boraca.
Da li će tako biti i dogodine znaće se u martu ili aprilu 2025. Očekuje se da će, kao i u prethodnih desetak godina, u tom periodu Ministarstvo za rad i boračko invalidsku zaštitu RS raspisati javni poziv za banjsku rehabilitaciju.
U Prijedoru samo 4 žrtve ratne torture
Zanimljivo je da je najviše žrtava ratne torture, njih 41, ovaj status ostvarilo u opštini Bratunac, pa su shodno tome iz ove lokalne zajednice pravo na banjsko liječenje dobile tri žrtve.
S druge strane, u Prijedoru je status žrtve ratne torture dobilo samo četvoro ljudi. Kako nam je potvrđeno u gradskom Odjeljenju za boračko invalidsku zaštitu u Prijedoru, pravo na banjsko liječenje je, shodno odluci nadležnog Ministarstva, dobila jedna žrtva ratne torture.
– Dvije osobe su se javile na javni poziv za banjsko liječenje, a jedna od njih je, shodno propisanim kriterijumima, to pravo ostvarila. Ona će krajem mjeseca biti upućena na banjsku rehabilitaciju u Banju Laktaši – potvrdio je načelnik ovog odjeljenja Ranko Kolar.
Preuzeto sa Srpskainfo